Poslanik
Ljudsko biće je biće koje se razvija, kako kao pojedinac, tako i kao jedan kolektiv koji ima svoja vremenska razdoblja. Svako to razdoblje ima svoje neponovljive odlike koje uvjetuju neke pojave koje su nama još uvijek nedovoljno shvatljive. Treba li dijete roditelja ili staratelja? Naravno da treba, i to najviše u tom periodu. Kao što čovjek ima svoje djetinstvo, tako isto i čovječanstvo ima svoje djetinstvo i svog staratelja, ili roditelja. U ovom našem slučaju Bog je bio roditelj čovječanstva. U tom ranom periodu čovjek nije bio sposoban da čita i sluša uz pomoć misli, to jest, nije bio sposoban da razmišlja. Zbog tog razloga bilo je nužno da se posegne za nekima koji će jasno reći i slovima napisati volju roditelja čovječanstva. Zbog tog razloga došlo je do nastanka poslanika koji su bili govorna veza između dijeta i roditelja. Kako dijete raste i razvija svoje umne sposobnosti, tako se mijenjaju zabrane i odredbe o vršenju nekih nužnih radnji. Između ostalog roditelj mora da bude dječija savjest, onoliko dugo dok dijete ne stasa i dok ne razvije svoju instancu savjesti. Dijete dobija uputstva što smije dirati, što ne smije dirati, ima određeno vrijeme za odlazak na spavanje i niz drugih odgojnih mjera. Sam cilj tog odgoja je da se dijete razvije u zdravog čovjeka. Da li će roditelj uspjeti ili neće, to je nešto sasvim drugo. Isto tako je roditelj ljudskog bića putem svojih poslanika određivao ponašanje i život svog čeda. Slao je zabrane, plašio kaznama, poticao nagradama, tražio razumijevanje, zamjenjivao savjest i znao je dokle zec ide u šumu, a odkad ide iz šume. Znao je kad je trebalo čovjeka prepustiti njemu samome. I kao što Kuran reče, slao je i lijek kada je primjećivao da je ljudsko biće bolesno. Slao ga je po poslaniku svom kojeg je izabirao između ljudi. I da ovo nije istina, ono sadrži dosta istine u sebi. Ako je Muhamed bio Božji poslanik, veliko je to, a ako nije bio poslanik, onda je on još veći. Onda je on čovjek koji se bespoštedno borio za dobrobit ljudskog roda. Ako ništa, onda je bio poslanik istine onoliko mnogo koliko ju je mogao da shvati. I može se reći da je svaki poslanik istine u biti i Božji poslanik. Svaka istinita riječ je Božja volja, svaki dobri savjet je Božji putokaz. Muhamedova veličina neupitna, ona je veličina čovjeka, čovjeka koji je krenuo u borbu protiv zla. Njegov cilj je bilo dobro, dobro kao zaštitnik čovjeka, kao lijek od zla koje je u biti bolest. Ta bolest je proizašla iz neznanja, a dobro je lijek koji sanira posljedice te bolesti. Dakle, dobro ne može da iskorijeni zlo, zlo može iskorijeniti samo znanje o zakonima i zakonitostima koji vladaju u čovjeku i izvan njega. Sasvim logičan zaključak sobzirom da je neznanje uzrok zla. Samim tim može se reći da podjela ljudi na dobre i loše nije ispravna, ispravnija je podjela na zdrave i bolesne, s tim da tu nema jasne crte. Svako područje života ima svoje zdravlje i svoju bolest, tako je netko bolestan u jednom području a u drugom zdrav. I svako to područje nije od jednake važnosti za život. Sve to nam govori da nije lako podijeliti ljude na bilo kakve strane. To je veoma komplikovano i isto tako sklono promjenljivosti. Ljudi k’o ljudi, danas ovako, sutra onako. Nemam vremena da o Muhamedu napišem sve što se ima za napisati, no, dovoljno je reći da je on pozitivan lik, i dostojan poštovanja cijelog ljudskog roda. I da nije poslanik, on je dostojan svake hvale jer je svoj život stavio na kocku radi dobrobiti ljudskog roda. Mnogo je on dobra prouzrokovao i time spasio najnemoćnije činioce zajednice koja je došla pod utjecaj njegove riječi. Muhamedovo dobro je neizmjerno, a greške, ta nitko nije imun na njih. Kao što Isus nije kriv za progone vještica, tako ni Muhamed nije kriv za zlodjela onih koji krivo tumače njegove riječi. Muhamed je zaslužio dan svoj, dan dobra Muhameda. I zato neka je vječna slava našem bratu Muhamedu ibn Abdullah.