Usnio sam sinoć jedan san,
usnio sam jedan lijepi dan,
i bio sam jako radostan.
Od silne sreće zaboli me glava
vidjeh svećenike, traže svoja prava.
Neka Sila na žulj pastirski im stala
pastirstvo im više nije dala.
Izašli su na ulice naše
žele Silu masom da zaplaše.
Ne boji se Sila kletve ni kandila,
već ih pita gdje im je ljubav bila.
Stupa smjelo sveta služba i parole nosi,
Božjoj Sili želi da prkosi.
Na paroli jednoj piše:
VOLIMO IH I OD BOGA VIŠE
A na drugoj krupna slova stala
VRATI NAMA NAŠA STADA MALA
Sila stoji i parole čita
i ovako prosvjednike pita:
“Gdje ste bili kad sam radnik bio,
kad sam pogled ja od srama krio?
Žedan bijah, ne daste mi piti
tko će vama sad se sažaliti?
Gdje ste bili dok sam ovca bio,
od vukova dok sam sebe krio?
Nije vama stalo do ovaca
već do slasti i silnih novaca.
Zalud Sila vako govorila
masa hoće što je naumila.
Banda ruči neće da se smiri
hoće opet da budu pastiri.
A ni Sila neće da ih čuje
već ovako glasom poručuje:
“Nedam bando pastirska vam prava,
izbijte to iz svojijeh glava.”
Najamnici dahću i od silnoga jada
viču:”Vrati nama naša stada.”
“Stada vaša nikad vaša nisu bila,
istina vam ova nije mila.
Znate kome stada pripadaju,
a i znate što će da bude na kraju.
Dosta Bogu svih tih ljudskih muka
zato dođoh da ih uzmem iz vašijeh ruka.
Nema više pastirskijeh prava
zbog kojih stada nisu bila zdrava.
Bolest stada vi ste uvijek bili
od vukova uvijek ste se krili.
Pastir će ko i narod biti
neće više bijelog mlijeka piti.
Neće biti ni mesa od stada
živjet ćete od svojega rada.
To ste znali vi od prvog dana
istina je ovo vama dobro znana.”
Banda ruči neće da se smiri,
hoće opet da budu pastiri.
Kunu, prijete, hoće stara prava
moja duša hoće još da spava.
Spavat hoće, prizore da gleda
slađi su joj od pčeljinjeg meda.
Prosvjednici mukom nakićeni,
smijehom mojim putem ispraćeni.
Derite se i vi malo sada
ko i mi što smo nekada.
Vikali smo, čuli nas niste,
sudbine nam postadoše iste.
Kukali smo, čuli niste nas,
ne čujemo ni mi sada vas.
Prvomajska
