Grlice

             Rođen sam u jednom malom, ali najljepšem selu na svijetu. Nije da se hvalim, već istinu zborim. Mnogo sam volio ribe i ptice, riba je bilo jer je selo smješteno pokraj rijeke, a i ptica je bilo mnogo. Najviše je bilo vrabaca i grlica koje su nastanjivale naše selo kao da su i same bile stanovnici sela. Vrabci, grlice i pokoji golub su bile takoreći domaće ptice, a divlje ptice, fazani, kobci, sokolovi, sove, divlji golubovi, patke, crvendaći i vrane su bile uglavnom izvan sela u obližnjim šumama i poljima.

Od svih tih ptica grlice sam najviše volio. Kao dijete sam posmatrao njihov let u visinu, letjele bi u visinu i onda bi širile krila pa se obrušavale u nizinu u jednom polukružnom letu. A navečer bi lijegale u obližnje šljivike i sjećam se kako smo mi djeca uzimali baterije pa po noći obilazili šljivike i plašili grlice koje su spavale u krošnjama šljiva. Ponekad ih je znalo i po dvadesetak spavati na jednoj šljivi. Mi bismo ih obasjavali baterijama i onda bi nogama udarili u deblo od šljiva i one bi se u paničnom bijegu sudarale i odlijetale u mrklu noć. No, to smo ipak samo ponekad radili kada nismo imali pametnijeg posla. Volio sam i njihov pjev, gugutanje. Moja baka mi je govorila da one “viču” “kupuj kru” “kupuj kru”. Najljepše je bilo u proljeće i ljeto, kada sam spavao na katu kuće. Prozori bi bili širom otvoreni i ujutro, kad bih se probudio slušao sam njihovo gugutanje. Točno sam znao gdje se koja nalazi. Slijetale bi na jelku pokraj kuće, i na banderu, šljivu madžarku pokraj puta ili na komšijin jasen. Po njihovu gugutanju sam točno znao gdje se koja smjestila. Kada se njima doda cvrkut sjenica i vrabaca dobije se jedan prirodni orkestar uz koji sam se svako proljetno i ljetno jutro budio.

I prošlo je neko vrijeme, nekoliko godina, sjećam se ko sad, sjedjeli smo jedno proljetno veče u kući i o nečemu razgovarali ja i stari moj. I tok priče sjeti me na grlice uz koje sam odrastao i čije me gugutanje tako fino oduševljavalo. Zaprepastila me činjenica da ih više ne čujem i ne vidim. Nisam mogao vjerovati da ih tu više nema, ali nastojeći se sjetiti kad sam ih zadnji put vidio sve sam se više čudio jer ih već nekoliko godina nisam ni čuo niti vidio. Zapitao sam starog dali ih je on vidio, on je odmahnuo glavom i nije mi mogao odgovoriti na to pitanje. U čuđenju sam zaključio da su one zasigurno nestale iz našeg kraja, jer nemoguće da ih ja ne vidim i ne čujem. Kako je bila noć, tako nisam mogao provjeriti te sam odlučio odmah ujutro kad se probudim vidjeti dali ih ima. Ujutro, kada sam se probudio, nisam odmah pomislio na njih, no kad sam se sjetio njih, digao sam glavu i oslušnuo. Čuo sam njihovo gugutanje, ustao i pogledao kroz prozor i uvjerio se da su one još uvijek tu. Vratio sam se u krevet i “stao” se čuditi tom što sam spoznao. Zaključio sam jednu, pa mogao bih reći strašnu istinu, da iz našeg kraja nisu nestale grlice niti druge ptice i njihov pjev, ja sam nestao iz svog rođenog kraja. Kako je to moguće? Počeo sam da razmišljam o tome i shvatio kako je Bog protjerao čovjeka iz raja. Nije ga on fizički protjerao iz raja, on je protjerao njegov duh, tako da nije u stanju da doživi, da vidi i čuje ono gdje se nalazi.

Život se napunio toliko briga i obaveza tako da čovjek od njih ne može ništa čuti, a još manje vidjeti. Povratak u Eden je ipak moguć, samo se trebamo  osloboditi ovakvog života. A osloboditi se ovakvog života znači da će svako tko napadne postojeće stanje biti proglašen komunistom ili teroristom, anarhistom, možda antikristom i tko zna sve čim još. Ulog je velik,  nazivi nebitni.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •