Mnogi od vas znaju priču o Jobu, slugi odanom Bogu svome. Bog se po toj priči ponosio slugom svojim odanim Jobom, a Satan ko Satan, bacio je iskru sumnje na Jobovu odanost i dobrotu. Rekao je Bogu da je to sve uvjetovano Jobovim blagodatima koje su mu dane. Tad Bog dopusti Satanu da mu uzme sve i da iskuša Joba. Job je izdržao kušnju, ali kako mu je bilo, to stoji zapisano u knjizi o Jobu.
Sad bi i ja iznio jednu zgodu u stilu barona Minhauzena kako bi običnim jezikom dočarao jednu nemilu i poraznu zgodu. Ne tako davno bio sam pozvan gore radi nekih dogovora i kad smo to riješili odlučismo da zaigramo koju partiju bele. Satan i ja protiv Boga i arhanđela Gabrijela. Kako smo počeli tako smo nas dvojica počeli stalno da gubimo. Ti porazi nisu ostavljali traga na meni, ali Satan to nije baš lako podnosio. Poznavajući ga dobro znao sam da će se nešto u njemu izroditi kako bi ublažio te učestale poraze.
Nakon zadnjeg poraza odloži karte i zlobno reče: „Ah, na kraju smo svi mi gubitnici!“ Staloženo ga pogledah i prepustih reakciju onome kome je upućen gubitnički naziv. „Razumijem tvoju ljutnju Satane, ta od vatre si stvoren,“- reče Bog i nastavi – „ali ne razumijem ono što si prećutao svojim riječima.“ „Ne rekoh da smo gubitnici što gledah očima svojim, nego to spomenuh jer sam to vidio zakonitostima od Vas postavljenim.“ – reče Satan i sakri se u mnoštvu isprepletenih zakona što svime vladaju. Bog shvati tu njegovu igru i ne htjede da u zakone ulazi tražeći Satanovu skrivenu misao, nego mu jasno reče: „O Satane samozvani gubitniče, na što ciljaš kad mene gubitnikom nazvat želiš?“ Kad Bog to jasno reče, Satan me zlobno pogleda i besjedu svoju nastavi: „Ne ciljam na sebe, ni na ovog slabog suigrača moga, nego gledam na ono što vaša milost svojim proglasi.“ Komplicira Satan i zlobno ujeda kako bi u osjećaju svom što više uživao. Al’ Bog u svemoći svojoj na Satanov mlin vodu naljevaše te reče: „Što proglasi svojim zar tuđe biti može?“ Satan se osmijehne na riječi ove ko da ribu veliku upeca na riječi svoje, te lukavo opet cilj sakri. „Ono što je vaše tuđe postat ne može, ali može postati svoje, i iz ruke vaše sebe oteti.“ Na te riječi Gabrijel oštar pogled ka Satanu uputi odajući time da ne želi više da bude dio Satanove naslade. Kakav mu pogled bješe takve i riječi izađoše:“Kazuj Satane u što si um svoj naciljao?“ Satan mu pogledom istim uzvrati i reče mu stilom istim svojim: „Da si gledo gdje gledati trebo jesi vidio bi što vidjeti nije teško. Gledati nisi htjeo kako bi mene donosiocem loše vijesti učinio.“ „Kazuj Satane jasno što za reći imaš.“ – prozbori opet Bog i prekinu Satanovu slasnu igru. „Sluge Vaše i robovi Vaši sebe svojim proglasiše o od vas se odvojiše. Zar to gubitak očit nije?“ – reče Satan i u visinu pogleda kao da se čudi njima a ne sebi. „Robovi Naši nama vjerni ostadoše!“- nasjede Gabrijel riječju svojom na Satanovu zamku koju on ovim riječima spretno zatvori: „Ne hvali jelo prije nego što si ga kušao.“ „Kušao sam to jelo i nađe se dobro.“ – pokuša se izvući Gabrijel, ali Satan čvrsto zamku riječju okova: „Kušo jesi, ali kada? Sud o jelu se donosi na kraju spremanja, a ne tijekom pripreme.“ Shvati Bog da Gabrijel u zamku Satanovu upade, i da Satanu dopuštenje za kušnju dati mora kako bi Gabrijela, a i sebe, iz spretne zamke izvukao. „Taj ti naum Satane od danas nije, danas si mu samo vrata otvorio. Joba si kušao pa izgubio sad bi opet u kušnju krenuo. Pa neka ti bude. Kazuj što si naumio. “ Satanu oči zasijaše kada shvati da je u blizinu svoga cilja došao i u zamku svoju ih namamio. Zluradost svoju skrivajući vješto ovako reče ono što je naumio: „Robovi Vaši Vašu volju znadu i u svemu slijedit je moraju. Ako volju znadu a slijedit je ne žele, zna se o čemu se radi. Površna pokornost ko i šminka svaka, skriva ono na čemu obitava. Zbog zakonitosti ove ja zagrebat dublje moram. Povući ću liniju nepostojeću između robova vaših. Tu liniju moju, koje nigdje nema do u umovima njihovim, neće preći robovi vaši iako im volja vaša naređuje prelazak linije te. Ako je pređu, ja gubitništvo i neukost priznat ću svaku, a ako je ne pređu, pa nije moje da sud ispostavljam.“ – ovako Satan reče i ode dok dozvolu još imade. Muka meni od ovoga dođe, ne od rezultata kušnje već od kušnje same. Satanu su ruke odriješene, opet će ljudi rukama svojim njegov naum da sprovode. A on kako reče tako i učini, povuče liniju između braće rođene. S jedne strane zulum teški činit poče kako bi braću na kušnju stavio. Muka mene od zla toga spopade. Braću ispod linije svoje pomoru je teškom izložio, braći gornjoj stupicu načinio iako im ništa rekao nije. Prođe tako vrijeme za kušnju dovoljno kad se Satan Gabrijelu okrenu i reče: „Hoćeš kušat zgotovljenu čorbu, il’ ćeš svoga gurmanstva se proći?“ Gabrijel šuti prizore još gleda, riječju misao ne otkriva svoju. Satanu to bješe dosta pa se okrenu Bogu i prozbori riječi nemile: „Volju svoju njima objavio jesi, brata bratu u amanet ostavio, i obitelj i imanje njegovo. Rob ne vrši volju gospodara svoga, ne poštuje obavezu prema braći svojoj. Čiji su oni? Kao što rekoh moji nisu. Da su Vaši vršili bi volju Vašu. Nijeste li brata bratu u amanet ostavili? Oni amanet prihvatiše pa ga na najgori način pogaziše. A linija ova izmišljena od volje Vaše moćnija se pokaza.“ Bog gleda, riječi teške sluša i odjednom na noge se diže, pogled mrki ka meni uputi, riječju svojom ko mačem me probi. „O moći volje moje poslušaj sad ti zadatke tvoje. Idi dole do robova što se propustima svojim od mene odmetnuše. U ime moje liniju i ti ćeš povući zbog linije što je ne pređoše. Povući ćeš im liniju, ni po nebu ni po zemlji, već ćeš liniju povući između dva oka njihova. Kao što su se oni linijom od braće odijelili tako ćeš ih linijom odijeliti od pameti i svih blagodeti njenih. Iskopaj ponor između njih i pameti njihove tako da ga tisuću godina premostit ne mogu.“ Aoj jada i čemera moga, činit moram što činit ne želim, dijelit moram što spojiti hoću. Satan gleda, sa osmijehom pobjedu već slavi, aoj misli moje spas mi pronađite slabu točku u zakonu osvijetlite.
Počešem se ja po glavi malo, ko da se sa sudbinom mirim. Riječ mi dođe netražena sama, glas mi uze ne pitajuć mene i ovako govoriti stade: „Nije čorba gotova kada Satan kaže, nego kad se naše misli usaglase. Čorba kuva, žara pod njom ima, a i vremena da se čorba proba. I da čorba okus ne promijeni, ja na milost još se pozvat mogu. Nije ovo kušnja za robove već za vašu svetost od milosti načinjenu. Robovi se povratiti mogu, i u suru svaku utjerati, ali milost, sa njom nije tako. To je nama zaključiti lako. Robovi jesu na kušnju stavljeni, i na njoj mnogi popadaše. Popadaše srdžbu opravdanu izazvaše, propustima sebe osudiše, ali jedno mi moramo znati, da je milost na kušnju stavljena. Dok god milost u svetost pretvara, mi se nje odreć ne bi smjeli. Nije moje da zadnju vam kažem, nit je moje što vam sada rekoh, to se milost za svetost nam bori riječju mojom nama pravo zbori.“
