Vaskrsnuće mrtvih
Današnje shvatanje vaskrsnuća mrtvih je takvo da ono označava vreme kada će fizički mrtvi ljudi ustati iz svojih grobova i stati pred sud Hristov. Ustajanje mrtvih iz grobova u Hristovo vreme nazvano je vaskrsnućem. Isus je rekao da će mrtvi, koji su u grobovima, čuti glas Sina Čovečjeg i da će vaskrsnuti. Rekao je, ali nije mislio to što se danas podrazumeva pod tim, mislio je na nešto drugo. Nije to prvi put da govori o jednom, a misli o drugom, takav primer je kad učenicima kaže da se čuvaju kvasca farizejskog, a mislio je na nauku njihovu. Kada su mu učenici ponudili da jede, on je rekao da je već jeo. Oni su se pitali ko mu dade da jede. On im je objasnio da kada je rekao „jeo sam već“ nije mislio na hranu kao oni, nego na zapovesti koje mu je otac postavio. Tako isto je i sa vaskrsnućem mrtvih, kada se otkrije šta je podrazumevao pod pojmom mrtvi, otkriće se i šta je to vaskrsnuće o kom je on govorio. On je govorio, ali ko ga je shvatio, isto tako je govorio o drugim stvarima za koje nije želeo da ga shvate. To on sam kaže:
Isus nastavi: „Ja sam došao na ovaj
svet da ispunim odredbu: da vide
koji ne vide, da oslepe koji vide!“
(Iv 9, 39)
On je, prema onome što je zapisano, slepima od rođenja otvarao oči, omogućio im da progledaju, to je činio, ali, da li je činio i ono drugo? Da li je zaslepio da „ne vide“ ono što im je govorio, odnosno da ne razumeju? Neki će zasigurno reći da jeste, ali da njih nije oslepeo, jer oni znaju istinu. No, to nije bitno, bitno je da reči čoveka koji ovako kaže za sebe moraju biti uzete sa velikim oprezom. Ako se neoprezno uzmu oslepljuju svakoga ko ih uzme onakvim kakve jesu. On je otkrio šta je mislio kad je rekao kvasac ili jelo, ali nije otkrio što se krije pod drugim nazivima, a jedan od tih je svakako reč mrtav. Ako kvasac nije kvasac, ako jelo nije jelo, da li je mrtav, mrtav? Ako mrtav nije mrtav, šta je onda vaskrsnuće mrtvih? Moram napomenuti i to da kvasac nekad znači kvasac, kao što je to u poređenju o kvascu, a nekad nije kao
što je to slučaj s farizejskim kvascem. Tako isto mrtav nekad označava fizički mrtvog čoveka, a ponekad nije tako. Najbolje će biti da se krene od početka i prvog greha koji su počinili Adam i Eva jer se tu prvi put pominje reč umreti. Evo tog zapisa:
Jahve, Bog, uzme čoveka i postavi
ga u Edenski vrt, da ga obrađuje i čuva.
Jahve, Bog, zapojedi čoveku:
Sa svakog stabla u vrtu slobodno
jedi, ali sa stabla spoznaje dobra
i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s
njega okusiš, zacelo ćeš umreti.
(Pos 2, 15 – 17)
Zmija beše lukavija od sve zveri
što je stvori Jahve, Bog. Ona
reče ženi: Zar vam je Bog rekao da
ne smete jesti ni sa jednog drveta u
vrtu? Žena odgovori zmiji: Plodove
sa stabala u vrtu smemo jesti.
samo plod stabla što je nasred
vrta, rekao je Bog! Da ga niste jeli,
ne dirajte u njega, da ne umrete!
Na to će Zmija ženi: Ne, nećete umreti!
Nego, zna Bog, onoga dana kada
budete s njega jeli otvoriće vam se
oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju
dobro i zlo. Vide žena da je stablo
dobro za jelo i za oči zanimljivo, a za
mudrost poželjno, ubere ploda njegovog i
pojede. Dade i svom mužu, koji
beše s njom, pa je i on jeo. Tada se oboma
otvore oči i spoznaju da su goli. Spletu smokvinog
lišća i naprave sebi kecelje.
U to čuje se korak Jahve, Boga,
koji je šetao vrtom za vreme dnevnog
povetarca. I sakriju se – čovek i njegova
žena – pred Jahvom, Bogom, među
stabla u vrtu. Jahve, Bog zovnu čoveka:
Gde si? – reče mu. On odgovori:
Čuo sam tvoje korake po vrtu, pobojah
se jer sam go, pa se sakrih. Na to
mu reče: Ko ti kaza da si go? Ti
si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti
zabranio jesti? Čovek odgovori:
Žena koju si stvorio uza me – ona mi
je dala sa stabla, pa sam jeo. Jahve,
Bog, reče ženi: Što si to učinila?
Zmija me prevarila, pa sam jela,
odgovori žena.
Na to Jahve, Bog, reče zmiji:
Kad si to učinila,
prokleta bila među svim
životinjama,
i svim zverima divljim!
Po stomaku svom puzaćeš
i zemlju jesti sav život svoj!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojega i roda njenog,
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.
(Pos 3, 1 – 15)
Zatim reče Bog: Evo, čovek postade
kao jedan od nas – znajući dobro i zlo!
Da ne bi sada pružio ruku i ubrao
sa stabla života i pojeo i živeo
navek. Zato ga Jahve, Bog, istera
iz vrta edenskog da obrađuje zemlju
iz koje je i uzet.
(Pos 3, 22 – 23)
Bog je rekao čoveku da ne jede sa stabla koje raste nasred vrta, jer ako okuse u isti dan će umreti. Zmija je rekla drugačije, rekla je da neće umreti, nego da će im se otvoriti oči i da će biti kao Bogovi koji imaju moć da razlučuju dobro od zla. Kad su Adam i Eva jeli, šta se desilo? Onako kako je Bog rekao ili onako kako je zmija rekla? Zapis kaže da su im se odmah oči otvorile i da su spoznali da su goli. Dalje sam Jahve priznaje da je čovek postao Bog sa moći rasuđivanja dobra od zla. Desilo se baš onako kako je zmija rekla, što znači da je zmija rekla istinu, a da je Bog izustio neistinu. Zmija nije navela Evu da jede, nego je to ona sama uzela, jer joj se plod svideo. Kad je Eva rekla zmiji da će umreti ako budu jeli sa tog drveta, zmija je rekla da to nije istina i saopšila joj istinu o tom drvetu i njegovom plodu. Kažu da je zmija đavo, otkad to đavo ispravlja neistinu govoreći istinu? Jahve je rekao da je čovek postao Bog i da zna rasuđivati dobro od zla. Sada vi, koji znate šta je dobro a šta zlo odgovorite mi da li je dobro ili je zlo to što je čovek postao Bog, i što je dobio moć da može razlučivati dobro od zla? Da li je zmija nanela zlo čoveku? I recite mi gde je tu toliko razvikani greh?
Bog je rekao da će u isti dan umreti kad budu jeli, ali oni nisu umrli, što znači da je Jahve lagao, smišljeno. Ako je Bog rekao istinu, onda su oni umrli, odnosno postali su mrtvi. Bog, Jahve, nije lagao, jer je on pod rečju umreti podrazumevao jedno, a zmija drugo. Jedna reč sa dva značenja. Zmija je pod pojmom umreti podrazumijevala ono što i vi, fizičku smrt, dok je Bog, Jahve, podrazumevao duhovnu smrt. Adam i Eva su prekršili njegovu zapoved i tim su za Jahvu umrli, oni su za njega od tog dana mrtvi, odnosno nemaju života u sebi. Isus Nazarećanin je to shvatio i često preuzeo taj naziv da označi one koji su zastranili od Jahve. Svi oni ljudi koji su zastranili od Jahve su mrtvi, a oni koji su svojim duhom
uz njega su živi. Dakle vaskrsnuće mrtvih jeste čin koji će se desiti, a označava povratak ljudi koji su duhom otišli od Jahve. Oni će se ponovno vratiti u život, to jest biće odani Jahvi, Bogu. Ući će u život večni, jer nikad više neće zgrešiti i time umreti, smrti više neće biti, jer će čovek postati poslušan i odan Bogu, Jahvi. Sada ću navoditi Isusove reči da vidimo da li to sve ima nekog smisla.
A drugom reče: „Sledi me!“
Ovaj odvrati: „Dopusti mi, Gospodine, da
najpre odem i oca ukopam.“
„Pusti mrtve – reče mu Isus – neka
ukopavaju svoje mrtvace. A ti hajde
i najavljuj Kraljevstvo Božje!“
(Lk 9, 59 – 60)
Jednom mladiću kog je Isus pozvao da ga sledi umro je otac. On sam je bio rad da ga sledi, ali ga je zamoli da mu dopusti da ode i oca sahrani. Isus mu je na to odgovorio „Pusti mrtve neka ukopavaju svoje mrtvace“. Da li mrtvi mogu ukopavati mrtvace? Naravno da ne mogu, jer to mogu samo živi. Ali ti živi nisu živi nego su umrli, odnosno oni su mrtvi, Isus tako kaže. I kad bude vaskrsnuće mrtvih, to će u stvari biti vaskrsnuće živih koji nemaju života u sebi. Sledeća priča će pokazati kako je jedan sin umro, pa oživeo:
Izgubljeni sin
Reče dalje: Neki čovek imao dva
sina. Mlađi od njih reče ocu: Oče,
daj mi deo baštine koji mi pripada!
Otac im podeli imanje. Posle nekoliko
dana mlađi sin skupi sve svoje,
te krene u daleku zemlju i onde rasu
svoje imanje provodeći život razvratno.
Kad potroši sve, nasta ljuta glad u
onoj zemlji, te on poče oskudevati.
Tada ode u najam nekom čoveku
u onoj zemlji, a taj ga posla na
polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo
da bar jednom napuni stomak ljuskama
od mahuna što su jele svinje, ali mu
ih niko nije davao. Tada dođe k sebi
i reče: “ Koliko najamnika u mog
oca obiluje hlebom, a ja ovde umirem
od gladi! Ustaću, poći ću
ocu svome, pa mu reći: Oče, zgreših
Bogu i tebi. Nisam više dostojan da
se zovem tvojim sinom. Primi me kao
jednog od svojih najamnika!“ Diže
se i krenu svome ocu.
Dok je još bio daleko, opazi ga njegov
otac i sažali mu se, te poleti, pade
mu oko vrata i izljubi ga. A
sin mu reče: „Oče, zgreših Bogu i
tebi. Nisam više dostojan da se zovem
tvojim sinom!“ Tada otac reče
svojim slugama: „Brzo, donesite haljinu,
onu najbolju i obucite ga!
Stavite mu na ruku prsten, a na noge
sandale! Dovedite ugojeno tele, te ga
zakoljite da jedemo i da se veselimo,
jer mi ovaj sin beše mrtav i ožive,
beše izgubljen i nađe se.“ I počnu se veseliti.
Njegov stariji sin beše u polju.
Kad na povratku stiže blizu kuće, te
ču pesmu i igru, dozva k sebi jednog
od slugu i upita ga šta je to.
Došao ti brat – odgovori – pa tvoj
otac zakla ugojeno tele, što opet sina
ima zdravog. On se razljuti i ne
htede ući. Njegov otac izađe i poče
ga moliti. Tada će on ocu: „Evo ti
služim tolike godine i nikad ne
prekrših niti jedne tvoje zapovedi, a ti
mi nikad ne dade ni jareta da bih se
mogao proveseliti sa svojim prijateljima.
A kada ti se vrati taj sin, pošto
je s bludnicama razasuo svoje
imanje, ti mu zakla ugojeno tele!“
Na to mu otac odgovori: „Sine, ti
si uvek sa mnom. Sve je moje tvoje.
Ali se ipak trebalo veseliti i radovati,
jer ti ovaj brat beše mrtav i
opet ožive, beše izgubljen i nađe se.“
(Lk 15, 11 – 32)
Ovaj čin odlaska i povratka jeste jasan čin vaskrsnuća. Čovek, odnosno čovečanstvo je otišlo od Gospoda da luta nekim svojim putevima, ali će se vratiti kad shvati svoju zabludu. Tada će svi klicati njemu, jer spas pripada njemu. Izgubljeni sin je bio mrtav i oživeo je, dakle vaskrsao je. Saduceji su poricali postojanje vaskrsnuća i da bi Isusa ispitali, smislili su ovakvo pitanje:
Tada dođu k njemu Saduceji, koji
tvrde da nema vaskrsnuća, te ga upitaju:
„Učitelju, Mojsije nam je propisao:
Ako kome umre brat i ostavi ženu,
a ne ostavi deteta, neka njegov
brat uzme tu ženu i podigne potomstvo
svom bratu. Beše sedmoro braće.
Prvi se oženi i umre, a ne ostavi
potomstvo. Drugi uze njegovu ženu i
umre, a ne ostavi potomstvo. Treći
isto tako. I nijedan od sedmorice
ne ostavi potomstvo. Najposle
umre i žena. Po vaskrsnuću, kad
vaskrsnu, čija će biti žena, jer su
je sva sedmorica imali za ženu?“
Isus im odgovori: „Zar niste u
zabludi zbog toga što ne poznajete
ni Pisma ni moći Božje? Jer kad
ljudi vaskrsnu od mrtvih, niti će se ženiti,
niti udavati, nego će biti kao anđeli
nebeski. A što se tiče činjenice da
mrtvi vaskrsavaju, niste li čitali u
Mojsijevoj knjizi, na mestu o grmu,
kako mu Bog reče: Ja sam Bog
Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev?
Bog nije Bog mrtvih, nego živih! Vi
ste dakle u velikoj zabludi.“
(Mk 12, 18 – 27)
Saducejsko pitanje je smišljeno i ono odaje da oni pod vaskrsnućem mrtvih smatraju to da će se fizički umrli ljudi ponovo dići i postati živi. Njihovo je pitanje logično i na mestu, jer žele znati šta će se u tom slučaju desiti. Isus je shvatio njihovo pitanje, ali je i shvatio šta oni smatraju pod pojmom vaskrsnuća mrtvih. Ono što su oni smatrali da je vaskrsnuće, i ono što ono u suštini jeste, su dva različita shvatanja. Zato im je i rekao da su u velikoj zabludi, jer ne poznaju Pisma i moći Božje. Sam čin vaskrsnuća je čin koji sa ženidbom i udajom nema ništa, to su odvojena zbivanja. Doduše, čovek obavlja sve to, ali nikad ne može obavljati sve odjednom.
Dalje se tvrdi da je Isus rekao da će Sin Čovečji treći dan vaskrsnuti. U jednoj Bibliji stoji zapisano da će Sin Čovečji treći dan ustati, a u drugoj da će vaskrsnuti. Jedno želim napomenuti, a to je da u njegovom govoru izmeniti jednu reč, bilo koju, može dovesti do sasvim drugog značenja. Ja ću utvrditi da Isus Nazarećanin nikada nije rekao da će vaskrsnuti on sam. Zakon kaže da mrtvi vaskrsavaju, a ne živi, što znači da on nije vaskrsao, jer nije ni umro. On je rekao da će Sin Čovečji treći
dan ustati. Tad se postavlja pitanje, koji Sin Čovečji, koji je to dan treći dan i šta je to ustati? Zar zakon ne kaže da je za Gospoda hiljadu godina kao jedan dan? Dakle treći dan može označavati i treći milenijum. No, to sad nije tako bitno. Isus Nazarećanin je po zapisu ubijen i sahranjen, ali treći dan, to jest u nedjelju, jer je u petak ubijen, pojavio se jedan čovek, odnosno sin čovečji, ali je tu nešto čudno bilo. Taj slučaj su evanđelisti zapisali ovako:
To izreče, obazre se i ugleda Isusa
gde stoji. Ali, nije znala da je Isus.
Isus joj rekne: „Ženo, zašto plačeš?
Koga tražiš?“ „Gospodine“ – odgovori
mu ona misleći da je vrtlar – „ako si ga
ti odneo, reci mi gde si ga stavio,
da idem po njega.“ „Marijo“ – reče joj
Isus. „Rabunni!“ – odgovori ona hebrejski
i okrene se k njemu.
(Iv 20, 14 – 16)
Na to izađoše i uđoše u Lađicu. Ali
te noći ne uloviše ništa. Kad dođe
jutro, stajao je Isus na obali, a učenici
nisu znali da je Isus. Tada im Isus reče:
„Deco, zar nemate nimalo ribe?“
„Nemamo“ – odgovoriše mu. „Bacite
mrežu na desnu stranu Lađice i naći ćete!“
(Iv 21, 3 – 6)
Kod jevanđeliste Luke je slično:
Tog istog dana dvojica od njih
išla su u selo zvano Ermaus, udaljeno
od Jerusalima sto šezdeset stadija.
Razgovarali su među sobom o svim
tim događajima. I dok su tako razgovarali
i pretresali, približi im se sam Isus,
te pođe sa njima. Njihovim očima
bi uskraćeno da ga mogu prepoznati
i on ih upita: „Kakav je to razgovor
što ga među sobom vodite na putu?“
Oni se zaustaviše, ožalošćeni, te mu
jedan od njih, po imenu Kleofa reče:
„Ti si jedini stranac u Jerusalimu
koji ne znaš šta se u njemu dogodilo
ovih dana.“
(Lk 24, 13 – 18)
Marko je zapisao ovako:
Posle toga ukaza se u drugom
obličju dvojci od njih na putu
dok su išli na selo.
(Mk 16, 12)
Iz ovih svedočanstava može se jasno zaključiti da taj čovek koji se pojavio treći dan nije imao obličje Isusa Nazarećanina. Apostoli i žene koje su bile sa njim do čina raspeća, nisu ga mogle prepoznati, mislile su da je to neki sasvim drugi čovek. Poznali su ga, navodno, po nekim drugim govornim izrekama ili po nekim navikama, kao što je lomljenje hleba. Ako je istina da je Isus vaskrsao, onda znači da vaskrsnuće menja čovekov fizički izgled. Ako je istina da nije vaskrsao, onda je to bio neko drugi, koji je svojom pojavom trebao uneti još veću zbrku oko toga. Pojam mrtav i živ su u svakom slučaju dve suprotnosti. S jedne strane se nalazi smrt, mrtav i umreti, a sa druge strane to su život, živ i živeti. Tako mrtav znači izgubljen čovek, onaj ko se nalazi u grehu, umreti znači sam čin postajanja izgubljenog, prelazak u greh, dok smrt označava sam greh ili gotovo samo zlo. Suprotno tome, živ čovek je čovek odan Gospodu, što znači onaj koji nije u grehu. Oživeti znači povratiti se Gospodu, izaći iz greha, a život označava
celokupno dobro, dakle mir, čistoću duha, blagostanje, zadovoljstvo kao i pravo blagostanje. Sam Isus je često upotrebljavao te pojmove da bi izneo svoju misao uvijenu u baš te pojmove. Naravno, ponekad mrtav ili živ označavaju fizičko stanje čoveka, a ponekad i ovo drugo. Sada ću izneti nekoliko Isusovih zanimljivih izjava koje su dobrim delom neshvatljive.
„Uđite na uska vrata, jer široka
vrata i prostran put vode u propast
i mnogo ih je koji idu njim. Kako
su uska vrata i tesan put koji vodi
u život i malo ih je koji ga nalaze!“
(Mt 7, 13 – 14)
„Svako ko sluša ove moje reči
i izvršava ih, može se uporediti s
mudrim čovekom.“
(Mt 7, 24)
„Naprotiv, svako ko sluša ove moje reči,
a ne izvršava ih, može se uporediti
sa ludim čovekom.“
(Mt 7, 26)
Ko god pije od te vode, opet će
ožedneti. A ko pije od vode koju
ću mu ja dati, sigurno neće nikad
ožedneti. Štaviše, voda koju ću mu dati
postaće u njemu izvor one vode
što struji u život večni.“
(Iv 4, 13 – 14)
A dotle su učenici molili Isusa:
„Rabi, jedi!“ On im reče: „Ja imam
za jelo hranu za koju vi ne znate.“
„Zar mu je neko doneo jelo?“ – počnu
tada učenici pitati jedan drugoga. Isus
im reče: „Moja se hrana sastoji u tome
da vršim volju onog koji me poslao i
dovršim njegovo delo.“
(Iv 4, 31 – 34)
Vi istražujete Pisma u kojima mislite
da imate život večni. I upravo ona
svedoče za mene. Ali vi nećete da
dođete k meni da primite život.
(Iv 5, 39 – 40)
„Šta da činimo – upitaše ga na to
– da radimo dela koja Bog hoće?“
„Ovo delo Bog hoće – odgovori im
Isus – da verujete u onog koga je
on poslao.“ „Koji znak, dakle činiš
– rekoše mu na to – da ti poverujemo
kad ga vidimo? Koje je tvoje delo?
Naši su očevi jeli manu u pustinji,
kao što stoji pisano: „Dade im hleb
s neba za jelo.“ „Zaista, kažem vam –
odvrati im Isus – nije vam
Mojsije dao hleb s neba, naprotiv,
Otac moj vam daje pravi hleb s neba.
Jer hleb je Božji onaj koji silazi
s neba i daje život svetu.“
„Gospode – rekoše mu na to – daj nam
uvek taj hleb!“ Odgovori im Isus:
„Ja sam hleb života. Ko dolazi k
meni, sigurno neće ogladneti. Ko veruje
u mene, sigurno neće nikada ožedneti.“
(Iv 6, 28 – 35)
„Zaista, zaista kažem vam, onaj
koji veruje ima večni život.
Ja sam hleb života. Očevi
vaši jedoše manu u pustinji i
pomreše. Ovo je onaj hleb što s neba
silazi da onaj ko od njega jede ne
umre. Ja sam živi hleb koji je sišao
s neba. Ako ko jede od ovog hleba,
živeće zauvek. Hleb koji ću ja dati
jeste telo moje – za život sveta.“
Jevreji su se tada prepirali među
sobom i govorili: „Kako nam ovaj može
dati telo svoje za jelo?“ Isus im
odvrati:
„Zaista, zaista kažem vam, ako ne
jedete tela Sina čovečjega i ne
pijete krvi njegove, nećete imati života
u sebi. Ko jede telo moje i pije
krv moju, ima život večni. I ja ću ga
vaskrsnuti u poslednji dan. Telo je
moje pravo jelo i krv je moja pravo
piće. Ko jede telo moje i pije krv
moju, ostaje u meni i ja u njemu.
Kao što je mene poslao živi Otac,
i kao što ja živim zbog Oca, tako će i
onaj koji mene jede živeti zbog mene.
Ovo je hleb koji je sišao s neba. On
nije onakav kakav jedoše vaši očevi i
pomreše. Ko jede ovaj hleb žijeće zauvek.“
To Isus reče javno dok je propovedao
u Kafurnaumu. Mnogi od njegovih
učenika, kad to čuše, rekoše: „Tvrd
je ovo govor! Ko ga može slušati?“
(Iv 6, 47 – 60)
Tada se mnogi njegovi učenici
povukoše i nisu više išli s njim.
(Iv 6, 66)
Kada se analizira celokupno poslanstvo Isusa Nazarećanina mogu se prepoznati četiri pravca njegovog delovanja. Kao prvo on je došao da objavi dolazak Kraljevstva Hristova i samog Hrista, drugo bi bilo rušenje nekih Mojsijevih zakona i jevrejskih običaja, treći pravac jeste njegova nauka, odnosno „recepti“ koji imaju za cilj da čoveka čine čovekom. Četvrti pravac jeste udar na glavare svešteničke i velikodostojnike jevrejske. Iako je znao da će ga ovaj četvrti pravac udara koštati života, nije odstupio ni korak. U razmatranju ovih navedenih Isusovih govora bitni su drugi i treći pravac delovanja. Sukob starog i novog tako da novo treba da nadvlada staro. Isus je rušio štetne i nebitne odredbe i zamenjivao ih korisnim i bitnim. Sukob njega i Jevreja bio je neizbežan. On kaže da svako ko čuje njegove reči i izvršava ih, odnosno delima dokazuje da je čuo, jeste mudar čovek. A one koji su čuli, a ne izvršavaju, on naziva ludim. Samo dela ili nedelovanje govore ko je čuo, a ko nije čuo Isusove reči. Ušima svi slušaju, ali oni koji srcem čuju su veoma retki. A ti retki su oni koji ulaze na uska vrata i koji poseduju život. Dalje, iz njegovog govora o jelu, saznaje se da je Isus nazive jelo i hrana upotrebljavao da označi nešto što nema ništa slično sa onim što oni označavaju. Ovako kaže: „Ja imam za jelo hranu koju vi ne znate“, on jede hranu za koju oni ne znaju. Njegova je hrana da vrši volju onog ko je njega poslao, dakle, onaj ko vrši volju nečiju u stvari dokazuje da je srcem čuo reč. Jesti hranu i piti vodu u suštini označava isto, naime ako se zna da je krajnji rezultat i jednog i drugog isti, onda i ta dva glagola označavaju isto. Isus Nazarećanin kaže da će dati vodu od koje se neće ožedneti i koja vodi u život. Naime, on sam jede hranu, kako je rekao, i ta ga hrana čini takvim da ima život u sebi. On može da tu hranu da drugima da jedu i ti drugi, kad budu jeli, postaće kao i
on, jer istu hranu jedu. Treći pravac njegovog delovanja govori da je jedna od njegovih dužnosti da tu hranu da ljudima da jedu. Jer hranu koju su jeli dotad (drugi pravac) nije ona prava, čak je ponekad opasna po život, jer su neki koji su mislili da je prava pomrli.
Kada Jevreji pitaju Isusa za dela koja Bog zahteva, njegovim stilom prevedeno oni pitaju koja je hrana prava hrana. On im odgovara da Bog hoće da oni slušaju njega, kada se to prevede na Isusov stil, tad bi to zvučalo ovako: „Ja sam prava hrana i mene treba da jedete.“ Šta se, naime, desilo u tom razgovoru? Kada su Jevreji pitali koja dela bi trebalo da čine, pa da bude po Božjoj volji, desilo se to da je njegov stil u njegovom misaonom sistemu to pitanje njemu samom predočio kao pitanje: Koju hranu ili bolje rečeno, šta bi trebalo da jedu? Sam isti stil je i odgovorio samom sebi: Trebalo bi da jedu mene. Isus je jasno čuo njihovo pitanje i odgovor je jedan, ali se može izreći na dva načina: jasno i u svom stilu. On je u tom momentu posedovao, dakle, dva odgovora, prvo je odgovorio jasno da Bog hoće da oni slušaju njega. Usprkos prvobitnom jasnom odgovoru, nije se održao da ne upotrebi i svoj stilski način, te da im stavi na znanje da bi trebalo da jedu njega, odnosno telo njegovo. Jevreji taj stil nisu mogli razumeti, te su se i pitali kako im on može dati telo svoje da oni jedu. Onaj ko je pažljivo slušao ono što on govori, mogao je odgonetnuti šta on govori, a sam Isus nije imao volje, ili nije želeo nepažljivim slušaocima objašnjavati šta misli kad kaže to što kaže. A kaže: „Ko jede moje telo i pije krv moju ima život večni.“ Zatim: „Telo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće.“ Najjednostavnije prevedeno, telo njegovo je u stvari reč njegova, a jesti znači slušati, a krv recimo može biti delo, a piti činiti. On im je, dakle, rekao: Ko sluša moju reč i čini moja dela ima večno dobro kao i to da je njegova reč prava reč i njegovo delo pravo delo, to jest od Boga.
Jevrji njemu napominju da su njihovi preci jeli hleba s neba. On to negira i kaže da oni nisu jeli hleb s neba i da su zbog tog pomrli, dok je on pravi hleb s neba i ko njega jede neće umreti nikada. Ovde ću ubaciti još jedan isečak iz njihovog kasnijeg razgovora:
„Zaista, zaista, kažem vam, ako ko drži
reč moju, sigurno neće nikada videti smrt.“
Jevreji mu rekoše: „Sad nam je jasno
da si opsednut zlim duhom. Avram
je umro, proroci isto tako. A ti kažeš:
Ako ko drži moju reč, sigurno neće
nikada okusiti smrt. Zar si ti
veći od našeg oca Avrama, koji je
ipak umro? I proroci pomreše.
Kim se ti praviš?“
(Iv 8, 51 – 53)
Isus kaže: ko održi njegovu reč neće okusiti smrti, odnosno ima život večni. Jevreji pod smrću podrazumevaju ono što ona zaista znači, dok Isus misli drugo. Tako je i sa hlebom sa neba. Neka bude istina da su jeli hleb s neba i Jevreji govore istinu kad kažu da su jeli hleb s neba, jer oni misle na hleb. Isus im kaže da oni nisu jeli hleb s neba i da su zato pomrli. Tu se sad kuva nešto veliko. Isus kaže da je on hleb koji silazi s neba i ko njega jede neće umreti nikada. On ne kaže da Jevreji nisu jeli hleb, nego kaže da taj hleb nije bio s neba. Isus je hleb koji je s neba, a ko je hleb koji nije bio s neba, a koga su Jevreji jeli i pomrli? Nameće se zaključak da je to Mojsije. Otkrivanjem njegovog stila može se zaključiti da Isus Mojsijev zakon ne smatra ispravnim i da on jednim delom usmerava čoveka u greh. Isus kaže da je Mojsije bio čovek koga nije trebalo slušati, jer neki njegovi zakoni i odredbe nemaju veze sa stvarnim zakonom. Samo njegovo kršenje Mojsijevih zakona i izmena, govori u prilog ovoj tvrdnji. Mojsije jeste dobio nalog da izbavi Izraelce i da ih učini uzorom celog čovečanstva. Mojsije je imao slobodne ruke, što znači da su svi zakoni koje je postavio Mojsijevi, a ne Gospodovi, dok su Isusove reči i odredbe velikim delom volja Gospodova. Neko je rekao da je volja pravednog čovjeka volja samog Boga, imao je pravo.
Isusov govor je za nepažljivog slušaoca, koji nije sklon razmišljanju, gotovo nerazumljiv i ponekad neprihvatljiv, kao u ovom slučaju kada kaže da bi trebalo da jedu njegovo telo i piju njegovu krv. Mnogi njegovi učenici su tada otišli, jer nisu shvatili taj govor, možda i neke prethodne, te im se to sabralo, pa su otišli. No, ostali su oni koji su ga pažljivo slušali i razumeli šta je on govorio ili su to možda ostali oni koji nisu shvatili, ali ih to nije mnogo zabrinjavalo? To će vreme pokazati. Nikakvo čudo nije što se pod vaskrsnućem mrtvih podrazumeva to što se podrazumeva. Isusu je bila dužnost da govori uveno, odnosno teško razumljivo, to je rečeno za njega. Osim toga njega je i zabavljalo to što ga Jevreji nisu razumeli u nekim stvarima. Za svaki slučaj on je svojim učenicima nastojao objasniti mnoge priče i uvek im je objašnjavao kada su ga za nešto pitali. To znači da nije želeo da to bude sakriveno od njih, no činjenica kaže da je mnogo toga bitnog ostalo skriveno. Isus je mislio da oni kad ćute shvataju, a oni nisu imali hrabrosti da ga stalno pitaju, jer Isusu nisu bila draga dodatna zapitkivanja. Greška se potkrala, ali nema ko da se optuži, možda je tako i najbolje.