Znate li gdje se nalazite?
Ne znate gdje se nalazite!
Da znate gdje se nalazite pobjegli biste.
Ne bježite, što znači da ne znate.
I kad biste znali gdje ste, ne biste bježali.
Znali bi da ne možete pobjeći.
Imaju jedna vrata, al’ od njih svako bježi.
Svi su bježali od njih, al’ nitko im ne uteče.
Pa gdje ste to vi?
Ha, vi ste u životu.
Zar je to problem?
Da, to je veliki problem.
Zašto?
Zato jer je život pretvoren u minsko polje.
Vi ste državljani Minskog polja.
Iz njega ne možete pobjeći.
Možete ga samo napustiti.
Ne volimo to!
Ne volimo ni život u Minskom polju.
Da, život nam se pretvorio u minsko polje.
Bivstvovanje nam je tumaranje tim opasnim poljem.
Nisu to mine koje raznose tijelo.
To su mine koje sakate i ranjavaju dušu.
Bole dugo i bolno. Takve su mine.
I gore su.
Izbjeć im nije lako.
Što vrijedi što prođoh kad bližnji nagazi.
Što vrijedi roditelju “dobar njuh” kad mu dijete nagazi?
Da, život nam je minsko polje.
Mina je sve više i sve su raznovrsnije.
Zašto smo ovakvi kakvi jesmo?
Pa zato što živimo u minskom polju.
Kad ćemo biti bolji?
Kad dođe deminer.
Neće vam reći da budete dobri, ne.
On će samo razminirati život.
I vi ćete se promijeniti bez ikakvog poziva na dobrotu.
Ljubav i dobrota će cvasti bez da ih itko sadi.
Kako to?
Pa to je sve zasađeno u nama.
Bolje reći da smo to mi.
Mi smo to sjeme koje nikako da “proklije”.
Nitko nam ništa reći neće,
a bit ćemo ono što jesmo.
A što smo to mi?
Bijah i vidjeh što smo to mi.
Najljepše rajsko cvijeće.
Blago onom tko dočeka da ga omiriše.