Uskrsnuće mrtvih
Današnje shvatanje uskrsnuća mrtvih je takvo da ono označava vrijeme kada će fizički mrtvi ljudi ustati iz svojih grobova i stati pred sudište Kristovo. Ustajanje mrtvih iz grobova u Kristovo vrijeme nazvano je uskrsnućem. Isus je rekao da će mrtvi, koji su u grobovima, čuti glas Sina Čovječjeg i da će uskrsnuti. Rekao je, ali nije mislio to što se danas podrazumijeva pod tim, mislio je na nešto drugo. Nije to prvi put da govori o jednom, a misli o drugom, takav primjer je kad učenicima kaže da se čuvaju kvasca farizejskog, a mislio je na nauku njihovu. Kada su mu učenici ponudili da jede, on je rekao da je već jeo. Oni su se pitali tko mu dade da jede. On im je objasnio da kada je rekao “jeo sam već” nije mislio na hranu kao oni, nego na zapovjedi koje mu je otac postavio. Tako isto je i sa uskrsnućem mrtvih, kada se otkrije što je podrazumijevao pod pojmom mrtvi, otkrit će se i što je to uskrsnuće o kome je on govorio. On je govorio, ali tko ga je shvatio, isto tako je govorio o drugim stvarima za koje nije želio da ga shvate. To on sam kaže:
Isus nastavi: “Ja sam došao na ovaj
svijet da ispunim odredbu: da vide
koji ne vide, da oslijepe koji vide!”
(Iv 9, 39)
On je, prema onome što je zapisano, slijepima od rođenja otvarao oči, omogućio im da progledaju, to je činio, ali, da li je činio i ono drugo? Da li je zaslijepio da “ne vide” ono što im je govorio, odnosno da ne razumiju? Neki će zasigurno reći da je, ali da njih nije oslijepio, jer oni znaju istinu. No, to nije bitno, bitno je da riječi čovjeka koji ovako kaže za sebe moraju biti uzete sa velikim oprezom. Ako se neoprezno uzmu osljepljuju svakoga tko ih uzme onakvim kakve jesu. On je otkrio što je mislio kad je rekao kvasac ili jelo, ali nije otkrio što se krije pod drugim nazivima, a jedan od tih je svakako riječ mrtav. Ako kvasac nije kvasac, ako jelo nije jelo, da li je mrtav, mrtav? Ako mrtav nije mrtav, šta je onda uskrsnuće mrtvih? Moram napomenuti i to da kvasac nekad znači kvasac, kao što je to u usporedbi o kvascu, a nekad nije kao
što je to slučaj s farizejskim kvascem. Tako isto mrtav nekad označava fizički mrtva čovjeka, a ponekad nije tako. Najbolje će biti da se krene od početka i prvog grijeha koji su počinili Adam i Eva jer se tu prvi puta spominje riječ umrijeti. Evo tog zapisa:
Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi
ga u Edenski vrt, da ga obrađuje i čuva.
Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku:
Sa svakog stabla u vrtu slobodno
jedi, ali sa stabla spoznaje dobra
i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s
njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.
(Pos 2, 15 – 17)
Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi
što je stvori Jahve, Bog. Ona
reče ženi: Zar vam je Bog rekao da
ne smijete jesti ni sa jednog drveta u
vrtu? Žena odgovori zmiji: Plodove
sa stabala u vrtu smijemo jesti.
samo plod stabla što je nasred
vrta, rekao je Bog! Da ga niste jeli,
ne dirajte u njega, da ne umrete!
Na to će Zmija ženi: Ne, nećete umrijeti!
Nego, zna Bog, onoga dana kada
budete s njega jeli otvorit će vam se
oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju
dobro i zlo. Vidje žena da je stablo
dobro za jelo i za oči zanimljivo, a za
mudrost poželjno, ubere ploda njegova i
pojede. Dade i svom mužu, koji
bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma
otvore oči i spoznaju da su goli. Spletu smokvina
lišća i naprave sebi pregače.
U to čuje se korak Jahve, Boga,
koji je šetao vrtom za vrijeme dnevnog
povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova
žena – pred Jahvom, Bogom, među
stabla u vrtu. Jahve, Bog zovnu čovjeka:
Gdje si? – reče mu. On odgovori:
Čuo sam tvoje korake po vrtu, pobojah
se jer sam gol, pa se sakrih. Na to
mu reče: Tko ti kaza da si gol? Ti
si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti
zabranio jesti? Čovjek odgovori:
Žena koju si stvorio uza me – ona mi
je dala sa stabla, pa sam jeo. Jahve,
Bog, reče ženi: Što si to učinila?
Zmija me prevarila, pa sam jela,
odgovori žena.
Na to Jahve, Bog, reče zmiji:
Kad si to učinila,
prokleta bila među svim
životinjama,
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svom puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojega i roda njezina,
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.
(Pos 3, 1 – 15)
Zatim reče Bog: Evo, čovjek postade
kao jedan od nas – znajući dobro i zlo!
Da ne bi sada pružio ruku i ubrao
sa stabla života i pojeo i živio
navijeke. Zato ga Jahve, Bog, istjera
iz vrta edenskog da obrađuje zemlju
iz koje je i uzet.
(Pos 3, 22 – 23)
Bog je rekao čovjeku da ne jede sa stabla koje raste usred vrta, jer ako okuse u isti dan će umrijeti. Zmija je rekla drugačije, rekla je da neće umrijeti, nego da će im se otvoriti oči i da će biti kao Bogovi koji imaju moć da razlučuju dobro od zla. Kad su Adam i Eva jeli, što se desilo? Onako kako je Bog rekao ili onako kako je zmija rekla? Zapis kaže da su im se odmah oči otvorile i da su spoznali da su goli. Dalje sam Jahve priznaje da je čovjek postao Bog sa moći rasuđivanja dobra od zla. Desilo se baš onako kako je zmija rekla, što znači da je zmija rekla istinu, a da je Bog izustio neistinu. Zmija nije navela Evu da jede, nego je to ona sama uzela, jer joj se plod svidio. Kad je Eva rekla zmiji da će umrijeti ako budu jeli sa tog drveta, zmija je rekla da to nije istina i saopćila joj istinu o tom drvetu i njegovu plodu. Kažu da je zmija đavo, otkad to đavo ispravlja neistinu govoreći istinu? Jahve je rekao da je čovjek postao Bog i da zna rasuđivati dobro od zla. Sada vi, koji znate što je dobro a što zlo odgovorite mi da li je dobro ili je zlo to što je čovjek postao Bog, i što je dobio moć da može razlučivati dobro od zla? Da li je zmija nanijela zlo čovjeku? I recite mi gdje je tu toliko razvikani grijeh?
Bog je rekao da će u isti dan umrijeti kad budu jeli, ali oni nisu umrli, što znači da je Jahve lagao, smišljeno. Ako je Bog rekao istinu, onda su oni umrli, odnosno postali su mrtvi. Bog, Jahve, nije lagao, jer je on pod riječju umrijeti podrazumijevao jedno, a zmija drugo. Jedna riječ sa dva značenja. Zmija je pod pojmom umrijeti podrazumijevala ono što i vi, fizičku smrt, dok je Bog, Jahve, podrazumijevao duhovnu smrt. Adam i Eva su prekršili njegovu zapovijed i tim su za Jahvu umrli, oni su za njega od tog dana mrtvi, odnosno nemaju života u sebi. Isus Nazarećanin je to shvatio i često preuzeo taj naziv da označi one koji su zastranili od Jahve. Svi oni ljudi koji su zastranili od Jahve su mrtvi, a oni koji su svojim duhom
uz njega su živi. Dakle uskrsnuće mrtvih jeste čin koji će se desiti, a označava povratak ljudi koji su duhom otišli od Jahve. Oni će se ponovno vratiti u život, to jest bit će odani Jahvi, Bogu. Ući će u život vječni, jer nikad više neće sagriješiti i time umrijeti, smrti više neće biti, jer će čovjek postati poslušan i odan Bogu, Jahvi. Sada ću navoditi Isusove riječi da vidimo da li to sve ima nekog smisla.
A drugom reče: “Slijedi me!”
Ovaj odvrati: “Dopusti mi, Gospodine, da
najprije odem i oca ukopam.”
“Pusti mrtve – reče mu Isus – neka
ukopavaju svoje mrtvace. A ti hajde
i navješćuj Kraljevstvo Božje!”
(Lk 9, 59 – 60)
Jednom mladiću kojeg je Isus pozvao da ga slijedi umro je otac. On sam je bio rad da ga slijedi, ali ga je zamoli da mu dopusti da ode i oca ukopa. Isus mu je na to odgovorio “Pusti mrtve neka ukopavaju svoje mrtvace”. Da li mrtvi mogu ukopavati mrtvace? Naravno da ne mogu, jer to mogu samo živi. Ali ti živi nisu živi nego su umrli, odnosno oni su mrtvi, Isus tako kaže. I kad bude uskrsnuće mrtvih, to će u stvari biti uskrsnuće živih koji nemaju života u sebi. Sljedeća priča će pokazati kako je jedan sin umro, pa oživio:
Izgubljeni sin
Reče dalje: Neki čovjek imao dva
sina. Mlađi od njih reče ocu: Oče,
daj mi dio baštine koji mi pripada!
Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko
dana mlađi sin skupi sve svoje,
te krene u daleku zemlju i ondje rasu
svoje imanje provodeći život razvratno.
Kad potroši sve, nasta ljuta glad u
onoj zemlji, te on poče oskudijevati.
Tada ode u najam nekom čovjeku
u onoj zemlji, a taj ga posla na
polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo
da bar jednom napuni trbuh ljuskama
od mahuna što su jele svinje, ali mu
ih nitko nije davao. Tada dođe k sebi
i reče: ” Koliko najamnika u mog
oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem
od gladi! Ustat ću, poći ću
ocu svome, pa mu reći: Oče, sagriješih
Bogu i tebi. Nisam više dostojan da
se zovem tvojim sinom. Primi me kao
jednog od svojih najamnika!” Diže
se i krenu svom ocu.
Dok je još bio daleko, opazi ga njegov
otac i sažali mu se, te poleti, pade
mu oko vrata i izljubi ga. A
sin mu reče: “Oče, sagriješih Bogu i
tebi. Nisam više dostojan da se zovem
tvojim sinom!” Tada otac reče
svojim slugama: “Brzo, donesite haljinu,
onu najbolju i obucite ga!
Stavite mu na ruku prsten, a na noge
sandale! Dovedite ugojeno tele, te ga
zakoljite da jedemo i da se veselimo,
jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje,
bijaše izgubljen i nađe se.” I počnu se veseliti.
Njegov stariji sin bijaše u polju.
Kad na povratku stiže blizu kuće, te
ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednog
od slugu i upita ga što je to.
Došao ti brat – odgovori – pa tvoj
otac zakla ugojeno tele, što opet sina
ima zdrava. On se razljuti i ne
htjede ući. Njegov otac izađe i poče
ga moliti. Tada će on ocu: “Evo ti
služim tolike godine i nikad ne
prekrših niti jedne tvoje zapovjedi, a ti
mi nikad ne dade ni jareta da bih se
mogao proveseliti sa svojim prijateljima.
A kada ti se vrati taj sin, pošto
je s bludnicama razasuo svoje
imanje, ti mu zakla ugojeno tele!”
Na to mu otac odgovori: “Sine, ti
si uvijek sa mnom. Sve je moje tvoje.
Ali se ipak trebalo veseliti i radovati,
jer ti ovaj brat bijaše mrtav i
opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se.”
(Lk 15, 11 – 32)
Ovaj čin odlaska i povratka jeste jasan čin uskrsnuća. Čovjek, odnosno čovječanstvo je otišlo od Gospodina da luta nekim svojim putovima, ali će se vratiti kad shvati svoju zabludu. Tada će svi klicati njemu, jer spas pripada njemu. Izgubljeni sin je bio mrtav i oživio je, dakle uskrsnuo je. Saduceji su poricali postojanje uskrsnuća i da bi Isusa ispitali, smislili su ovakvo pitanje:
Tada dođu k njemu Saduceji, koji
tvrde da nema uskrsnuća, te ga upitaju:
“Učitelju, Mojsije nam je propisao:
Ako kome umre brat i ostavi ženu,
a ne ostavi djeteta, neka njegov
brat uzme tu ženu i podigne potomstvo
svom bratu. Bijaše sedmoro braće.
Prvi se oženi i umrije, a ne ostavi
potomstvo. Drugi uze njegovu ženu i
umrije, a ne ostavi potomstvo. Treći
isto tako. I nijedan od sedmorice
ne ostavi potomstvo. Najposlije
umrije i žena. Po uskrsnuću, kad
uskrsnu, čija će biti žena, jer su
je sva sedmorica imali za ženu?”
Isus im odgovori: “Zar niste u
zabludi zbog toga što ne poznajete
ni Pisma ni moći Božje? Jer kad
ljudi uskrsnu od mrtvih, niti će se ženiti,
niti udavati, nego će biti kao anđeli
nebeski. A što se tiče činjenice da
mrtvi uskrsuju, niste li čitali u
Mojsijevoj knjizi, na mjestu o grmu,
kako mu Bog reče: Ja sam Bog
Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev?
Bog nije Bog mrtvih, nego živih! Vi
ste dakle u velikoj zabludi.”
(Mk 12, 18 – 27)
Saducejsko pitanje je smišljeno i ono odaje da oni pod uskrsnućem mrtvih smatraju to da će se fizički umrli ljudi ponovo dići i postati živi. Njihovo je pitanje logično i na mjestu, jer žele znati što će se u tom slučaju desiti. Isus je shvatio njihovo pitanje, ali je i shvatio što oni smatraju pod pojmom uskrsnuća mrtvih. Ono što su oni smatrali da je uskrsnuće, i ono što ono u biti jest, su dva različita shvatanja. Zato im je i rekao da su u velikoj zabludi, jer ne poznaju Pisma i moći Božje. Sam čin uskrsnuća je čin koji sa ženidbom i udajom nema ništa, to su odvojena zbivanja. Doduše, čovjek obavlja sve to, ali nikad ne može obavljati sve odjednom.
Dalje se tvrdi da je Isus rekao da će Sin Čovječji treći dan uskrsnuti. U jednoj Bibliji stoji zapisano da će Sin Čovječji treći dan ustati, a u drugoj da će uskrsnuti. Jedno želim napomenuti, a to je da u njegovom govoru izmijeniti jednu riječ, bilo koju, može dovesti do sasvim drugog značenja. Ja ću ustvrditi da Isus Nazarećanin nikada nije rekao da će uskrsnuti on sam. Zakon kaže da mrtvi uskrsavaju, a ne živi, što znači da on nije uskrsnuo, jer nije ni umro. On je rekao da će Sin Čovječji treći
dan ustati. Tad se postavlja pitanje, koji Sin Čovječji, koji je to dan treći dan i što je to ustati? Zar zakon ne kaže da je za Gospodina tisuću godina kao jedan dan? Dakle treći dan može označavati i treći milenij. No, to sad nije tako bitno. Isus Nazarećanin je po zapisu ubijen i sahranjen, ali treći dan, to jest u nedjelju, jer je u petak ubijen, pojavio se jedan čovjek, odnosno sin čovječji, ali je tu nešto čudno bilo. Taj slučaj su evanđelisti zapisali ovako:
To izreče, obazre se i ugleda Isusa
gdje stoji. Ali, nije znala da je Isus.
Isus joj rekne: “Ženo, zašto plačeš?
Koga tražiš?” “Gospodine” – odgovori
mu ona misleći da je vrtlar – “ako si ga
ti odnio, reci mi kamo si ga stavio,
da idem po nj.” “Marijo” – reče joj
Isus. “Rabunni!” – odgovori ona hebrejski
i okrene se k njemu.
(Iv 20, 14 – 16)
Na to izađoše i uđoše u Lađicu. Ali
te noći ne uloviše ništa. Kad dođe
jutro, stajao je Isus na obali, a učenici
nisu znali da je Isus. Tada im Isus reče:
“Djeco, zar nemate nimalo ribe?”
“Nemamo” – odgovoriše mu. “Bacite
mrežu na desnu stranu Lađice i naći ćete!”
(Iv 21, 3 – 6)
Kod evanđeliste Luke je slično:
Toga istog dana dvojica od njih
išla su u selo zvano Ermaus, udaljeno
od Jeruzalema sto šezdeset stadija.
Razgovarali su među sobom o svim
tim događajima. I dok su tako razgovarali
i pretresali, približi im se sam Isus,
te pođe sa njima. Njihovim očima
bi uskraćeno da ga mogu prepoznati
i on ih upita: “Kakav je to razgovor
što ga među sobom vodite na putu?”
Oni se zaustaviše, ožalošćeni, te mu
jedan od njih, imenom Kleofa reče:
“Ti si jedini stranac u Jeruzalemu
koji ne znaš što se u njemu dogodilo
ovih dana.”
(Lk 24, 13 – 18)
Marko je zapisao ovako:
Poslije toga ukaza se u drugom
obličju dvojci od njih na putu
dok su išli na selo.
(Mk 16, 12)
Iz ovih svjedočanstava može se jasno zaključiti da taj čovjek koji se pojavio treći dan nije imao obličje Isusa Nazarećanina. Apostoli i žene koje su bile sa njim do čina raspeća, nisu ga mogle prepoznati, mislile su da je to neki sasvim drugi čovjek. Poznali su ga, navodno, po nekim drugim govornim izrekama ili po nekim navikama, kao što je lomljenje kruha. Ako je istina da je Isus uskrsnuo, onda znači da uskrsnuće mijenja čovjekov fizički izgled. Ako je istina da nije uskrsnuo, onda je to bio netko drugi, koji je svojom pojavom trebao unijeti još veću zbrku oko toga. Pojam mrtav i živ su u svakom slučaju dvije suprotnosti. S jedne strane se nalazi smrt, mrtav i umrijeti, a sa druge strane to su život, živ i živjeti. Tako mrtav znači izgubljen čovjek, onaj tko se nalazi u grijehu, umrijeti znači sam čin postajanja izgubljenog, prelazak u grijeh, dok smrt označuje sam grijeh ili gotovo samo zlo. Suprotno tome, živ čovjek je čovjek odan Gospodinu, što znači onaj koji nije u grijehu. Oživjeti znači povratiti se Gospodinu, izaći iz grijeha, a život označuje
cjelokupno dobro, dakle mir, čistoću duha, blagostanje, zadovoljstvo kao i pravo blagostanje. Sam Isus je često upotrebljavao te pojmove da bi iznio svoju misao uvijenu u baš te pojmove. Naravno, ponekad mrtav ili živ označavaju fizičko stanje čovjeka, a ponekad i ovo drugo. Sada ću iznijeti nekoliko Isusovih zanimljivih izjava koje su dobrim dijelom neshvatljive.
“Uđite na uska vrata, jer široka
vrata i prostran put vode u propast
i mnogo ih je koji idu njim. Kako
su uska vrata i tijesan put koji vodi
u život i malo ih je koji ga nalaze!”
(Mt 7, 13 – 14)
“Svatko tko sluša ove moje riječi
i izvršava ih, može se usporediti s
mudrim čovjekom.”
(Mt 7, 24)
“Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi,
a ne izvršava ih, može se usporediti
sa ludim čovjekom.”
(Mt 7, 26)
Tko god pije od te vode, opet će
ožednjeti. A tko pije od vode koju
ću mu ja dati, sigurno neće nikad
ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati
postat će u njemu izvorom one vode
što struji u život vječni.”
(Iv 4, 13 – 14)
A dotle su učenici molili Isusa:
“Rabi, jedi!” On im reče: “Ja imam
za jelo hranu za koju vi ne znate.”
“Zar mu je netko donio jelo?” – počnu
tada učenici pitati jedan drugoga. Isus
im reče: “Moja se hrana sastoji u tom
da vršim volju onog koji me poslao i
dovršim njegovo djelo.”
(Iv 4, 31 – 34)
Vi istražujete Pisma u kojima mislite
da imate život vječni. I upravo ona
svjedoče za me. Ali vi nećete da
dođete k meni da primite život.
(Iv 5, 39 – 40)
“Što da činimo – upitaše ga na to
– da radimo djela koja Bog hoće?”
“Ovo djelo Bog hoće – odgovori im
Isus – da vjerujete u onog koga je
on poslao.” “Koji znak, dakle činiš
– rekoše mu na to – da ti povjerujemo
kad ga vidimo? Koje je tvoje djelo?
Naši su očevi jeli manu u pustinji,
kao što stoji pisano: “Dade im kruh
s neba za jelo.” “Zaista, kažem vam –
odvrati im Isus – nije vam
Mojsije dao kruh s neba, naprotiv,
Otac moj vam daje pravi kruh s neba.
Jer kruh je Božji onaj koji silazi
s neba i daje život svijetu.”
“Gospodine – rekoše mu na to – daj nam
uvijek taj kruh!” Odgovori im Isus:
“Ja sam kruh života. Tko dolazi k
meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje
u me, sigurno neće nikada ožednjeti.”
(Iv 6, 28 – 35)
“Zaista, zaista kažem vam, onaj
koji vjeruje ima vječni život.
Ja sam kruh života. Očevi
vaši jedoše manu u pustinji i
pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba
silazi da onaj tko od njega jede ne
umre. Ja sam živi kruh koji je sišao
s neba. Ako tko jede od ovog kruha,
živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati
jest tijelo moje – za život svijeta.”
Židovi su se tada prepirali među
sobom i govorili: “Kako nam ovaj može
dati tijelo svoje za jelo?” Isus im
odvrati:
“Zaista, zaista kažem vam, ako ne
jedete tijela Sina čovječjega i ne
pijete krvi njegove, nećete imati života
u sebi. Tko jede tijelo moje i pije
krv moju, ima život vječni. I ja ću ga
uskrsiti u posljednji dan. Tijelo je
moje pravo jelo i krv je moja pravo
piće. Tko jede tijelo moje i pije krv
moju, ostaje u meni i ja u njemu.
Kao što je mene poslao živi Otac,
i kao što ja živim zbog Oca, tako će i
onaj koji mene jede živjeti zbog mene.
Ovo je kruh koji je sišao s neba. On
nije onakav kakav jedoše vaši očevi i
pomriješe. Tko jede ovaj kruh živjet
će zauvijek.”
To Isus reče javno dok je poučavao
u Kafurnaumu. Mnogi od njegovih
učenika, kad to čuše, rekoše: “Tvrd
je ovo govor! Tko ga može slušati?”
(Iv 6, 47 – 60)
Tada se mnogi njegovi učenici
povukoše i nisu više išli s njim.
(Iv 6, 66)
Kada se analizira cjelokupno poslanstvo Isusa Nazarećanina mogu se prepoznati četiri pravca njegova djelovanja. Kao prvo on je došao da objavi dolazak Kraljevstva Kristova i samog Krista, drugo bi bilo rušenje nekih Mojsijevih zakona i židovskih običaja, treći pravac jeste njegova nauka, odnosno “recepti” koji imaju za učinak da čovjeka čine čovjekom. Četvrti pravac jeste udar na glavare svećeničke i velikodostojnike židovske. Iako je znao da će ga ovaj četvrti pravac udara koštati života, nije odstupio ni korak. U razmatranju ovih navedenih Isusovih govora bitan su drugi i treći pravac djelovanja. Sukob starog i novog tako da novo treba da nadvlada staro. Isus je rušio štetne i nebitne odredbe i zamjenjivao ih korisnim i bitnim. Sukob njega i Židova bio je neizbježan. On kaže da svatko tko čuje njegove riječi i izvršava ih, odnosno djelima dokazuje da je čuo, jeste mudar čovjek. A one koji su čuli, a ne izvršavaju, on naziva ludim. Samo djela ili nedjelovanje govore tko je čuo, a tko nije čuo Isusove riječi. Ušima svi slušaju, sli oni koji srcem čuju su veoma rijetki. A ti rijetki su oni koji ulaze na uska vrata i koji posjeduju život. Dalje, iz njegova govora o jelu, saznaje se da je Isus nazive jelo i hrana upotrebljavao da označi nešto što nema ništa slično sa onim što oni označuju. Ovako kaže: “Ja imam za jelo hranu koju vi ne znate”, on jede hranu za koju oni ne znaju. Njegova je hrana da vrši volju onog tko je njega poslao, dakle, onaj tko vrši volju nečiju u stvari dokazuje da je srcem čuo riječ. Jesti hranu i piti vodu u biti označuje isto, naime ako se zna da je krajnji rezultat i jednog i drugog isti, onda i ta dva glagola označuju isto. Isus Nazarećanin kaže da će dati vodu od koje se neće ožednjeti i koja vodi u život. Naime, on sam jede hranu, kako je rekao, i ta ga hrana čini takvim da ima život u sebi. On može da tu hranu da drugima da jedu i ti drugi, kad budu jeli, postat će kao i
on, jer istu hranu jedu. Treći pravac njegova djelovanja govori da je jedna od njegovih dužnosti da tu hranu da ljudima da jedu. Jer hranu koju su jeli dotad (drugi pravac) nije ona prava, čak je ponekad opasna po život, jer su neki koji su mislili da je prava pomrli.
Kada Židovi pitaju Isusa za djela koja Bog zahtijeva, njegovim stilom prevedeno oni pitaju koja je hrana prava hrana. On im odgovara da Bog hoće da oni slušaju njega, kada se to prevede na Isusov stil, tad bi to zvučalo ovako: “Ja sam prava hrana i mene treba da jedete.” Što se, naime, desilo u tom razgovoru? Kada su Židovi pitali koja djela treba da čine, pa da bude po Božjoj volji, desilo se to da je njegov stil u njegovom misaonom sistemu to pitanje njemu samom predočio kao pitanje: Koju hranu ili bolje rečeno, što treba da jedu? Sam isti stil je i odgovorio samom sebi: Trebaju da jedu mene. Isus je jasno čuo njihovo pitanje i odgovor je jedan, ali se može izreći na dva načina: jasno i u svom stilu. On je u tom momentu posjedovao, dakle, dva odgovora, prvo je odgovorio jasno da Bog hoće da oni slušaju njega. Usprkos prvobitnom jasnom odgovoru, nije se održao da ne upotrijebi i svoj stilski način, te da im dostavi na znanje da trebaju da jedu njega, odnosno tijelo njegovo. Židovi taj stil nisu mogli razumjeti, te su se i pitali kako im on može dati tijelo svoje da oni jedu. Onaj tko je pažljivo slušao ono što on govori, mogao je odgonetnuti što on govori, a sam Isus nije imao volje, ili nije želio nepažljivim slušateljima objašnjavati što misli kad kaže to što kaže. A kaže: “Tko jede moje tijelo i pije krv moju ima život vječni.” Zatim: “Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće.” Najjednostavnije prevedeno, tijelo njegovo je u stvari riječ njegova, a jesti znači slušati, a krv recimo može biti djelo, a piti činiti. On im je, dakle, rekao: Tko sluša moju riječ i čini moja djela ima vječno dobro kao i to da je njegova riječ prava riječ i njegovo djelo pravo djelo, to jest od Boga.
Židovi njemu napominju da su njihovi preci jeli kruha s neba. On to negira i kaže da oni nisu jeli kruh s neba i da su zbog tog pomrli, dok je on pravi kruh s neba i tko njega jede neće umrijeti nikada. Ovdje ću ubaciti još jedan isječak iz njihova kasnijeg razgovora:
“Zaista, zaista, kažem vam, ako tko drži
riječ moju, sigurno neće nikada vidjeti smrt.”
Židovi mu rekoše: “Sad nam je jasno
da si opsjednut zlim duhom. Abraham
je umro, proroci isto tako. A ti kažeš:
Ako tko drži moju riječ, sigurno neće
nikada okusiti smrt. Zar si ti
veći od našeg oca Abrahama, koji je
ipak umro? I proroci pomriješe.
Kim se ti praviš?”
(Iv 8, 51 – 53)
Isus kaže: tko održi njegovu riječ neće okusiti smrti, odnosno ima život vječni. Židovi pod smrću podrazumijevaju ono što ona uistinu znači, dok Isus misli drugo. Tako je i sa kruhom sa neba. Neka bude istina da su jeli kruh s neba i Židovi govore istinu kad kažu da su jeli kruh s neba, jer oni misle na kruh. Isus im kaže da oni nisu jeli kruh s neba i da su zato pomrli. Tu se sad kuha nešto veliko. Isus kaže da je on kruh koji silazi s neba i tko njega jede neće umrijeti nikada. On ne kaže da Židovi nisu jeli kruha, nego kaže da taj kruh nije bio s neba. Isus je kruh koji je s neba, a tko je kruh koji nije bio s neba, a koga su Židovi jeli i pomrli? Nameće se zaključak da je to Mojsije. Otkrivanjem njegova stila može se zaključiti da Isus Mojsijev zakon ne smatra ispravnim i da on jednim dijelom usmjerava čovjeka u grijeh. Isus kaže da je Mojsije bio čovjek koga nije trebalo slušati, jer neki njegovi zakoni i odredbe nemaju veze sa stvarnim zakonom. Samo njegovo kršenje Mojsijevih zakona i izmjena, govori u prilog ovoj tvrdnji. Mojsije jeste dobio nalog da izbavi Izraelce i da ih učini uzorom cijelog čovječanstva. Mojsije je imao slobodne ruke, što znači da su svi zakoni koje je postavio Mojsijevi, a ne Gospodinovi, dok su Isusove riječi i odredbe velikim dijelom volja Gospodinova. Netko je rekao da je volja pravedna čovjeku volja samog Boga, imao je pravo.
Isusov govor je za nepažljiva slušača, koji nije sklon razmišljanju, gotovo nerazumljiv i ponekad neprihvatljiv, kao u ovom slučaju kada kaže da trebaju da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Mnogi njegovi učenici su tada otišli, jer nisu shvatili taj govor, možda i neke prethodne, te im se to sabralo, pa su otišli. No, ostali su oni koji su ga pažljivo slušali i razumjeli što je on govorio ili su to možda ostali oni koji nisu shvatili, ali ih to nije mnogo zabrinjavalo? To će vrijeme pokazati. Nikakvo čudo nije što se pod uskrsnućem mrtvih podrazumijeva to što se podrazumijeva. Isusu je bila dužnost da govori uvijeno, odnosno teško razumljivo, to je rečeno za njega. Osim toga njega je i zabavljalo to što ga Židovi nisu razumjeli u nekim stvarima. Za svaki slučaj on je svojim učenicima nastojao objasniti mnoge priče i uvijek im je objašnjavao kada su ga za nešto pitali. To znači da nije želio da to bude sakriveno od njih, no činjenica kaže da je mnogo toga bitnoga ostalo skriveno. Isus je mislio da oni kad šute shvaćaju, a oni nisu imali hrabrosti da ga stalno pitaju, jer Isusu nisu bila draga dodatna zapitkivanja. Greška se potkrala, ali se nema koga optužiti, možda je tako i najbolje.