Sin Božji
Bitne stvari treba više puta ponoviti, ali i izdvojiti iz cjeline ako je bilo nužno da se ona ubaci u cjelinu da bi bila kao jedna kockica većeg mozaika. U sliku o Isusu Nazarećaninu ubačeno je viđenje koje govori o Isusovom nazivu Sina Božjeg. Isus Nazarećanin sebe naziva Sinom Božjim i ne laže. Da se nazvao Bogom opet ne bi slagao, niti bi druge navodio u zabludu. No, njegov tajnoviti govor je aktivirao ljudsku maštu koja je morala dokučiti to sinstvo Božje. Istina je lako dokučiva, ali ljubitelji božanskog djelovanja su morali dočarati ljudima kako je to Isus Sin Božji, a majka mu obična žena. Isus o svom rođenju vjerovatno nije pričao, nije to smatrao bitnim, niti je mogao znati što se moglo izroditi iz njegovog jednostavnog zaključka da je on Sin Božji. I onda su neki apostolski umovi morali dokučiti kako je začela Marija i kako je to Bog mogao postati otac. I onda je zaključeno da je arhanđeo gabrijel navijestio začeće, a Duh Sveti obavio „bezgrešno začeće“. Isus Nazarećanin nije bio slijep ni gluh poput svojih sunarodnjaka, nego je jasno koristio svoj razum za shvatanje Pisma i Božje riječi. Da nije koristio razum bio bi kao i ostali sunarodnjaci koji su vjerovali u vladajuću istinu. A vjerovatno je Isus naišao na neke tekstove koji su govorili drugačije od onog što se „čulo“ čitanjem vladajuće istine. Jedan od tih tekstova je i pomenuo u svojoj raspravi sa svojim sunarodnjacima, a evo tog slučaja:
“Ponovno Židovi uzeše kamenje
da ga kamenuju. Isus im reče: “Po-
kazo sam vam mnoga dobra djela
koja dolaze od Oca. Za koje me od tih
djela kamenujete?” “Zbog dobrog te
dijela ne kamenujemo – odgovoriše mu
Židovi – nego zbog hule što se
praviš Bogom, iako si samo čovjek.”
Isus im odvrati:
Ne stoji li pisano u vašem Zakonu:
Ja rekoh: Bogovi ste? Ako ,dakle
Zakon naziva Bogovima one kojima
bijaše upućena riječ Božja – a Pismo
se ne može uništiti – kako vi meni,
velite, huliš, zato što rekoh
Sin sam Božji?
(Iv 10, 31 – 38)
Ovaj slučaj rasprave i jasnih Isusovih riječi govori da je Isusovo shvatanje Pisma potpuno drugačije od njegovih slušalaca. Prikaz je jasan da ne može biti jasniji, i tu nema nikakve misterije, ni bezgrešnog začeća. Isus je čitao Pismo koje je u biti narodni ustav kojeg je Bog načinio putem Mojsija i proroka. A što je to Isus pročitao u Pismu da bi na osnovu toga sebe mogao nazvati Sinom Božjim? Evo tog slova Zakona:
Bog ustaje u skupštini “bogova”
usred “bogova” sud održava.
Dokle ćete suditi krivo,
Ići na ruku bezbožnicima?
Štitite slaba i sirotu,
vratite pravicu jadniku i siromahu!
Izbavite potlačenog i ubogog:
“Istrgnite ga iz ruku bezbožnih!”
Ne shvaćaju niti razumiju,
po mraku hodaju:
poljuljani su svi temelji zemlje.
Rekoh doduše: “Vi ste bogovi
i svi ste sinovi Višnjega!
Ali ćete ko svi ljudi umrijeti,
past ćete kao svatko od velikih!”
Ustani, Bože, i sudi zemlju
jer si s pravom gospodar svih naroda.
(Ps 82, 1 – 8)
U ovom psalmu Isus je pročitao da Bog ljude naziva Bogovima i Sinovima Božjim. Bog to jasno kaže, samo tko to može čuti? Tko može prihvatiti ono što Bog kaže i obznaniti to drugima? Pa, Isus, naravno. I kako je prošao? Umalo nije bio kamenovan. Po slovu Zakona isus je imao potpuno pravo sebe nazvati Bogom ili Sinom Božjim, Bog mu na to daje pravo. No, nije to prvi puta da ljudi oduzimaju sebi i drugima pravo što im Bog daje. Bog je dao ljudima slobodu, ali oni stalno atakuju na svoju i tuđu slobodu. Nevjerovatno ali istinito. Bog daje ljudima božanstvo, ali oni hoće da budu ljudi, daje im slobodu ali oni hoće da budu robovi i sluge, i da tlače i porobljavaju. Zar zmija nije rekla Evi da će postati kao Bogovi ako budu jeli sa zabranjenog drveta? Jest! Zar Bog nije potvrdio da je čovjek postao Bog? Jest! Ali gusjenice ne mogu da shvate da su leptiri, one žele da žive i umiru kao gusjenice, i to je caka. Neće da shvate, i zato im Bog kaže da će umrijeti kao ljudi, da, rekao im je da su leptiri ali će umrijeti kao gusjenice, jer neće da čuju niti žele da vide. Neće slobodu, neće božansko biće, hoće da gusjeničare kao gusjenice leptira kupusara. Draža im izobličena mašta od izgrađene stvarnosti. Neće da od zemlje načine raj, hoće da idu tamo gdje ih mašta vodi. Dosad je moglo tako, još malo i više neće moći.