Putokaz
Za vrijeme mog boravka u Njemačkoj jedna riječ mi je ostala u posebnom sjećanju bez nekog određenog razloga. I prije par dana ta riječ se uklopi u jedan mozaik jedne istine vezane za naš ljudski put, koji vodi negdje, nitko ne zna gdje. I onda mi se ta riječ ispriječila na misaonom putu koji pokušava naći odgovor o pravcu tog našeg puta. Ta riječ je „Geisterfahrer“, i označava vozača koji vozi u suprotnom pravcu od onog zadanog saobraćajnim znakovima. Najopasniji slučajevi su kad se geisterfahrer pojavi na autoputu. Radio odmah obavještava vozače da pripaze na dionici puta gdje je primijećen geisterfahrer. A to jednostavno znači da je netko iz nekih razloga krenuo u suprotnom smjeru. Mnogo razloga je da vozač pogriješi smjer, možda nedostatak odgovarajućih znakova, možda smanjena vidljivost, možda umor ili utjecaj nekih opijata, ili nešto drugo. No, bez obzira što je uzrok, teško je ljudima shvatiti kako netko može tako pogriješiti i dovesti sebe i druge u životnu opasnost. Neshvatanje prerasta u čuđenje, a čuđenje nam je najlakši završetak neke priče koja zahtijeva malo detaljniju analizu. Jednostavno se začudimo i idemo dalje. I to čuđenje nije baš dobar potez jer život zna začuđenom čovjeku prirediti istu ili sličnu situaciju kako bi mu objasnio ono čemu se čudi.
Može se reći da se čovjek ne treba čuditi da ga čudo ne zadesi. Vožnja ili kretanje u suprotnom smjeru je opasno za sve učesnike u saobraćaju. I zbog toga je kazna propisana, i zato se mora dobro paziti na saobraćajne znakove. To nam nije problem za shvatiti, toga se pridržavamo i upozoravamo jedni druge na bitnost poštivanja znakova pokraj puta. A život, da li je život jedna vrsta saobraćaja? Da li život ima svoje saobraćajne znakove i putokaze? Naravno da ima, samo su malo neusklađeni i samim tim problematični. Tko je nama postavljao putokaze da bi naš put usmjerio u pravom smijeru? Znamo tko je glavni, a tko su pomoćni postavljači putokaza. Toliko imamo postavljača putokaza da nam je životni saobraćaj postao pravi haos. Bog postavlja, ostali to popravljaju i okreću kud kome paše. Normalno je da to ne ide tako i da su posljedice toga kobne za sve učesnike životnog saobraćaja. Ne treba nam mnogo pameti i dugog razmišljanja da bi shvatili pogubnost tog stanja. Složit ćemo se da je nužno da se uvede red u životni saobraćaj. No, tko to može obaviti? Ljudi? To može obaviti samo Bog i to putem onog koga on ovlasti da to učini. I to nam je znano. Od postanka svijeta do danas ne uspijeva se uvesti red u saobraćaj. Zašto se čeka i gdje je Bog? S jednog stajališta gledano može se reći da je Bog daleko, mnogo daleko. A zašto je Bog tako daleko? Bog je uistinu daleko od nas, i svakim danom je sve dalje i dalje. Zašto? Zašto se Bog udaljava od nas? Bog nije otišao od nas, niti se Bog udaljava od nas, ne, to nije istina. Istina je drugačija, mi smo otišli od Boga, i mi smo ti koji se krećemo, ali se krećemo u pravcu suprotnom od Boga. Dakle, mi odlazimo. Zašto odlazimo? Pa zato što smo mi geisterfahrer, mi vozimo u suprotnom smijeru. A to znači da mi ugrožavamo vlastite živote i živote drugih učesnika u saobraćaju kao i živote generacija koje dolaze. Ono što se dešava u svijetu jasno pokazuje da geisterfahrer sije smrt po cesti. No, ni on sam ne ostaje pošteđen te opasne vožnje. U to možete lako da se uvjerite. Izmišljam li? Nažalost, ne, a to će dokazati slijedeći putokaz koji je davno postavljen, ali sve generacije prolaze pokraj njega ne primjećujući ga. I da stvari budu gore, svi idu u kontra smijeru. Evo putokaza:
Svoje će mačeve prekovati u ralice,
a svoja koplja u radne srpove.
narod na narod neće mača dizati
niti će se više za rat vježbati.
Svaki će mirno živjeti pod lozom
vinovom, pod smokvom svojom
i nitko ga neće plašiti.
(Mih 4, 3-4)
Bog najavljuje vrijeme kad će se uništiti sve oružje, vrijeme kad će se oružje pretvoriti u korisne alatke, vrijeme kad neće biti vježbanja za rat, i kad neće biti straha niti onih koji strah raspiruju. I mi, umjesto da se krećemo u tom pravcu, u pravcu razoružanja, mi proizvodimo oružje i prodajemo ga drugima. I još raspirujemo strah da bi prodaja oružja išla što bolje. Da li se mi krećemo u suprotnom pravcu od onog što je pokazan Božjim putokazom? I što nam odgovor govori? Što možemo isčitati iz toga? Ne zna se tko je gori, oni koji prodaju ili oni koji kupuju. Čini mi se da su gori oni koji proizvode oružje i prodaju ga, jer oni proizvode strah da bi im on pospješio prodaju oružja. Proizvode i prodaju oružje i onda se pitaju gdje je Bog. Gdje su oni? Kad budu znali gdje su oni, znat će i u kojem pravcu se Bog nalazi. Oni se udaljavaju od Boga, oni voze u suprotnom pravcu i postaju opasnost za sebe i za druge. A onda se još pitaju „Što smo mi to krivi?“. Vjeruju u Boga, Bogu se mole, a očito je da se kreću u suprotnom smijeru od Boga. I što mi trebamo misliti o njima? Oni su geisterfahrer, treba im blicati i trubiti da se probude, da vide da voze u suprotnom pravcu. To je kažnjivo, još ako su pod utjecajem nekih opijata, ne bih im bio u koži. A da vam pravo kažem, ne bude mi se ni u našoj koži, jer je naša koža izložena na toj cesti smrti. I ovo je samo jedan prikazani putokaz na ovoj našoj cesti smrti koji dokazuje haos u životnom saobraćaju. Da, haos, mnoštvo kojekakvih putokaza i kojekakvih saobraćajaca koji ni sami ne znaju gdje koga usmjeravaju. I ovo moje pisanje je u jednu ruku blicanje i trubljenje geisterfahrerima ovoga svijeta, dakle, vama.