Kad bih ja činio ono što mnogi čine, i što su činili, svijet bi u kaosu nastavio biti a nered kao i sad vladao bi svud. Zato činim ono što činiti znam i divim se onom što drugi vještinom svojom i umjetnošću činit znaju.
Radim, jer i ja moram nešto doprinijeti čovjekovom stvaralaštvu, ali nemam vremena da gledam sebe i svoje stvaralaštvo, nego gledam čovjekovo stvaralaštvo i divim se svemu kao da je moje, a i jest moje jer je čovjekovo. Onaj tko se divi sebi i svom stvaralaštvu gubi sve, a onaj tko svako stvaralaštvo svih vremena gleda kao na stvaralaštvo čovjeka, dobija sve. U svemu vidi svoj trag koji ga vodi do jedinstva sa svime, te postaje sve. I onda dobije želju da bude sve, i sve postaje. Postaje i rijeka i šuma, postaje gora i sjena, postaje čovjek i životinja svaka, postaje sunčev sjaj i leptir. A da bi pošao putem tim, putem koji vodi u sve, mora da se oslobodi sebe. Bez razuma nema istine, bez istine nema slobode, bez slobode nema ni mudrosti.
I razmišljajući tako o mudrosti što je mudraci prošlosti nahvališe, zapeh mišlju za boginju Atenu, boginju mudrosti i ratničke vještine. Počeh se diviti ljudima što njen lik stvoriše kako bi obznanili da ona postoji, da postoji nositeljica mudrosti svake. A zatim se počeh diviti mašti što slikaru lik i priliku podari da naslika moćnu boginju što bezumlje tare i satire gdje god stigne njezin sjaj. Uzeh tu sliku sa divljenjem, slaveć veličinu umjetnika što je naslika baš tako kako je naslikana, i odlučih da je podijelim sa cijelim svijetom. Gledam sliku i crpim neku nespoznanu moć koju nosi mudrost u svom pravom liku, liku boginje Atene. Nije mudrost sijedi starac s bradom koji sjedi i savjete rijetke daje, nego je mudrost ratnica što štit moćni nosi i koplje dugo što iz daljine probija neprijatelje umnosti svake. Neprijatelja mnogih čovjek u postojanju svom nakupio, sve junak do junaka, čast im se odat mora. Svaki čovjek u boj s njima poći mora, i svaki od njih pobijeđenih uskrsnut može, moćniji nego što je bio u trenu prve smrti svoje. Neki od njih života imaju koliko i ljudi što zemljom hode. Ubiješ ga u sebi, ubiješ ga u drugom, a on se pojavi u trećem kako bi uskrsnuo one što padoše prije njega.
Uskrsnuti sebe u meni želi, ali Kerber volje moje na vratima duha moga stoji, i strahom razgoni sve misli što oživit pale žele. Srdžba, svađa, osuda, želje što moje nisu, nagoni što šalom uđoše a ratom bješe istjerani, navike loše što ko sjene duha postadoše, i mnoštvo drugih neprijatelja mojih padoše od koplja boginje mudrosti što na slici ovoj stoji. Gledam sliku njenu i želja mi pusta dođe da joj mišlju svojom dah udahnem, da oživi i poleti ko nekad dok su joj ljudi vjerom svojom život davali. Nevjera okameni njezin lik i njezin let, nevjera štit probojnim načini, a koplje, bezumlje što strijelja, u sjenu pretvori. Ako nevjera neprijatelje oživljava i snagu im daje, dal’ vjera prijatelje oživit može što ih nevjera u carstvo slika i kipova zatoči? Vjero moja u prste mi siđi i olovku njima ti povedi po papiru ovom, i ko zapis riječi složi da ožive boginju nam milu, da poleti put čovjeka svakog. Da štit svoj bezumlju na stazu stavi i pute čovjekove zaštiti svojim kopljem dugim. Oživi boginjo u čovjeku svakom.
