Tko želi biti pametan? Da li ste ikome poželjeli da bude pametan? Pamet je primamljiva, samo da li je preporučljiva? Nekad je pamet možda i bila poželjna i doživljavala se kao nagrada i kao uzvišenost, a sad je to pod velikim upitnikom. Kad se bolje razmisli, nema tu potrebe za upitnikom, stvar je preočita, danas pamet nije nagrada ni dar, danas je pamet kazna.
Biti pametan znači izdržavati kaznu. Inteligencija i imaginacija ne spadaju u pamet, one su nešto drugo nevezano za pamet. Pamet je utemeljena na razumu, a to znači da je pametna osoba puna suosjećanja i razumijevanja prema drugim ljudima. A u tim drugim ljudima i leži uzrok toga da je pamet postala kazna. Puni su egoizma, ne znaju što je to razumijevanje, a suosjećanje im dođe samo na mah, kao svjetlica na tmurnom nebu. Biti pametan i živjeti u takvom negativnom okruženju je katastrofa za onog koji je pametan. Što mu vrijedi pamet kad je okružen nepametnim ljudima koji vide samo sebe? Problem i jest taj da oni u biti ne vide sebe, ne vide ni druge, oni su slijepi. A život među slijepima znači da će čovjeka uvijek netko nagaziti, gurnuti, pa čak i ozlijediti u svojim slijepim pokretima .Kad se to opet malo bolje sagleda može se zaključiti da je i pamet nezdrava. Fizički su zdraviji i otporniji oni koji nemaju pameti. Oni se znaju postaviti prema onim koji su isti kao i oni. Oni se zaštite bezosjećajnošću i tako ih ne pogađa ni osobno ni tuđe bezumno djelovanje. A pametan više pati kad oni jedan drugog povrijede, bar u njegovim očima, nego kad netko njih povrijedi. Pametne je teško povrijediti, ali veoma ih je lako indirektno povrijediti zbog njihovog suosjećanja. Jednom daje suosjećanje, drugom razumijevanje. Ljudsko biće odbija bilo kakvu patnju, a to znači da će zbog patnje koju stvara pamet, tjerati svijest da se oslobodi pameti kako bi nestalo te patnje. A posljedica te zakonitosti jest ta da je kod pametnih pamet svedena na minimum. Oni drugi nemaju ni taj nužni minimum. Uprkos ovom ja ipak ponekad zatražim da se nekim osobama “prosvijetli” pamet. U tome mi leži najbolja osveta, kazna, a i zaštita.
Kad neke osobe u mojoj blizini počine neki bezosjećajni ii razumijevanja lišen čin, tad zatražim prosvjetljenje pameti tih osoba. Kad se desi prosvjetljenje uma tad se rastjera magla i tama oko njega. Kad oko uma zavlada vedrina, čovjek postane svjestan svojih negativnih činova i tad mu se aktivira savjest koja počne da ga “grize” zbog tih činova. Ne znam koliko ih jako savjest grize, ali znam da im nije lako kad saznaju što su činili. Uistinu, čudni su zakoni koji vladaju u čovjekovom nevidljivom svijetu. Biti pametan il’ ne biti, pitanje je sad?
