Lutajući tako bespućima ljudske gluposti svratih malo do antičke grčke i njezinih slavnih dana punih junaštva, mudrosti i vječno slavnih književnih djela. I tako mi um zape, možda i ne slučajno, za lik Edipa i njegovu sudbu kletu. Sa njime na umu pogledah u povijesnu daljinu kao kroz neki mračni tunel ljudskog postojanja, i negdje u toj tamnoj daljini ugledah zvijezdu sa pet kraka koja se približi umu i zasija svojim crvenim sjajem Edipu iznad glave baš kao prava zvijezda sjevernjača.
Što mi zvijezda želi reći, u što li mi krakom uprijeti hoće, pitam sebe ja? U Edipa krakom pokazuje, svoju sudbu meni dokazuje. Obe sudbe klete i proklete, jednu znamo drugu ne poznamo. O ti zvijezdo bez oca i majke, što mi čudne pokazuješ znake? Zvijezda sija kracima treperi muku svoju hoće da besjedi. Znade ona ko na mjesta stvari postavljati treba, zato dođe i meni prozbori. Kad sam čuo svu besjedu njenu shvatih zašto na Edipa dođe. Ko je Edipu otac a ko majka? Nije njemu majka što ga othranila, a ni ćaća njemu ćaća nije. Isto tako ni zvijezdi nije majka ona što je zadojila, nit joj je ćaća onaj na kome se vodi. Majku ima što je porodila, oca ima, bolje da ga nema. Mnogi kažu, ne znam, možda i ne lažu, da je zvijezda bezosjećajna i bezobzirna bila. Ako ne lažu onda dobro kažu jer se “bacila” na roditelje svoje. I ona u neznanju svome na put klete sudbe stade i naumi oca ubiti i majku rođenu obesčastiti. Baš kao i Edip. Dvije sile, nama dobro znane, bludu se odaše i milenijum cijeli i malo više, u tom bludu uživaše. Mora se priznati, dobro su se “pazili”, a kad bi se nešto i začelo, roditelji bi brzo abortus ili čedomorstvo počinili. Ej stara čedomorka, sudba kleta joj predskazana, nije dobro pazila te joj se čedo jedno porodi koje brzo majci umače.
Stara čedomorka na sve četiri se digla kako bi čedo u ništavnost poslala. Bezosjećajnost mu je majka, bezobzirnost mu je ćaća. Da, zvijezdi ovoj majka je bezosjećajnost, a ćaća joj je bezobzirnost. Bezosjećajnost utjelovljena u crkvenoj organizaciji, a bezobzirnost u vlasteli i kapitalistima. Velika Bludnica joj majka, a “kraljevi” zemaljski joj ćaća. Dugo su se parili, blud na zemlji činili. Kad se zvijezda rodila htjeli su je odmah uništiti, ali nije se dala zvijezda sjajna. Na kraju su uspjeli da joj krakove zavrnu. Ali majka mira nema, gdje god pogleda čedo joj se priviđa, i za sve nedaće čedo optužuje. Stara bludnica i čedomorka, po bezosjećajnosti dobro znana, zvijezdu svuda vidi, boji se da se ne povampiri, boji se da se ne otkrije čedomorstvo. Evo, biskupi je svuda vide, mira im ne da. I opet se pare, Boga se ne boje, opet se bezosjećajna crkva pari sa bezobzirnim kapitalistima. Kroz povijest je crkva bila bezosjećajna prema ljudima, a vlastela i kapitalisti su bili bezobzirni, i znamo da su se družili i plijen eksploatacije dijelili. To parenje je blud. Zvijezda je produkt tih nehumanih odnosa, ona je njihov plod, ona je posljedica i sve posljedice te posljedice, tog ploda, idu na konto uzroka i uzročnika.
Zvijezda je nedužna, a krivci su oni koji su stoljećima isti, a isti su jer služe istog gospodara, njezino crno veličanstvo, kraljicu tame, Pohlepu.