Ummet
Poslanik Muhamed je obrazovao zajednicu ljudi kojim je njegova riječ bila zakon. Riječ svakog poslanika može da ima tri izvorišta, jedno je Bog, drugo je on sam, a treće izvorište je sam Šejtan. Sva tri ova izvorišta su nevidljiva i teško dokučiva. Kao što smo već vidjeli, svjedočanstvo kaže da je Šejtan u poslanička kazivanja ubacivao nešto svoje. To znači da i Bog i Šejtan mogu da govore istim ustima. Ubaciti nešto u misli je jedno, a ubaciti nešto u kazivanje je nešto sasvim drugo. I ta zajednica, okupljena oko riječi izašlih iz Muhamedovih usta, nazvana je ummet. U početku je taj umet ispunjavala radost i duševni mir, ali umet nije znao što znače objave koje govore da je Šejtan dobio dopuštenje da ih stavi na kušnju. Neki svjedoci su posvjedočili da je Muhamed rekao da će se njegov umet raspasti na 73 dijela. Nakon Muhamedovog preseljenja ili ovozemaljske smrti, počelo je da se dešava ono što je Muhamed navjestio da će biti. Raspad umeta nije se desio u trenu, nego kroz povjest, i obavio se do dana današnjeg. S današnje točke gledišta vidimo da je Muhamed bio u pravu. Nećemo brojati dijelove, ali vidimo da se rasprsnuo. Što to u biti znači? Da bi to shvatili trebamo nevidljivo, uz pomoć mašte, učiniti vidljivim. Nakon Muhamedovog preseljenja, Šejtan je lagano uzeo njegov umet u svoju ruku, digao ga, kao porcelansku vazu u zrak, i razbio je o zemlju od koje je i nastala. Vaza je pukla u 73 dijela, više ili manje. A osobno mislim da ih ima i više jer tu spadaju i države, i stranke, i različiti vjerski pravci. To je problem, veliki problem, no da problem bude još veći postarale su se riječi koje govore da će samo jedan od tih komadića biti izvorno, pravo parče, to jest, vaza u malom, ili mala vaza. Te riječi, nije bitno čije su i odakle su, izazvale su to da se svaki taj komadić vaze smatra vazom, a sve druge smatra za otpale komadiće razbijene vaze. To znači da su te riječi učinile nemogućim ponovno spajanje razbijenih komadića Muhamedova umeta. Tko je kriv za to? Šejtan? Šejtan jest tu, ali dosta je on bio sapun za pranje ruku zaprljanih najgorim zlima. Iza Boga čovjek je najmoćnije postojanje, što znači da je čovjek moćniji od Šejtana. A to što se dešava jasno pokazuje da je vidljivo da je obrnuto. Optužiti Šejtana za vlastitu nemoć ne pije vode, niti je to kad pilo vodu. Tražiti zaštitu od Šejtana od bilo koga ili bilo čega nije u skladu sa istinom nego je u skladu sa Šejtanovom istinom koja dokazuje da je on moćniji od Čovjeka. Osim toga, svako spominjanje i obilježavanje ljudskih tragedija koje su se zbile u prošlosti jest veličanje Šejtanove moći i dokazivanje ljudske nemoći. Optuživati Šejtana ili neke druge ljude jest izdaja Božjeg djela i Božje riječi, i Božje vjere u čovjeka. Tko optužuje Šejtana, on optužuje nemoćnijeg i samim tim dokazuje svoju degenerisanost. Tko optuži druge ljude, on optužuje sebe, to jest, čovjeka. A to Šejtan upravo i hoće, on hoće da ljudi posvjedoče njegovoj istini, a ne Božjoj istini. Bog mu to dopušta jer on nije čovjek zatucan vlastitim neznanjem, nego dopušta da svako dokaže da je istina ono što zbori. Ne može se sakriti grad na gori, reče Isus, a isto tako se ne mogu sakriti zlodjela koja se dešavaju u srcu umeta. Brat bratu djecu ubija, brat bratu razara sve, brat bratu bodljikavu žicu postavlja, brat brata ubija. Gdje to? U srcu Muhamedova umeta. Ali to gluhi i slijepi pjesnici niti vide niti čuju, nego sklapaju ode veličanstvenom Muhamedovom umetu. I tu pjesmu mnogi vole, i uživaju u tim odama kao mornari u sireninim pjesmama. A zna se gdje završavaju mornari opijeni sireninim pjesmama. Tu će završiti i slušaoci tih oda koji uživaju u tim slavopjevima dok im brod plovi na opasne morske hridi. Dignimo prst i uprimo ga u krivca. U Šejtana? Ni slučajno! U druge ljude? Još gore! U sebe? Ni tu krivac nije! U Boga? Bog s tim nema ništa! Pa gdje onda? E, tu počinju male tajne velikih majstora. Odotvorci i odoljupci smatraju umet nečim velikim i jedinstvenim. Možda i jest tako, ta hajde onda da ga usporedimo sa nečim, pa, usporedimo ga sa velikim nogometnim stadionom na kojoj su dvije ekipe. Jednu ekipu vodi selektor Šejtan, a igrači su njegovi štićenici. Drugu ekipu čine Božji robovi koji nemaju selektora jer smatraju da im on ne treba. Smatraju da im je Božja riječ dovoljna kao selektor. Dalje se mora naglasiti da se utakmica igra na domaćem terenu, to jest, na umetovom terenu. I evo smo zavaljeni pored televizija i svakodnevno pratimo utakmicu na terenu. Što možemo primijetiti? Šejtan i njegovi štićenici ubjedljivo vode. Stadion odzvanja od pobjedonosnih uzvika Šejtanovih štićenika. Alahovi robovi u totalnom rasulu, em dobiju gol, em daju autogol. I sam Bog gleda tu utakmicu, i to u počasnoj loži, i mi je gledamo dok odoklepci umetu ode po internetu štancaju. Pitaju se mnogi zašto Bog ne prekine tu utakmicu? Kad bi Bog prekinuo tu krvavu utakmicu to bi bilo kobno za nas, ali i za njegovu svemoć. Prekid utakmice značio bi čistu i uvjerljivu Šejtanovu pobjedu. I još se nešto mora znati, ako Božji robovi izgube utakmicu, i mi smo je izgubili. Sudba njihova, sudba je naša, to je sudba Čovjeka sa velikim Č. Dakle, rješenje se mora naći. Rješenje je nađeno i davno objelodanjeno. A to rješenje se na arapskom zove „poslanik Ahmed“, poslanik koga je Isus najavio. Bog će poslati selektora koji će organizovati igru Božjih robova i svih ljudi, jer u biti cijela ova planeta je jedan veliki stadion. Šejtan nije čovjek pa da ne zna, on se pobrinuo da Muhameda proglasi Ahmedom i da tako poslaniku Ahmedu oteža selektorsko zvanje. Kao što je Isusa proglasio Kristom, tako je i Muhameda proglasio Ahmedom. Krist i Ahmed su isti nazivi tog Božjeg selektora koji će sjesti na klupu Božjih robova i pobijediti Šejtana i njegove štićenike. To je jedino rješenje, i naravno da Bog to zna, jer je on tako i odredio. Da bi taj selektor bio što uspješniji umet mora sagledati svoju nemoć, i svoje neznanje. Šejtanovo lukavstvo jest u tome da su odoklepci koji veličaju moć, vrijednost i znanje umeta, u biti takođe Šejtanovi štićenici koji jednostavno bolesnika uvjeravaju da je zdrav. I tu je problem. Cijeli ljudski rod je bolestan, pa kako netko drugi može biti zdrav? Ako je srce bolesno, i ruka je. I cijelo tijelo. Ako je ruka bolesna, tijelo je bolesno. Čovjek je bolestan, čovječanstvo je bolesno. Mislim da je krajnje vrijeme za lijek, koji je gotov.