Pismo starog maga

Pismo starog maga

Pet je do tri, vrijeme za odmor, ali ne mogu da legnem. Nisam umoran, oči sklopit ne mogu. Skoro sam došao sa jedne zabave, kako se danas to zove, parti, čini mi se. Biće da je tako. Pili smo nešto što vi ne pijete, bilo je odviše svježe, iako znaju da ne volim svježe piti jer me previše razbudi. Nisam popio mnogo jer mi smeta u zadnje vrijeme. Nekad sam pio daleko više i nije mi smetalo, ali sad, valjda su to godine. Mora da su one. Osim toga, malo sam se i uzbudio jer smo raspravljali o vremenu, kako je ono postalo nepodnošljivo. Vrijednosti, ono malo što ih ima, prekrili su lažnjaci tako da su one postale ugrožene, nevidljive. Mislim da je ta zabava i organizirana da bi se pokrenula ta tema. Složili smo se da treba da se nešto učini ali se nismo mogli složiti u tome kako je to najbolje. Jedni su htjeli da na vas bacimo čini, put da vam u bezdan olakšamo, a netko je predložio da vas jednostavno fizički uklonimo.

Mi vas znamo i organizovani smo dok vi za nas ne znate, a kako ste obični prevaranti i pljačkaši ne možete se ni organizovati. Previše se znate da biste vjerovali jedni drugima. Ja sam taj prijedlog glatko odbio jer sam ipak malo liberalniji od njih. Osim toga uživam lijepu dozu poštovanja među njima, naime, mogu se pohvaliti da sam najprecizniji vidjelac budućih stvari. Prije mi niste smetali jer sam smatrao da je to dobro za nas. Ljudi se bave vama i ne traže nas, tako da mi imamo svoj mir. A da vam pravo kažem nisu nas nikada ni pronašli, možda nekoga koji je bio nepažljiv, ali to su samo rijetki slučajevi. Uvijek su stradali nevini ali to nije naša krivica, mi sa tim nemamo ništa. Jedni su gubili živote a drugi dušu, nijedno od toga nama ne treba. Sa životom ne možemo ništa otpočeti, a dušu koja je iznevjerila starog gospodara ne primamo ni u službu ni u naše društvo. Nisu nam mogli ništa ali osjećaj da te neko traži, da ti sprema neko zlo, uznemiruje. Bilo mi je žao tih žena a i ljudi što su stradali i još na takav stravičan način. Ponekad sam bio prinuđen i sam posmatrati, učenja radi, pogoditi kako se doznaje istina. Jednom su pokušali, vježbe radi, pogoditi koliko magarac ima zuba. Ja sam im rekao da mu otvore čeljust i izbroje a oni su me otjerali. Vježbali su se da saznaju istinu na pogrešan način, bez truda.

          Ja nisam kriv što postojim, i ja nisam kriv za njihovu sudbu, ni za njihovo traženje. Oni su ti koji su bili na pogrešnom putu jer su progonili nas a trebalo je da progone sebe. Danas je drugo vrijeme, vrijeme sigurnosti i mira. Uživamo u njemu sretni što su naši progonitelji daleko iza nas. Ali taman što se čovjek uljuljka u blaženi mir kad mu sudba pronađe nešto što će ga uznemiriti. Eto, nama je pronašla vas. Ponekad mi se čini da je, na neki način, mi budimo i šaljemo u potragu da nam nađe davno izgubljeni nemir. Kako je ovo sve smiješno, dok su nas progonili čeznuli smo za mirom, a sada kada ga imamo čeznemo u našim podsvijestima za nemirom. Zar bi vi nas mogli uznemiriti ako mi to ne dopuštamo? Mi hoćemo da budemo uznemireni od nečega pa ste vi lažni vračari i mazi odjednom zasmetali nama pravima. I sada se spremaju da vam objave rat, mislim da sada razmišljaju, svako za sebe, kako da vas kazne, što da vam izaberu za muku. O sudbo kobna, tajanstveni gospodaru, što se igraš sa nama svima, kada ćeš jednom na počinak poći? Sada mi koji smo bili proganjani od onih krvnika i koji smo bili protiv onih muka, muke smišljamo, sebe u progonitelje pretvaramo. Mi koji možemo da pretvaramo sami bivamo pretvoreni. Ponekad se zapitam, gledajući kroz ovaj moj prozor, dok mi mjesečina obasjava sto za kojim sjedim, koja će misao krstariti mojim umom sutra il` za neko vrijeme. Ni sanjati nisam mogao da će mjesečina obasjavati napeta jedra misli koje sam sada iznio. Moćan neki vjetar, moćan i hladan, napinje sve jače i jače njezina jedra da bi ona svoj sadržaj istovarila predame. Tu, nasred moga stola. Odakle li dolazi, tko je šalje, koja sila u njena jedra vjetar šalje?

          Ja volim sunčev sjaj, ali indirektan, i ono kao da to zna te ga šalje kroz prozor moje sobe preko mjeseca. Mjesečinom obasjani predjeli koji se protežu pred mojim prozorom, najdraža je moja slika. Taj mir, taj sklad stvarnog i nestvarnog mene bude, bude moju luku da prihvati mnoge brodove koji dolaze iz blizine i iz daljine iz poznatog i nepoznatog svijeta. Često moje oči odavde posmatraju igru mjesečeve svjetlosti i tamnih sjena koje meni pokazuju da postoji i nešto tamo gdje ne postoji ništa. Kad sunce grane ta igra nestaje, nestaje tajnosti, sve postaje odvratno jasno. Ah, ne volim to ni u mislima, tajne su mi draže, spoj stvarnog i nestvarnog pokreće mene. Ja želim da ih učinim jasnim a ne sunce, zato što ih ja ostavljam tu gdje jesu, a sunce ih izlaže svačijem pogledu te pravi cirkus od njih. One znaju da ih ja volim i da im od mene ne prijeti nikakva opasnost, valjda se zato i vole igrati tu na vidicima mog prozora, pred mojim očima. Ovdje, od mene daleko su ljudi, zato ovdje vlada mir i sklad. Možda su i one pobjegle od ljudi da bi se ovdje bezbrižno igrale. Tko će međ’ ljudima mir naći. I tako, dok posmatram njihovu noćnu igru, pomislim da sam ja samo jedna obična luka u koju pristižu lađe napuhanih jedara da ovdje u meni istovare svoj teret i odu. One olakšane a ja otežan. Ja se moram toga tereta riješiti razmišljanjem. Ponekad kada se umorim, popnem se na brijeg iznad luke i pogled čežnjivo bacam na nepreglednu morsku pučinu ne bih li vidio crna jedra moćne lađe. Ona jedina ne donosi nikakav teret, ne, ona dolazi da ga odnese, zauvijek. Želje su jedno a stvarnost drugo. Svojom moći uspio sam zadugo odgoditi njezin dolazak i tu sam se prevario. Nisam naslutio zlu kob njezine osvete. Ona je strpljiva, strpljivija od mene, od svih nas, ona će čekati vrijeme kad ja budem tražio i želio nju, ona neće doći zadugo. Gledat će moju patnju i uživati u slasti svoje osvete koju sam ja svojom pohlepom za životom izazvao.

          Eto tako sam i dočekao ovo vrijeme koje će nas pretvoriti u vaše progonitelje. Eto što vam je sve to, nekad su se progonili pravi, a sada će da budu progonjeni lažni. Osjećam kako i mene polako zahvaća ta kob. Čini mi se ipak da ste pretjerali, ne u prevari nemoćnih i bolesnih ljudi nego u svom broju. Kad se namnože miševi tad je za očekivati pojavu grabežljivaca. Bojim se da se neka orlušina ne sruči na sve nas zbog vas, koji situaciju zaista činite nemogućom. Mi smo prinuđeni da vas svedemo na razumnu mjeru prije nego što to bude kasno. Ipak je bolje da mi progonimo vas prije nego što dođe neka sila te zbog vas i vaših prevara počne progoniti i nas. Žao mi je što je ispalo tako da vaš kraj bude naš život. Obećao sam na našoj zabavi da ću malo da zavirim u budućnost iako to nerado činim. Obećao sam, jer sam i sam želio da znam kako će se to sve završiti. Pokušat ću još večeras da zavirim u moćni svijet tajni. Prije nego što sam počeo da vam pišem ovo pismo naložio sam vatru i stavio na nju kotlić sa vodom. Kada voda prokuha stavit ću u njega određene trave koje će mi nevidljivom snagom otvoriti teško otvoriva vrata sutrašnjice. Evo osjećam miris pare, izgleda da će ubrzo da provrije. Počinje da me obuzima neki čudan strah s kojim sam se upoznao još davno kad sam prvi put pokušao da otvorim vrata što se otvarat ne smiju. Nije me strah toliko onoga što će pokazati sutrašnjica, no me strah da me netko ne dočeka iza tih vrata kad ih otvorim. Osjećam se kao lopov koji krade i koji osjeća da će jednom biti uhvaćen na djelu od čuvara budućnosti. Sigurno su postavili moćna čuvara koji je mnoge lopove spriječio da dođu do čuvanoga. Ali biva, kako je uvijek bivalo, znatiželja nadvlada strah i kada se to desi bacam trave u kipuću vodu i čekam da me provedu pored moćnog čuvara. Sad ću prekinuti ovo pisanje da obavim što obaviti hoću. Kad ga budem nastavio pisati, tada ću znati zasigurno ono što sada ne znam, zato ostavljam sebi jedno otvoreno pitanje koje dosad sebi nikada postavljao nisam. Da li je kasno, da li smo kasno primijetili opasnost koju vaš broj može da dovede, preko vas do nas? Moram da uzmem svoju čarobnu olovku koju sam naslijedio od jednog starog maga, koju mi je dao na svom odlasku. Dao mi je nju i trave koje vode do budućeg. Nisam mogao da vjerujem da može da postoji takva olovka. Ona može da zapisuje moje riječi, koje izgovaram na nedopuštenom mjestu. Ustajem i krećem prema amfori u kojoj se nalaze sasušene trave, znatiželja nadvladava strah. Borba titana je završena, strah je izgubio, osjećam njegovu hladnu krv kako mi curi niz leđa. Ovako hladan znoj nisam osjetio ni u ona teška vremena. Tad sam bio mlad, a sada prilično star, da nisam možda postao kukavica? Starost mi odnosi snagu, ali mi ne može odnijeti hrabrost. To nisu mogli odnijeti ni moćniji neprijatelji od starosti. Ne, ne može to biti od starosti, a niti od kukavičluka, to je od znanja. Da, previše znanja stvara muku veću nego što je može zadati i najveći teret. Kada smo bili progonjeni tada smo čeznuli za mirom i tada kada sam odlazio napuštao sam nemir a u srcu mi je bila nada. Nada da ću naći mir i spas. Nalazio sam ga u viziji i to nam je ulivalo snagu, potrebnu da nadvladamo. A sada, sada je drugačije, toga se bojim, to mi hladi leđa. Napuštam mir i idem da tražim nemir. Onda mi je u srcu bila nada za mirom, tražio sam spas, a sad idem bez nade jer se osjećam jak. Toliko jak da mogu da otpočnem progone. Moćan se ne nada, ide bez nade, ne želi je zato propada. Kakvu nadu ja da ponesem na put ovaj? Da se nadam da ćemo uspjeti otjerati vas u propast? Da se nadam da nije kasno za vaš progon? Za vas nam nada ne treba imamo moć, nadmoćni smo za sve vas. Nije dobro kada neko postane toliko moćan da mu nada ne treba. Tad stoji na rubu svoga kraja. Mi smo dakle došli dotle. Moram da pronađem neku nadu, moram, bez nje neću ići. Propast me čeka tamo, čekaju me sigurno i smiju se meni starome magu. Sigurno ću vidjeti crna moćna jedra kako plove prema nama ili ću vidjeti onaj traumatski san gdje me veliko mnoštvo tjera na liticu. Odakle mi opasnost može doći, oni stari progonitelji uskrsnuti ne mogu, još im nije vrijeme, da izgubimo rat od lažnih varalica, ni u snu. Od koga ili od čega možemo biti poraženi, što ste nam navukli na vrat prevaranti bijedni? Ah, moji glupi liberalni pogledi, oni će me ukopati, dopuštao sam što nisam smjeo, u propast sebe odveo. Tako mi i treba, kad me moja vlastita ruka vodi u propast. Ali zato imam drugu ruku, ona me mora izvući, nadu mi mora pronaći. Prokletstvo, sto puta prokletstvo, zatvorit ću luku za sve lađe, hoću mir. Hoću mir od sebe i život od drugog. Proklete misli, smrt mi donose, razaraju me. Da nisu one taj moćni neprijatelj, ne one su njegovo moćno oružje. On baca misli, oštrije od sječiva noža i zabada ih u moj duh, moje tijelo. Moćnog se oružja dokopao. Kako da ne mislim a da ostanem normalan, mogu li živjeti a da ne razmišljam? Mogu li mu izbjeći, mogu li izbjeći gospodaru misli? Nadvladati ga ne mogu, ali izbjeći možda mogu. Moram da se riješim svih misli koje su mi u zadnje vrijeme došle, moram ih povaditi iz svog duha, da mi ne zaraze cijeli duh i sa njim moje tijelo. Protiv njega ne pomaže nikakvo savezništvo, ostavit ću ih sve nek misle o čemu on hoće, a ja ću misliti o čemu ja hoću. Mislit ću o miru i životu sve dok one ne ispune cijelo moje tijelo. Tako ću se sakriti od njega, za njega ću biti nevidljiv, i za njegove leteće misli nedokučiv. On mora da vidi svoje odapete misli u tuđim očima i tako saznaje tko je za nemir a tko za mir. Ne, u moju dušu svoje strijele zabiti neće, stari mag za svako oružje štit nađe. Želim da živim, želim da vidim konačni obračun, želim da umrem onakav kakav sam se rodio. Želim da umrem kao običan čovjek jer samo tako vječni mir svoj naći mogu. Ovaj put tražit ću vječni mir, možda time smrt prevarim. Već sam vam rekao da sam je prevario i to mnogo puta. Ona je mene dugo tražila, ali sam je uvijek prevario te je odustala. Ne traži me više, jer zna da će doći dan kada ću je proklinjati za milost, a ona će me onda namjerno ostaviti na životu uživajući u mojim mukama. Kako je glupa. Uzet ću nekih trava koje će mi izazvati bolove, kad dođe da me vidi likovaće i otići će. Što je malo bolova u usporedbi sa životom. Nadam se da ću uspjeti da izbjegnem ovim svojim neprijateljima, što mi o glavi rade. Moćni jesu, najmoćniji, a ja sam samo jedan stari mag koji hoće da živi u miru sa svima. Ne smetate mi više ni vi, rado bih vam pomogao da se spasete, jedino vam mogu poslati ovo pismo da pokušate u njemu pronaći spas kao što sam ga ja pronašao u sebi, svom miru. Vi ćete nestati iz mog života istoga onoga momenta kada bude ovo pismo poslano, sa njim ćete otići i vi. Ni spomena od vas ostati neće. Pakujem svoje stvari i odlazim tamo gdje nema ni pravih ni lažnih, ni prvih ni posljednjih, a ni većih niti manjih. Tamo su svi jednaki, tamo me neće niko naći jer ja želim da živim prije nego što zagrlim svog toliko puta prevarenog druga. Voda je već gotovo uvrila, ali čini mi se da je ima dovoljno, sad ću baciti ove trave da me bar nakratko riješe ove strave. U vreloj vodi brzo svoju moć puštaju. Naložit ću još malo vatre da se ne utrne dok budem odsutan. Evo do mene stiže poznati miris, sjedam na stolicu sklapajući oči. Putovanje može da počne. Poznato putovanje u nepoznato. Nadam se da će me i ovaj put trave uspješno provesti pored čuvara što budućnost čuva. Možda one uspavaju njega kao i moju svijest, možda me vode kroz rupu u zidu koju čuvar nije primijetio. Predamnom se pokazuje zid sazidan od nepropustljive tame. Znam da se iza tog zida krije magla, a u magli ono što mene zanima. Evo malih vrata, otvaram ih i stajem pred gustu maglu. Magla se predamnom malo razdvoji i ja vidjeh bijelu pticu, poput orla kako kruži iznad grada u koga sam nekad vjerovao. Oči mu bješe crne poput noći a u kandžama je nosio neku knjigu. A povrh, iznad njega kružili su lešinari i poveliko jato. Otkud lešinari iznad Evrope? Nije ih dugo bilo. Nestali su onda kada su ih ljudi zamijenili. Ah, nisam radi toga došao, te mahnuh rukom i magla se spoji. Prođe par trenutaka pa se opet razdvoji, preda mnom se pojavi prostor koji se nalazi ispred mog prozora. Potpuno isti pogled, noć, mjesečina i sjenke. Ne, nije sve isto, tamo pod starom jabukom stoji neka spodoba, čovjek? Da, čini mi se da je čovjek. Stoji tako da mu sjenka jabuke prekriva pola tijela i pola lica. Stoji i gleda u pravcu mog prozora. Ali šta mu je to na licu? Na strani koju mu skriva sjena, mjesto oka kao da mu je komad usijanog žara. Isijava neku jar kao da se iza njega kriju paklena vrata. Tko je taj čovjek, što radi tu, zašto gleda u moj prozor? Moram saznati tko je on, moram se dokopati njegova broja. Ponovo mahnem rukom i magla se sjedini, tad dahnem u nju jako sa željom da se pokažu njegovi brojevi. Magla se ponovo raziđe te se pojavi visoko drvo na čijim su granama visili brojevi, a oko čijeg stabla bijaše ovijena neka zmija. Gledala me je, gledao sam i ja nju. “Što tražiš ovdje nepozvani goste?” – progovori zmija. “Trebam dan i godinu rođenja čovjeka sa užarenim okom.” “Mnogo tražiš ali ću ti ipak dati, pola u slovima, pola u brojevima pa odgonetni kao i sve drugo. Rođen je na vaš dan, dan svih vas ljudi. A sad uzmi kamen te ga baci gore u krošnju, brojevi koji padnu to su godine koje će ti trebati da sklopiš njegov broj.”

          Sagoh se te uze omanji kamen i bacih ga na drvo te zaželjeh da padnu brojevi godine u kojoj je rođen. Kamen udari u jednu granu sa koje se otkači jedinica. To znači da je rođen u drugom mileniju, to sam mogao i pretpostaviti, ali sad mi treba broj godine. Uto pođoše da padaju tri broja, tri ista broja a dva značenja. Padale su s visine tri devetke, ne, to su šestice, a moguće je da su i jedno i drugo. Padoše pred mene tri šestice. Prokletstvo, to je broj velikog maga, ne , to ne može biti istina. Uto osjetih neki čudan miris, prizor pred mnom poče da blijedi. Nestaje mi zraka, gušim se. Dođavola, da me nije uhvatio moćni čuvar, izgleda da sam ovaj put uhvaćen u krađi. Strah me uhvati te počeh mlatiti rukama tu maglu. Spopade me veliki kašalj, kakav je to prokleti miris i ova magla se ne razilazi. Obazreh se oko sebe i vidjeh da sam u svojoj sobi i da to nije magla nego dim, odvratni smrdljivi dim. Prokletstvo, sto puta prokletstvo, voda je u kotliću uvrila te sad gori talog na njegovu dnu. Zgrabih kotlić i skidoh ga sa peći te u njega nasuh vode. Poletim prema prozoru i otvorim ga širom te istrčim na vrata u hodnik te ponovo zatvorim vrata da dim ne izađe u ostali dio kuće. Misli, đavo ih odnio, zbog njih sam dopustio da mi voda uvrije, umalo mi ne dođoše glave.

          Mogao sam se ugušiti. Dobro je, bit će sve opet u redu, dim će izaći a kroz prozor će ući svjež zrak. Prozor! Tisuću i jedno prokletstvo kako da zaboravim. Utrčao sam pravo u sobu i stao pred prozor pogledavši u pravcu stare jabuke. Odahnuh, nikoga nije bilo pored nje, nije bilo ni mjesečine ni sjena, počelo je da sviće. Dolazi sunce i razgoni pred sobom sve nestvarno, ostavljajući samo ono što je jasno. Noćas ni sanjati nisam mogao da ću se ovako obradovati zori koja najavljuje dolazak sunca i njegove svjetlosti. Što ti je ovaj život, danas voliš jedno, sutra te zaljubljuje u drugo, prekosutra te vraća onom prvom i sve tako redom a na kraju te dovede na početak. Ah, ja nemam vremena da o tome sada mislim. Soba se već izračila, te zatvorih prozor i sjetih se zmijinih riječi i brojeva. Šesto šezdeset i šest ne može biti godina njegova rođenja, jer bih ga ja poznavao. Ne ni po kojem osnovu to ne može biti istina, to su brojevi slučajno tako pali. Mogle su pasti i tri devetke, to je broj dolazećeg kralja. No ni to ne može, devet šest šest, to bi moglo biti. Sada je to trideset i sedam godina a to je dovoljno da čovjek završi svoju obuku. Orlušina je dakle tu i spremno čeka da otpočne svoj lov. Moram otkriti dan nas svih, nas ljudi. Moram uzeti katolički kalendar jer tamo svaki dan ima svoje značenje. Otvorih ladicu i iz njega izvukoh stari katolički kalendar, nije bio iz šezdeset i šeste al’ je iz šezdeset i devete. Prokletstvo ovu godinu sam smetnuo sa uma, to može biti i ona. To znači trideset i četiri godine nešto kao Isusove godine. Što sad, imam dvije devetke i jednu šesticu, a to je bliže broju dolazećeg kralja, a tamo dvije šestice i jedna devetka, a to je bliže broju velikog maga. Ja sam mag a ne kralj i zato ću ostati kod devetsto šezdeset i šeste. Da vidimo koji je to dan svih nas. Dan Isusova uskrsnuća, on je najveći dan ovdje? Ne, on nije uvijek na isti datum, dakle to ne može biti. Dan Isusova rođenja, ne, ni on ne može biti jer on nije za sve samo za katolike je. Dan rada, prvi maj je za sve ali ne vjerujem da je on jer to nema veze ni sa kakvom tajnom, a i djelo je nevjernika. Prvi dan proljeća ne može biti ni to. Nova godina ni to nam nije zajedničko. Velika gospa, ne dolazi u obzir, Svi sveti, tome nismo ni blizu, tu je Dan mrtvih. Dan mrtvih, možda bi to moglo da bude. Smrt nam je zajednička, ona nas veže, mrtvi to smo mi, to su naši preci, to su buduće generacije. Dan mrtvih, da, to je dan svih nas bez obzira na vjeru ili nevjeru, ove ili one. Dakle, Dan mrtvih, drugi jedanaesti devesto šezdeset i šeste. Sada napokon imam sve brojeve, sad ću da vidim šta brojevi kažu. Ovdje ću prekinuti pisanje jer sam odveć umoran te ću nakon njihova kazivanja malo leći da odmorim, iza mene je burna noć. A možda će mi i san moći reći ono što brojevi ne budu mogli. Nadam se tome.

          Pet je do tri, popodne, sunce je vani, sjaj njegov obasjava sve i sve čini tako jednostavnim. Dan, što ga svjetlost čini, odmara duh moj, raspršavajući misli što dolaze. One dolaze polako al’ nestaju brzo poput kapi vode na dnevnoj žegi. Dan nije k’o noć, dan ih isparava a noć sabjere pretvarajući ih ponekad u pravu bujicu koja može da odnese čovjeka. Da ga utopi u vlastitoj misli, kao što je zamalo utopila mene. Dan čovjeka jača, a noć slabi, ako ga dan umorio nije. Ja sam sada odmoran i rasterećen jer sam dočekao ono što čekao nisam. Dočekao sam vrijeme svih vremena, vrijeme koje u sebi sadrži i početak i kraj. Vrijeme je žetve i vrijeme najveće predstave. Otkrio sam tko je ona prilika što stajaše pola u sjenci a pola na mjesečini. Ona strana u sjenci što imaše užareno oko to je strana velikog maga. On će u vaše duhove zabijati misli kao što iskusni bacač noževa baca svoje noževe. On će na vas bacati misli koje će neke tjerati na mržnju, bijes, savezništvo protiv njega ili osjećaj nadmoći. Jao onom tko plane jer to je kušnja kojom će tražiti one koji su za mir i one koji su za nemir. Riječju svojom derat će i parati duhove što u tami skriveni stoje. Izgonit će nemani iz njihovih jazbina moću riječi svoje. Ne bojte se njega ni njegove riječi nego se bojte misli svoje što njegova riječ izaziva. Ona će vas uništiti. On ne ratuje mačem nego riječju bode, mišlju glavu odrubljuje. Glavu ljudsku od čovjeka odvaja. Protiv njega savezništvo ne pomaže. Sva će se savezništva i udruge na zemlji uništiti. Čovjeku tada neće pomoći ni bogatstvo niti savez ikakav jedino sam sebi pomoć pružit može. Kao što pas njušeći traži zakopanu kost tako će njegova riječ ići ispred duhova mnogih i njušiti da li u njima ima mržnje, želje za nemirom il’ želje za vlašću. Nadmoćnike ne podnosi, a gospodare života i smrti mrzi, za njih mjesto pakleno sprema. Jedan štit riječi njegove u milu pjesmu pretvara, jedan štit misli njegovoj put priječi, jedan štit od pakla zaštititi može, samo jedan štit. Iskrena želja za mirom mora da zrači, ljubav prema čovjeku mora da ispunja dušu pa makar ona od juče bila. I još jedno, ne smijete da vrijeđate onog što vrijeđa, jer on vas ne vrijeđa što vrijednosti nemate nego vas vrijeđa da vas iskuša. On ljutnju ne voli. Dok se okrenete nazad i naprijed do vas on će doći jer vas u ovoj ljudskoj šumi nije problem naći. Jao vama, jer čovjeka ljubit kadri niste, da jeste zar bi ga varali, da možete voliti živjeli bi. Sudbu kletu navukošte nase, mag veliki vaša djela stavit će predase. Čine vaše u vodu pretvara, gospodare njihove u pepeo žeže u talog od bezdana meće. Predstavu tu u tri čina što se odigrava ja gledati moram, kad već ulaznicu imam. U maglu pretvaram sebe da me nitko isprovocirati ne može, mene naljutiti uspjeti nikom neće.

         Ne bojim se ni riječi što dere, niti misli što već sagrađeno razara. Bedem duše moje razoriti neće, gusta magla njega skriva. Djela nemam da me prokazuju, izdajničke oči vidjeti mene neće, ni magovo oko što kroz tamu gleda. Lakše  se igli u plastu skriti no onom što je traži naći, zato ne tražite mene kome godine pusto znanje daše. Znanje daše a želje uzeše, mirnom snagom ispuniše mene. Uzeše snagu odvedoše nemir, smanjiše mi želje, te mi više ničije ne treba. Nepravdu počinio nisam od vremena kad mi korist dosadom postade. A vi, a što ćete vi što vam snaga i moć nemir daju, što vas puste želje tjeraju da uzimate što vam ne pripada? Mudrost vam treba, al’ snaga njena vrata ne otvara, ostat ćete vani pred vratima dok vam snaga ne ishlapi ili dok on ne odluči drugačije.

          Stranu što u sjenci stoji magova je, a ona što obasjana mjesečinom normalno izgleda kraljeva je. To je strana dolazećeg kralja što smjelo svim svjetovima kroči. Straha nema u zboru bogova, a međ’ ljudima manje neg’ pred bogovima. Ratnik moćni to je što mač časti nosi, zemlju ovu njime da pokosi. Za njega svi smo čuli i moć njegovu tajno priželjkivali da bar za kratko, pa makar i u snu, budemo nad svim stvorenim. To je onaj što je širom svijeta mnoga imena stekao, kako imena tako i znakove. A znak je njegov baš onakav kako je i rečeno da će biti, znak Božji, slovo T.

          On će uništiti one vaše prijatelje što čovjeku neprijatelji postadoše. Zar nisam i vas u društvu njihovu viđo, samo ne znam dal’ k’o prijatelje il’ k’o saučesnike. U tri čina predstava se odigrava, a prvog se moje srce pribojava. O strahoti prvog čina ja pisati neću jer nije dobro strah unositi u duh ičiji. Mnogi od vas drugi, a ni treći čin odgledati neće, al’ nemoj da vas to brine, ja ću vam sve potanko ispričati kad se ponovo sretnemo tamo gdje rastanka nema. Al’ da duše ne patim vaše odat ću vam što će biti u drugom, a što u trećem činu. Ništa biti neće što rečeno već nije, ali način na koji će se to izvesti, to je ono što nas svrbi, i što to tako dugo češemo. U drugom činu vidio sam veliko mnoštvo, milijarde kako se za boj uče. Svi k’o jedan u stroju stoje, boju kliču na vjernost se kunu. Ratnik, junak bitaka mnogih, pred njima stoji, riječju svojom vatru podjariva, masa gori od sunca je vruća. U boj, u boj kliču grla sva, a među njima kličem i ja. Kad sam sebe u toj masi ugledao prekrstio sam se i lijevom i desnom, zalud svoje oči trljo, nevjericu rukom razgonio. Ali jedno meni čudno bješe, primijetio sam da su svi ljudi, cijelo čovječanstvo jedan tabor bili, tad meni postade nejasno sve. Kome objavljuju rat kad drugih ljudi osim njih nema, kome ja to boj navješćujem. Tko nam je neprijatelj, odakle dolazi, iz zemlje, iz vode il’ možda iz zraka? Sigurno iz zraka, napadaju nas svemirci, počeo je dakle rat zvijezda. Zar ću i ja onakav pomahnitao u svemir da zamećem boj? O majko moja što sam doživio, o smrti što sam te prevario, o Bože što sam ti sagriješio. O budalino stara što radiš u tom zboru ti, tko te prevari, tko li te zavede, tko ti trave pogrešne propisa? A neka, tako ti i treba, dugo si sa svog prozora promatrao mjesec sad ćeš malo sa mjeseca da posmatraš svoj prozor i da čezneš za njim. Nisam mogao normalno da čekam pa da saznam odakle nam neprijatelji dolaze te se usuditi da pitam nekog od njih. Tad opazih jednog starca naizgled mnogo starijeg od mene kako sjedi pod jednim drvetom malo postrani. Sjedi i podupire se štapom na koji je oslonio svoju bradu, gledajući masu pred sobom.

Priđoh mu i pozdravih ga:

“Mir i zdravlje starino tebi želim ja!”

“Hvala sinko na željama tvojim, al’ znaš da više želja za mirom nema, mir je svuda, a i zdravlje rijetko tko želi. Vrijeme nemira i bolesti iza nas je.”

“Kako mir kad bojnu viku čujem, kako zdravlje carovati može u bojnom vihoru? Ta znaš šta se sa čim veže, doživio si najmanje dva rata, zar nije tako?”

“Doživio jesam al’ više doživit neću niti jedan.”

“Zar umrijeti kaniš kad ovaj doživjeti nećeš?”

“Sinko zar ti ne znaš što se sada zbiva? Da ti nisi neki od onih pustinjaka što im se osama omili pa se od ljudi udaljiše? Ne, predugo je to vremena, da ti nisi došo iz prošlosti da vidiš sadašnjicu?”

“Odakle ti takva pomisao?”

“Ma nije to ni bitno, reci im neka se zna, dobro je kad se zna. Sinko ljudi više ne ratuju protiv ljudi, to vrijeme je prošlo.”

“Protiv koga sada, protiv svemiraca, odakle dolaze?”

“Ne ratuju ljudi ni protiv svemiraca, ljudi uopće ne ratuju više.”

“A kakva je to bojna vika, da nije neka smotra ili vježba?”

“Nije ni smotra, a nije ni vježba.”

“Pa šta je onda, reci mi?”

“Reci ti meni prvo iz kojeg vremena dolaziš, ne bih rekao po odijelu da si odavno.”

“Ovdje sam došao iz treće godine trećeg milenija.”

“Pa to je skoro bilo, nisi daleko otišo, a možda smo se negdje i sreli.”

“Možda jesmo al’ se nismo upoznali, a sad mi reci što je ovo.”

“Onaj što govori to ti je gospodar misli, nije dobro baš sve znati. On ne uči ljude više maču niti koplju niti bojnim spravama. On obučava ljude u borbi protiv misli što ih napadaju i pretvaraju u taoce te ih ponižavajući razaraju. Ljudi se bore protiv misli, sad je to jedina borba. Govornik ovaj obučava ih kako da im se odupru i da ih razlikuju stručno kao što gljivar razlikuje otrovnu od jestive gljive. Otkad se ljudi uhvatiše u koštac sa tim mislima što ih tjeraju na zla, ovom planetom mir vlada. Svuda. Čovjek čovjeku više neprijatelj nije. Straha nema jer su borci pod njegovim vodstvom moć stekli jaku. Nitko više zlo ne smišlja. Misli koje dolaze spas i zlo donose. Jedne primaju druge uništavaju, što ih više uništavaju sve ih manje dolazi i vrijeme će donijeti dan kad ćemo biti oslobođeni tih misli. To će biti dan apsolutne pobjede. Više me ništa ne pitaj ja nisam siguran da li je dobro da ti išta govorim il’ nije. Zato bolje da šutim. Nek ovaj mir uđe u dušu tvoju te ga ponesi sa sobom tamo gdje ideš jer pred tobom je vrijeme kad će ti on jako mnogo značiti.”

“Hvala starino, ako se možda nismo upoznali u mom vremenu onda ćemo se možda upoznati u tvom.”

“Možda, sinko možda.”

          Dakle moji mili i nemili, u drugom činu bit će pokrenut rat protiv misli. I ja to kličem boju u kojem ću sa one svoje lučne uzvisine topom potopiti svaku lađu koja nosi opasan teret. Neću biti ratnik zvijezda, ali ću zato biti strašni pirat koji će krenuti da potapa neprijateljske lađe. Od danas sam kapetan svog broda, na najviši jarbol ističem zastavu sa znakom mnogoimenog. Kad se vratim u svoju luku kao pobjednik to će biti kraj, kraj drugog čina.

          U trećem činu ništa naročito što bi bilo od značaja. Prvo sam vidio mnogoimenog gdje ide putem vremena držeći u ruci plamteći mač, za njim mnoštvo mnogo. On nije kao drugi što puštaše ljude da idu prvi i da stradaju na minama što ih neprijatelj njihov u život postavio. Ne, on ne sahranjuje pale niti liječi ranjene nego ide ispred pozemljara i moćnim mačem otkriva i uništava sve mine i zamke. Iza njega nitko ne stradava, nema mrtvih nema ni ranjenih, zarobljenih već odavno bilo nije.

          Narodi kroče putem sigurnim. Poslije toga sam vidio manju skupinu ljudi kako idu prvi, a on za njima, iza njih mnoštvo. I na kraju sam vidio prvo skupinu ide za njom mnoštvo, a iznad njih svih sija jedna nova zvijezda bez imena ijednoga.

          To su čini od vašijeh jači, kako vaših tako i mojih. Ja sam svoje trave potrošio i spas svoj u njima pronašao, a sad vi, na vama je red. Sad vi razbacite svoje karte igračke, pogledajte u kugle i fildžane, svoju sudbu u njima pronađite. Svak za sebe mili moji, zapis nek zapiše protiv onog što kad dođe otić ne zna više. Kao što ste vi varali ljude tako će i on da prevari vas, umilom riječju u sigurnost uljuljati vas dok ne stigne vama suđen čas. Tko vjerovo nije vjerovat će tad, zato uvjeravati nikog neću, nego ću vas pozdravit sve. A sad mili moji kud koji a ja sam gdje ja znam.

Sve vas redom pozdravlja stari Mag

i želi vam ono što ste zaslužili.

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •