Ovaj svijet je pun nečega za vidjeti, nečega za dočarati, nečega za čuti. Eto, jutros rano svojim razmišljanjem vidjeh jedan vlak, jedan veliki voz, jednog velikog gvozdenog konja. I u njemu vidjeh ljude koji sjede dok ih gvozdeni konj vozi negdje na nepoznato odredište. I vidjeh u njemu ljude koji se kretaju, jedni u pravcu putovanja, drugi u suprotnom pravcu tražeći svoje mjesto u toj čudnoj kompoziciji putujućih vagona. Svi putuju, svi se kreću prema negdje. Znaci pokraj pruge jasno pokazuju da se kretaju u pogrešnom smjeru. Neki putnici to vide i pokušavaju naći kočnicu da zaustave gvozdenog konja, ali bezuspješno. Jedni razdragano pjevaju jer misle da idu u obećano, hm, obećanje ludom radovanje. Uopće ne gledaju kroz prozor, čudno neko društvo. I vidjeh u njemu neko drugačije društvo, oni bješe rođeni blizu lokomotive, da tu im bješe rodno mjesto. I oni nešto shvatiše ali ono bitno ne shvatiše. Shvatiše da idu u pogrešnom pravcu, i što su odlučili nakon te spoznaje? Mudre njihove glave im rekoše da moraju krenuti u suprotnom pravcu od onog u kome se kretaju. i krenuše kroz vagone prema zadnjem vagonu. A ne znaju da je kompozicija duga koliko i njihov životni vijek. Zadnji vagon kompozicije zadnji je dan njihova života. I što su činili cijelog svog života? Kretali se prema Bogu na putu za propast. Istina je, jesu se kretali prema Bogu, samo kojom brzinom? Gvozdeni konj je bio mnogo brži od njih što znači da su se udaljavali od Boga iako su se kretali u pravcu Boga. Takav je njihov put, i na taj svoj put pozivaju druge putnike koji mirno sjede ili one koji traže kočnicu kako bi zaustavili tu sumanitu vožnju. A Satan, glavni mašinovođa, slatko se smije svim tim raznovrsnim pravoputašima. E moji pravoputaši zar ne možete shvatiti da se krećete prema zapadu iako idete prema istoku. I kad dođete do zadnjeg vagona, do zadnjeg dana, tu su vam njegovi kondukteri koji će vas svojim riječima blagosloviti i izbaciti vani da ostanete ležati pokraj pruge negdje, točnije nigdje. To je vaš život i vaša sudba kleta.
