Blažen bio dan kad nestane milosrđa! Zvuči li vam ovo malo čudno?
Na prvu misao zvuči čudno, no, kad se malo dublje zaroni u taj pojam lako se da zaključiti da je to ispravno rečeno. Da bi se otklonila neusklađena misao ispravnije je reći:’Blažen bio dan kad više ne bude potrebe za milosrđem.’ I na ovo će se opet neki začuditi, a to su oni koji smatraju da je milosrđe ono što Bog voli.
Da li Bog zaista voli čin milosrđa? Naravno da voli, ta Isus Nazarećanin je ponovio Božje riječi koje kažu:’Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Smije li se ukinuti ono što Bog voli? Možda mu je to omiljeni “slatkiš”. Prvo je rečeno da je žrtva Bogu mila, Mojsije je to rekao. Zatim Bog obznanjuje da više voli milosrđe od žrtve, to jest, da više voli čin milosrđa od čina prinošenja životinjske žrtve. Zar je Bog postao čovjek pa da mu se sviđa sad jedno, sad drugo? Nije Bogu ni do jednog ni do drugog, nego situacija se na zemlji mijenja, te se javljaju različite potrebe. Milosrđe je bilo potrebno radi ljudi, a da bi Bog naveo ljude da čine taj čin milosrđa, on je rekao da to voli. Zašto nije izričito zapovjedio i odredio neku kaznu za nečinjenje milosrđa? Zato što stupanj čovjekova razvitka određuje pristup Boga ka čovjeku. Djeci izričito zabranjujemo, prijetimo im kaznama kako bi ih doveli u red. Kako se dijete razvija tako se mijenja i pristup roditelja ka dijetu. Bog kaže da voli milosrđe kako bi potaknuo ljude na taj čin.
Zašto je došlo do potrebe za milosrđem? I što je u biti milosrđe? Pa dijete se u neznanju igralo sa šibicama te se opeklo i sad treba te opekotine sanirati. Ljudi su se igrali sa zakonima koje nisu poznavali, te su stvorili negativne pojave koje su ih destruirale. Neke od tih posljedica su takve da ih milosrđe može sanirati. Dakle, milosrđe je svojevrstan melem za ranu. Čovjek milosrđem liječi sebe, ljudi milosrđem liječe sebe. Mi kao čovječanstvo milosrđem liječimo sebe kao kolektiv, i mi kao pojedinci milosrđem liječimo sebe od bezosjećajnosti.
Nedostatak suosjećanja je najveći hendikep, i pojedinca i čovječanstva jer je suosjećanje veza koja nas veže kao što žbuka (malter) veže cigle u jedan čvrst i stabilan zid. Dakle, milosrđem se vrši saniranje posljedica koje su nastale manifestacijom određenih zakona čije aktiviranje izaziva negativne posljedice po čovjeka. Problem ne leži u zakonima, problem leži u ljudskom neznanju. A ono se nalazi u svim područjima ovozemaljskog postojanja. Tako su neki zaključili da milosrđe treba da bude vječan proces i tim shvaćanjem ne šire znanje o uzrocima koji su doveli do potrebe milosrđa. To se zna, i zna se da su današnje “velike” religije vršile samo saniranje negativnih posljedica. I zato će te religije biti zamijenjene novom Božjom odredbom koja će dokinuti sve te religije. Nastat će nova, vječna religija koja će se bazirati na spoznavanju zakona i koja će tim znanjem otklanjati uzroke negativnih posljedica.
Kad ta nova religija zaživi nestat će potrebe za milosrđem. I sve će se svete knjige zatvoriti, a otvorit će se samo jedna, a to je knjiga života koju ćemo sami pisati spoznavanjem zakona i zakonitosti koje vladaju u nama i oko nas. Živi ćemo biti, i vidjet ćemo.
