Kao kroz san se sjećam onih malih bosanskih buša koje neke nove rase krava potisnuše sa njihovih vjekovnih pašnjaka i otjeraše ih u neke teško prohodne krajeve. Njihov problem je bio neki standard koji je zaključio da daju premalo mlijeka, a i meso im nije neke posebne kvalitete. Davale su oko šest litara mlijeka dnevno, a to nije moglo da prati narastajuću ljudsku populaciju. Ali mlijeko je bilo kvalitetno sjećam se da je naš kum Čičak znao reći da kad njegova Kaja podkuva mlijeko da mačak može preći preko kajmaka a da neće propasti. Ali sudba joj je takva. Zamjenile su ih simentalke, e njih se dobro sjećam. Kad su se roditelji vratili iz Njemačke kupili su dvije simentalke. Davale su puno više mlijeka od buša ali ih nisi mogao nahraniti. Ogromne su bile, ili se meni kao dječaku tako činilo. Uzmi srp i ženji travu po međama između njiva i po kukuruzu te nosi i hrani ih. Svaki dan sve dalje i dalje se moralo ići i donositi travu, pa i po kilometar daleko, i sva se ta trava pretvarala u mlijeko, sir i kajmak. Posle nekog vremena dođe neka nova vrsta krava koja manje jede od simentalke ali daje još više mlijeka. Bile su crno-bijele, imale su bijeli trokut na čelu. A jesu ih hvalili, i državni poljoprivredni institut a i seljaci koji su ih kupili. Neka holandska vrsta iz neke frizije ili tako nešto. A naši ljudi, da bi bilo lakše izgovarati oni ih nazvaše „frizerke“. A frizerke su bile prave, bar su tako govorili, a mi smo ostali kod simentalki, ali ne toliko velikih kao one dvije prve, bile su, pa kao da su se u križale buše i simentalke. Nama su bile dobre. A ovi su stalno hvalili te frizerke, a naročito kad su se počele teliti i davati telad. Hvaleći krave, tu vrstu krava, hvalili su i telad koju su imali i koju su trebali prodati. Hvaleći kravu hvališ tele, što više nahvališ kravu to je tele vredniji. I tele da može da govori ono bi mater hvalilo tako da sebi vrijednost poveća. To je jedna zakonitost u ovom našem svijetu. I posmatrajući neka zbivanja u ovom našem svijetu padne mi ta zakonitost na um. Neka se zbivanja dešavala i onda uočih sličnost tih zbivanja sa zakonitošću „hvali kravu da bi hvalio tele“. Naime, uočio sam da su neki napravili od nečega zlatnu kravu, a od sebe zlatnu telad i stalno hvale tu zlatnu kravu i veličaju je s jasnim ali skrivenim ciljem da na taj način veličaju sebe kao zlatnu telad, i time dignu svoju vrijednost u nebesa. I kad su se digli do nebesa počeli su poput Boga određivati što valja a što ne valja. I naravno, najveći je grijeh diranje zlatne krave, ko nju dirne „obro je bostan“. Ako se omalovaži ta zlatna krava onda se omalovažavaju i oni, to jest, zlatna telad. Njih se onda spušta sa nebesa. Od zlatne krave su napravili neki idol koji sam po sebi mora biti razbijen kao i svaki drugi idol. Nije to baš zgodno jer svaki idol ima svoje čuvare digniteta tog idola. Da, istina je, neki pojedinci su od rata napravili zlatnu kravu, a od sebe kao učesnika tog rata su napravili zlatnu telad. Hvaleći rat hvale sebe, hvaleći sebe dižu sebi vrijednost tako visoko da su počeli biti veći katolici od pape. I što ćemo sad?
