Neki dan lijepo vrijeme navelo je moju staru da počne naglas da razmišlja o stvarima koje mi redovno pokvare “vrijeme” u Svijesti.Govorila je da čim još malo otopli treba generalno očistiti kuću i da treba neke prostorije okrečiti. Neko “fušersko” čišćenje i može proći, ali generalno čišćenje, e to je zmaj od koga treba bježati. Dok je ona naglas razmišljala, ja sam odmah počeo kontati da pobjegnem u Bosnu dok ne prođe opasnost.
Sjećam se kad je stara nekad, dok smo djeca bili, znala nama trojici braće naveče reći :”Sutra nema mrdanja nikud, kuća se mora generalno počistiti. Kad završimo onda ‘mili moji kud koji’.” Spavati nismo mogli. Usisavaj cijelu kuću, peri, pomijeraj, pomiči, vraćaj nazad, zavjese skidaj, prozore peri, tepihe praši i peri, pa opet vraćaj. Tko bi mogao zaspati od ovog horora. A ona obična čišćenja da i ne pominjem. Stara je čistila, ali znala je uletit među nas i reći:”Ajmo čišćenje, ti kupatilo, ti dnevni boravak, a ti spavaću.” Onda jedan viče:”Što ja moram svaki put kupatilo čistiti?”, drugi viče:”Meni uvijek najteže!”, a treći vikne:”Pa kud baš danas, može li sutra?”
I tako me te misli o čišćenju dovedoše do toga da postoji i čišćenje “duha” od prljavštine koja se nakupi u nama. Bez obzira koliko se čovjek pazio, ipak se zaprlja, a najviše od drugih ljudi koji znaju dobro “zaprljati” čovjekov “dnevni boravak”. Da bi čovjek mogao sebe očistiti treba mu i metla. Da li u psihičkom svijetu postoji “izum pojava” koja ima ulogu metle za čišćenje Svijesti od kojekakvih prljavština? Naravno da ima. Prljavština nije ukorijenjena u čovjekovu bitku, nego je nastala kao posljedica čovjekovog stvaralaštva. Da bi mogao da čisti tu prljavštinu on je morao da “izmisli” i jednu psihičku metlu kojom će počistiti tu prljavštinu. I tako smo dobili jednu psihičku metlu kojom se čovjek treba služiti kako bi mu dnevni boravak bio čist. Ta metla se zove oprost. Oprostit il’ ne oprostit, pitanje je sad. To znači da se čovjek pita da li da se očisti ili da ostane prljav. Mnogi ljudi riječima ili djelima povrijede čovjeka i tim putem unesu u njega ljutnju, nemir, misao o osveti, što znači da su pokvarili vremenske prilike i unijeli prljave misli u misaoni sistem, dakle, i u sama čovjeka. Te prljave misli i jesu prljavština, kako ih se osloboditi? Jedino oprostom. Postoji oprost koji vodi pomirenju, a postoji oprost koji vodi distanciranju. Ako je netko slučajno pogriješio onda se obavi oprost pomirenja, no, ako je netko “ponavljač”, onda se mora izvršiti oprost distanciranja. Ponavljač nanosi štetu i zato se treba distancirati od njega, ali oprostom, a ne mržnjom. Mržnja je prljavština i čisti se oprostom. Ljudi neke ljude izbace iz kuće, ali ih ne izbace iz umova, pa zar čišćenje uma od nečovjeka nije najbitnije? Kad mislimo o nečovjeku i njegovim djelima mi ga ugošćavamo kao gosta u naš “dnevni boravak”. Sjećanje na njega uvijek pokvari vrijeme, i onda je logično da se identificiraju svi sadržaji koji kvare vrijeme i da čovjek oprostom neutrališe te sadržaje. Ne praštam zato što to Bog od mene traži, niti netko drugi, ja praštam jer praštanjem čistim sebe od prljavštine. Zašto da mi slučajni susret sa nekim “pokvari dan”? Zar ću biti neprijatelj samom sebi? Radujem se kad sretnem prijatelja, a još više se radujem kad sretnem “neprijatelja”, jer susret sa njim dokazuje moju moć i moju veličinu. I zato mi je drago kad sretnem neprijatelja ili ga vidim, a ne pomislim ništa loše o njemu. Tada se divim samom sebi, i tako “neprijatelj” moj meni redovno uljepša dan. Dakle, uz pomoć ispravnog mišljenja ja sam očistio sebe, zaštitio sebe, i svoje “neprijatelje” pretvorio u nešto veoma korisno. I tako ja volim neprijatelje svoje jer oni su živi dokaz moje veličine. Nek dugo žive moji neprijatelji i nek budu zdravi, da se ja mogu “šepuriti” pred Bogom i ljudima ko’ paun. Ali nemam ja sreće, taman sam se počeo “šepuriti” kad ono nestade neprijatelja mojih, postadoše “dobri” sa mnom i pođoše o meni lijepo govoriti. E jebiga, stvarno mi se neda. I tako sam ja pomeo svoje neprijatelje.
A još vidjeh u svom postojanju tri vrste ljudi. Sa stajališta čistoće vidjeh ljude koji čiste svoj dom i svu prljavštinu bacaju vani, ne ostavljaju ni najmanji trun u domu svom. Zatim vidjeh ljude koji samo malo po sredini počiste i ono što počiste pometu pod tepih ili tiskaju pod namještaj, ili iza, po čoškovima. Da, ima nas i takvih. A ima i onih koji uopće ne čiste, zavole tu prljavštinu i nered. I malo im je to nego još traže kojekakve bezvrijedne i odbačene stvari i donose ih u svoj boravišni prostor čineći ga još prljavijim. Ovi prvi su oni ljudi koji žive u čistoći i spavaju u čistoći duha svoga. To su ljudi koji ljudima praštaju njihove grijehe jer ne žele da njihovi grijesi smrde njihov dom i njihovu Svijest. O ljudskom grijehu ne razmišljaju, o njima ne pričaju, o njima ne slušaju. Bore se da ih ne zagadi prljavština iz tih grijeha. Oprostom se peru i brišu i najfinije mirišu. Druga vrsta ljudi je ona koja površno oprašta i drže se one da mogu oprostiti ali ne i zaboraviti. Oprostiti a ne zaboraviti je metenje pod tepih. To što se prljavština ne vidi ne znači da ona ne postoji. Licemjerno i neuko. Prljavština i smrad se osjete iako se ne vide. Takvi su to ljudi. A ova treća vrsta ljudi je uistinu bolesna. Oni ne da ne praštaju nego još okolo traže bilo kakva zbivanja da bi mogli još koga optuživati i mrziti. Kad nemaju što naći u sadašnjosti, oni idu u prošlost i kopaju po njoj tražeći neke stare grijehe prošlih vremena kako bi dodatno usmrdili svoj dom pa i svoju okolinu. To je teška psihička bolest koja zna biti opasna kada mržnja dočeka svojih pet minuta zamanifestaciju. Na vama je samim da odlučite o čistoći doma svoga. Dom vaš Svijest je vaša. Što je tijelo vaše u kući vašoj, to je vaše JA u Svijesti vašoj. Tako to izgleda. Čovjek ne smije dopustiti da ga prljaju, i još više ne smije dopustiti da mu djecu prljaju. Proljeće je, sezona je generalnog čišćenja, metle u šake i praštajte.
