I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima svojim,
a i Jakubu: „Sinovi moji, Allah vam odabrao
pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani.“
2/132
Tko je musliman? E to su znali i znaju samoproglašeni učenjaci koji sebe nazvaše islamskim učenjacima. I još to znaju oni koji njihovu nauku bez razmišljanja preuzeše i koji sebe vjeroučiteljima nazvaše. Izmisliše nekih pet stupova vjere i još mnogo nekih mjera koje služe za premjeravanje ljudskog bića kako bi ga se moglo proglasiti muslimanom, to jest, vjernikom. Te njihove mjere su čiste izmišljotine. Obmanjivačke izmišljotine. Kad netko nešto ustvrdi onda je on dužan da obrazloži na osnovu čega je on stvorio takav zaključak. Evo uzmimo Jakuba (Jakova) i nekog njegovog sina koji je umro kao musliman. Od njih se zahtijevalo da umru kao muslimani, i oni su umrli kao muslimani. I sad uzmimo mjeru koju su načinili samoproglašeni islamski učenjaci i isti takvi vjeroučitelji i premjerimo Jakuba i njegove sinove koji su bili i koji su umrli kao muslimani. Lako bi zaključili da se oni uopće ne uklapaju u tu mjeru ili taj kalup. Nisu nikada izgovorili šehadu (svjedočanstvo vjere), nikad nisu davali zekat, nisu postili ramazan, nisu išli na hadž, nisu klanjali pet vakata namaza, niti su išli u džamiju. Nisu slavili Bajram, možda su jeli svinjetinu i pili vino. Nisu se klanjali prema Meki, vjerovatno nisu ni abdest uzimali, i nisu nikada pročitali ni slova iz Kurana. I sve to nisu činili a bili su muslimani, to jest, vjernici. Kako je to moguće? A izgleda da nevalja mjera islamskih učenjaka i vjeroučitelja koji šire vjeru u tu mjeru. Kako su oni mogli biti muslimani a nikada nisu čuli za Muhameda, ni za Meku, ni za Kuran? Ako su ti ljudi bili muslimani, a nikad nisu čuli za ova gore tri navedena pojma, onda to znači da to nije uvjet za to da čovjek bude musliman. Kako su to onda oni bili muslimani? Pa činili su ono što je bilo dovoljno da čovjek bude musliman, to jest, vjernik. Kao prvo su prihvatili postojanje jednog Boga koji je stvorio svijet. Kao drugo su govorili istinu. Kao treće su činili dobra djela. Kao četvrto su bili pravedni i pravdi težili, kao peto su bili milosti puni. Ovih pet stvari im je bila dovoljno da bi bili muslimani, to jest, vjernici. Onaj koji ne prihvaća ovo prvo, a izvršava ovih četvero isto se može nazvati muslimanom jer on svojim djelima potvrđuje ono prvo. Ovo četvero čine veće priznanje nego nečije priznanje a neizvršenje ovih ostalih stavki. Isus Nazarećanin je bio vjernik, to jest, musliman, Ivan Krstitelj je također bio vjernik, to jest, musliman, a oni nikada nisu čuli za pet stupova islama, ni za Kuran, ni za poslanika Muhameda. Najveće pitanje u ovom području je pitanje kome je poslat Kuran i Muhamed? Kako je Kuran lijek, tako je poslan bolesnicima. Kuran je poslan bolesnicima da se izliječe. On nije poslan svim ljudima jer svi ljudi nisu bili bolesnici. Treba li zdrav uzimati lijek? Ne treba! Točnije rečeno, on to ne smije uzimati. Kad bolesnik ozdravi lijek mu više ne treba. Ako nastavi i dalje da uzima lijek tad se taj lijek pretvara u otrov. Oni onda počinju da se truju i postaju otrovani. I opet zec i šuma. Do pola šume lijek je lijek, od pola šume lijek je otrov. Onaj koji daje lijek zdravom čovjeku on ga ne liječi, on ga truje. On tad nije liječnik nego trovač. Ovo je jedno drugo područje i bit će posebno obrađeno. Tko je musliman, i koga ćete to pitati
