Radoznalost

Radoznalost

slika4Zašto su djeca puna pitanja i zašto stalno nešto pitaju? Zato što su radoznala. Zašto su radoznala? Zato što žele da znaju. Zašto žele da znaju? Zato što moraju da znaju. Zašto moraju da znaju? Zato što ulaze u svijet gdje treba da imaju znanje keko bi bili sposobni da se zaštite.

Znanje je najveća zaštita. Šta je to pitanje, a šta je to odgovor? Razvoj čovječanstva je isti kao i razvoj djeteta, i mislim da je prvo pitanje bilo:”Šta je to?”

Dakle, “to” je putem informacijskih čula ušlo u Svijest i u Svijesti je nastalo pitanje koje je tražilo odgovor kako bi se znalo što je to. tako je “to” moralo da dobije ime ili šifru i moralo je se znati što je to. Pitanje “što je to” začelo je stvaranje jedne psihičke tvorevine u koju su se spremali pitanja i odgovori. Svijest je počela da gradi “saće”, pčelinje saće. Pitanjem gradi saće a odgovorom ga puni. Svako pitanje traži odgovor i dužnost je čovjeka da ga nađe. tako su pitanja podijeljena u dvije velike grupe, pitanja o fizičkom, materijalnom postanju i pitanja o duhovnom ili nevidljivom svijetu. Pitanje o autu je fizičko pitanje, pitanje braka ili nekog zakona je duhovno ili psihičko pitanje. svako pitanje ima svoju stvar koja ima svoje ime. Dakle, svaka stvar ima svoju komoru u “saću” i svaka stvar ima svoje “punjenje” koje popunjava komoru. To znači da svaka stvar ima svoju istinu, ali na našu žalost, istina je za čovjeka ono što on prihvati za istinu, a ne ono što jest istina. Tako naprimjer, postoji pitanje Boga, koje se pojavilo nakon pitanja čovjeka.

Pogani su imali svoje Bogove u koje su vjerovali. Oni su za njih bili istina kao što je za nas istina da je zemlja okrugla. Istina je ono što se prihvati za istinu. Pogani su “šupljinu” pitanja Boga popunili odgovorom ili odgovorima koje su oni sami sebi stvorili. Onda su došli kršćanski misionari koji su “čupali” postojeće istine i ubacivali svoje istine. A onda su za njima naišli ateisti pa počeli da čupaju njihove istine i usađuju svoje istine. Tako je svijet postao jedno polje gdje jedni sade a drugi čupaju i sade svoje i tako u krug. Razvitkom djeteta razvija se i to “pčeljinje saće” i naravno da dolazi do popunjavanja tih saća odgovorima koje dijete prihvati. Neke saće dijete načini samo, a neke načine roditelji, škola, društvo ili dušebrižnici. No, popunjavanje dijete ne vrši, to vrše ovi pomenuti činioci dječjeg života. Tek kada dijete ojača moć razmišljanja i shvaćanja ono počinje da vrši “reviziju” postojećih odgovora. Ovo je zdravi način revizije odgovora, a “bolesni” način je kada dijete nastavi sa prihvaćanjem gotovih odgovora koje servira “društvo” ili dušebrižnici. O postojećem svijetu većina odgovora je gotova, no, čovjek mora preispitati gotove odgovore jer postoje različiti odgovori na ista pitanja. Ovo “pčeljinje saće” sam nazvao psihičkom instancom PNS (pogled na svijet), koja je isto što i svjetonazor.

Religiozni roditelji će utisnuti religiozni pogled na svijet, a ateistički nastrojeni roditelji će dijetu utisnuti svoj pogled na svijet. Isto tako mogu dijete prepustiti slobodnom izboru. Tu je zatim pitanje laži i istine, pa pitanje časti, pa pitanje pristojnosti i još čitava masa toga. Dakle, roditelji vrše “programiranje” vlastite djece, što znači da ih odgajaju.

Odgajanje nije ništa drugo do programiranje. Neki roditelji “zapuste” svoju djecu pa ih odgaja ili programira “ulica”. Svi imamo program i on je promjenljiv. Programiranje djece je malo ružan izgovor, zato je riječ odgoj puno ljepša riječ, i ispravnija jer čovjek nije kompjuter iako on ima sve njegove karakteristike. Kako bi čovjeka što bolje shvatili prinuđeni smo to poređenjima dočaravati.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •