Živo blato

U ono, ne tako davno vrijeme, krenuše dva čovjeka putem jednim skupa. Na put u neizvjesno nagna ih neka sudba čudna na još čudniji njezin put. A put kao put svaki uvijek čovjeku nešto pokazuje, nekad ono što ga okružuje a nekad ono što se u njemu krije. A čovjek kao slijepac poznati, niti vidi oko sebe niti vidi nešto u sebi. I ovoj gore dvojici putnika namjernika on, po nalogu sudbe klete, odluči pokazat nešto što jedan htjeti da vidi neće, a drugi viđeno ispričati neće moći. Krenuše tako njih dvojica skupa kao dva brata u naumu istom. Primijetili su da je put čudan i opasnosti pun te se dogovoriše da jedan krene lijevom ivicom puta a drugi da krene desnom krajputicom.  Što su dalje odmicali put je sve opasnije prizore i prepreke pred njih iznosio. Odolijevajući skupa tim putnim iskušenjima naiđoše na jedno mjesto gdje ovaj s desne strane upadne u živo blato. Ono mu noge zarobi i lagano ga poče uvlačiti u sebe ne dajući mu pritom nikakve nade. Ali ovaj nesretni putnik nadu i spas imaše sa druge strane puta, te poče dozivati ovog što lijevom stranom puta iđaše. Njegova nada i očigledni spas u čudu taj prizor stade nijemo gledat i ne pokazujući nikakvu namjeru da spasi nevoljnika, brata svoga. Nevoljnika živa živo blato guta poput zmije paklene neke, a on zapomaže i u čudu golemom ne shvaćajući zašto mu ne pomogne suputnik i brat u naumu istom. Ovaj nijemo gleda, zamišljen u sebi, niti se primiče niti ruku daje, a ni granu neku da izvuče nevoljnika iz te propasti strašne. Nevoljnik preklinje i osudom toga čina prijeti, ali ne mrda se od kamena srce, niti mrda niti okom trepa, nego se u neke hladne misli udubio nebil’  kakvu računicu iz tog svega izvukao. U tom času nevoljniku blato u usta uđe i zatvori put njegovoj riječi što ne uspije hladno srce u bezumlju da spriječi. Blato se sklopi i predstavu ovu okonča, svjedoka ovog čina zauvijek proguta. A put ovaj ovim činom istinu nam sroči, ali uzalud kad ne vide nama oči. A bezumnik do svog cilja i nauma dođe i baš uz pomoć ovog sakrivenoga čina.  Optuži on ovo blato živo da mu ubi sudruga brata u naumu. A pitanje jedno nameće se samo, tko svirepo ubi nevoljnika što iđaše s desne strane puta? Živo blato ili ovaj sa lijeve strane puta?

Da se put do ovog odgovora olakša spomenuti treba riječi koje je Bog uputio kralju Davidu nakon toga što su Amonci ubili Uriju Hetita. „Da, ubio si Uriju Hetita mačem Amonaca.“ – rekao je Bog putem proroka kralju Davidu. Kralj David je uzeo ženu Urije Hetita i da bi se riješio njezina muža dogovori se sa svojim vojskovođom da prilikom napada na amonski grad Uriju postavi gdje je boj najžešći i da se onda naglo povuku kako bi Amonci ubili Uriju Hetita, i kako bi se on dočepao njegove žene. Kako su se dogovorili tako su i učinili. I nakon izvjesnih događanja Bog je putem proroka rekao da je on, David, ubio Uriju Hetita mačem Amonaca. Isto tako ovdje Bog može reći ovom ledenom da je on ubio nevoljnika uz pomoć živog blata. „Rukama“ živog blata. Ledeni je mogao pomoći i spasiti nevoljnika, ali nije to učinio. Da li je to čin ubojstva? Naravno da jeste, jer Bog veli „Ubio si Uriju Hetita mačem Amonaca.“ Ledeni nije ubojica svojim rukama, ali jest ubojica nečim drugim, što je u biti oruđe kojim se izvršio čin ubojstva.

Ovo je samo jedna priča koja je slična onoj koju je prorok ispričao kralju Davidu kako bi mu dočarao njegov zločin. Tko je ovaj Ledeni? To je upravo ovaj što mu skoro spomenik u Zagrebu podigoše. A tko je nevoljnik? Pa to su oni koji su jedne jeseni u blatu svoj život okončali i koji su za pomoći vapili i paklenom osudom prijetili onom koji se oglušio na njihove vapaje i to zbog neke svoje računice koja je znana samo njegovom ledenom umu.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •