PIsmo Piji XII

PISMO PIJI XII

Pozdrav ti šaljem u grad svih muka jer znam da si tamo, a znaš li ti gdje sam ja?!

Evo me u svijetu što ima dva carstva velika i različita. Evo me na kraju jednog i želim da pređem preko granice koja razdvaja ta dva naoko bratska carstva. Nisam u bijegu, mada se zna često desiti da pobjegnem iz ovog prvog u ono drugo carstvo. Čuo sam da su neki znali bježati iz drugog carstva u ovo prvo, ali ja nisam, na svoju sreću, još nikad bježao odatle. Mene su često znali odatle protjerati u ovo ovdje, u ovo prvo carstvo. A kad im to nije uspijevalo, onda su me znali isporučiti kao onoga koji ne želi da napusti to carstvo. Što sam se ja više opirao toj njihovoj samovolji, toliko su oni meni skraćivali vrijeme koje mogu da provedem u njihovom carstvu. A i ovi, u ovom carstvu, nisu baš oduševljeni mojim prisustvom, sve više i više im smetam. Ne tjeraju me kao oni tamo, ne, oni svojim činima stvaraju u meni želju koja treba da me navede da napustim ovo carstvo. Oni to rade kulturno. Nameću mi svoja htijenja tako što ih pretvaraju u moje želje. Znam ja to, ali mi to znanje ne pomaže, jači su od mene, tjeraju me mojim „vlastitim“ željama koje sam počeo sa prezirom doživljavati. Želje moje, želje moje čije li ste samo htijenje. A moje su, čim ih slušam kao svoje. A i to ‘moje’, i to mi se smučilo, te me to dodatno tjera da pređem u ono carstvo. Što ću opet tamo kad će me oni opet protjerati otamo ovamo. Idem tamo, idem ‘vamo, idem tamo, idem ‘vamo, ne znam više gdje pripadam. I ne znam što su toliko navalili na mene. A ovi ovdje sigurno zato što sam počeo sumnjati u moje vlastito, a oni tamo, pa ne znam što je sa onima tamo. Nisam im još u trag uš’o, samo znam da mi sve više i više skraćuju pravo na boravak. Odavde počeo bježat, a odatle me tjeraju. Možda je to zato što imam sve veću želju da pobjegnem odavde tamo. Možda mi zbog snage želje moje skraćuju boravak. Možda trebam biti mudriji i umanjiti snagu svoje želje te ih tako preveslati. Možda ovo, možda ono, a možda je najbolje na granici ova dva carstva. Ovdje me nitko ne goni, ovi odavde misle da idem tamo i puštaju me namiru, a oni otamo ne vode brigu o meni jer nisam prešao granicu. Ovdje me nitko ne goni, ali me znaju uznemiravati neke stvari koje se ovdje odigravaju. Ova granica nije kao druge granice. Carstva znaju dijeliti visoke gore, široke rijeke, sinja mora, šume ili bodljikava žica, a nekad i nemili zidovi, ovdje nije tako. Ova dva carstva dijeli željeznička pruga i neki čudan vlak koji uvijek naiđe kad se ja uputim prema granici s ciljem da pređem tu granicu. Ja krenem prema granici, to jest, pruzi, a vlak krene i ide, i ide, ne da mi preći ta duga kompozicija kojoj se kraj ne nazire. Vagon do vagona. Čim ja krenem prema granici on krene, i ja k’o fol počnem se vraćati, ali on kao da zna da se ja foliram, samo piči, proći mi ne da. Odustao sam od svih fora, i jednostavno stanem i čekam da vlak prođe posmatrajući sadržaje vagona. Prije je vlak bio kraći, i vozio brže, a sad malo usporio i dužinom se produžio. Čudan neki vlak, čudni vagoni, još čudniji tovari. Što je sa ovim svijetom i carstvima njegovim, i ovom čudnom granicom? Ima li u njemu mjesta gdje me nitko neće proganjati i gdje me nitko i ništa neće uznemiravati? Može li se igdje pobjeći? Zar sam u zatvoru? Zar netko atakuje na moju slobodu? Zar ću dopustiti sve to? Ljut sam, a vlak onda počne da usporava, što se ja više ljutim on sve sporije vozi. Moram biti smiren inače neće proći nikako. Hajde više prolazi! Čekam i čekam, i navikavam se na čekanje, i čekanje postade sav moj život. Ne živim, čekam. Vagoni prolaze i prolaze, puni svega i svačega. I sve ja to moram pregledati, ne mogu preći dok sve ne pregledam, valjda netko hoće i to. Ja neću, ali netko hoće. Tko hoće? Sigurno onaj tko je napravio vlak i koji puni njegove vagone. Tko ih samo puni, i tko ih otprema? Što mu je? Što sam njemu ili njima skrivio? I tko ih samo tako sortira i tko li samo probire te sadržaje? Nekad iste, nekad različite. Nekad me ljute, a nekad obraduju, nekad im zamjerim, a nekad im ne zamjerim. Možda je baš to vrijeme kad im ne zamjerim , vrijeme zbog koga postojim. Tko će ga znati. Često me obraduju, a često i naljute, češće ljute nego što me raduju. I oni su se počeli kvariti te sve više stavljaju stvari koje me ljute. Znaju oni svoj posao, znaju da će ono što me naljuti usporiti vlak, a ono što me obraduje ubrzati. Sve je to neka lukava banda, kad hoće da prije pređem granicu oni nabacaju stvari koje će me obradovati, a kad hoće da me satima drže na granici, onda znaju čim trebaju tovariti vagone. A ti si im, Pijutine, čest tovar. Često te ubace, čini mi se prečesto, i uvijek znaju da ćeš me ti naljutiti i da će se vlak usporiti, i tim odužiti moj prelazak granice. No, nisam ni ja od juče, znam se i ja boriti. Pokušao sam da izbjegnem tvoje viđenje i misli o tebi, ali nije išlo. Ti prođeš onako nasmiješen kao mila duša, i blago mi mašeš, i odma me naljutiš. Vlak uspori, a ja počnem „blagosivati“, i tebe i onog tko te spremio u taj vagon. I onda sam se odjednom sjetio svoje strijele koju sam kao dijete sebi napravio. Moja strijela sa lukom od drenova drveta. Više sam puta sa njom promašio nego što sam pogodio, bolje rečeno, da sam je napravio da bih promašivao, a ne da bih pogađao. Najbolje rečeno, napravio sam je samo zato da bih odapinjao iz nje. Ja i moja strijela, e da mi je moja strijela pa da te skinem kad se pojaviš. Ne bi ti palo više na pamet da mi se smješkaš ko mila duša, i da mi vlak usporavaš.  I onda sam došao na ideju da ako nemam strijelu, da ću je onda napraviti. Napravit ću pun tobolac strijela i luk ću moćan napraviti, ne’š ti meni vlak usporavat, ni ti ni slični tebi, a ni drugi tovari sličnog sadržaja. Ha, neće oni tebe još dugo tovariti Pijutine, oslobodit ću ja i tebe i sebe od tebe. Lukavi su oni, a lukav sam i ja.  A možda je to moje lukavstvo volja njihova, možda oni hoće da te ja nastrijelim i da ti zabijem strijelu u srce. Ako će taj čin ubrzati vlak i moj prelazak granice, onda je svedno što je čije. Nek bude naše sve. I kad vas sve nastrijelim, nadam se da ću skratiti dužini kompozicije i povećati brzinu vlaka. I onda ću smirenije napuštati ovo carstvo i ulaziti u ono carstvo preko pruge. Možda će mi i produžiti boravak tamo, tko zna, treba ispitati, da, to uistinu treba. Tako ti je to, Pijutine dvanaesti, anđeoski pastiru, ti mi često ometaš  napuštanje ovog carstva jave i odlazak u blaženo carstvo snova. Kad legnem, kad hoću da prijeđem iz jednog carstva u drugo, onda sklopim oči, i tad se pojave misli, jedna za drugom, treća ispred četvrte, peta iza njih i tako njih mnoštvo poslaganih u jednu pravu kompoziciju raznovrsnih misli. Najgore su one koje me ljute, a misao koja nosi tebe obično me naljuti, i onda sam daleko od carstva snova. Kad osjetim da dolaziš poželim da ne vidim tvoj prolazak i onda otvorim oči posmatrajući noćnu tminu koja je ispunila moju sobu u želji da mi olakša prelazak preko granice carstva. Ali, tko je prešao granicu otvorenih očiju? Nitko! Uzalud je moje nastojanje da otvorenim očima pokušam da ne vidim tvoj prolazak u toj kompoziciji misli. Taman se tebe nekako oslobodim, a onda naiđu neke druge, i tako ležim sat, ležim dva sata, ležim tri sata, okreni se lijevo, okreni se desno, pa opet nalijevo i nikako granicu da prijeđem. Kad se umorim, onda nekako prijeđem granicu, a oni tamo drže me par sati i onda me opet protjeraju u carstvo jave. Primijetio sam da kadgod napišem pismo nekome, onda taj više ne dolazi u kompoziciji misli. Jednostavno nema ni njega ni njegova vagona. I tako ja sebi načinio strijelu u obliku pisma, i kadgod hoću da se nekoga otarasim, ja mu napišem pismo i time ga jednostavno zbrišem. Došao je red da i u tvom pravcu odapnem jednu, ne indirektnu, nego direktnu strijelu.

         Davno se smrklo, još malo pa ću poći put granice, mogu se kladiti da ti večeras nećeš biti ni u jednom vagonu, niti ćeš mi vlak usporavati. Prekinut ću sad  pisanje jer želim malo izračiti i provjetriti svoj um prije nego odem do mjesta prelaska granice. Inače izbjegavam ugošćavati u umu svom nepoželjne i odvratne goste. Ponekad je teško spriječiti njihov ulazak, ali zato kad odu sve dobro izračim i prebrišem da od njih ne ostane nikakva traga. I ti si mi jedan nepozvani gost, tko li te samo poslao ne znam, ni tko te poslao ni tko te upustio, ali znam tko će te izbaciti. Sad ćeš dobiti nogom u tur. No, znam da ćeš se opet pojavljivati sve dok ne završim ovo pismo, a kad dobiješ svoje pismo onda znam da ćeš zauvijek otići iz oba carstva. 

Opet je sinoć vlak prolazio, a ja sam s nekom zluradošću čekao nailazak tvog vagona i tovara njegova. Bio sam veoma zadovoljan, a kadgod sam zadovoljan onda vlak vozi brzo. Ovaj puta moje zadovoljstvo je malo kvarilo to što vozi brzo, želio sam da malo uspori kako bih malo uživao do tvog nailaska. Kako sam ja počeo smanjivati svoje zadovoljstvo, tako je on počeo lagano usporavati, ali još ne dovoljno sporo. Onda sam osjetio da nailazi tvoj vagon i tovar u njemu. Nije mi uspjelo da sakrijem osmijeh koji mi se javljao na licu niti radost koja me ispunjala i prijetila da ubrza brzinu vlaka. Ruka se pripremila na mahanje, a osmijeh se širio i tako si naletio na mene takva kakav sam bio kao ti prije. A ti, ti si bio kao prije ja, nisi se osmjehivao kao mila duša, niti si mahao, nego si gledao u mom pravcu kao netko tko je lišen blagodati uma. Zaželio sam ti sretan put u grad svih muka, u društvo propala puka. Bio sam zadovoljan svojim djelatnim činom koji me  oslobodio tebe. Moje djelo pisanja pisma tebi i zadovoljstvo zbog učinjenog djela ubrzalo je vlak, ali meni je bilo svedno da li on ide brzo ili sporo, nisam žurio nigdje, nek prolazi cijelu noć ako hoće. Nisam ni uspio posložiti te svoje misli a već sam osjetio da mi one „ispadaju iz ruke“ i da ja zaspivam. Odavno nisam tako brzo prešao granicu. Kad mi se žuri, ne mogu da je pređem tako jednostavno, a kad mi se ne žuri, pređem kao da me netko prenese protiv moje volje. Ja čudne granice.

                       Što je meni Pijo do tebe, ti mene uopće ne zanimaš, takvih  kao ti bilo je masa i kad bih ja svakom od njih napisao pismo gdje bih završio. Prvo si mi zapeo za misao kad je Murat XVI odlučio da te beatificira. Ako hoćeš pravo, ja i ne znam što ta riječ znači, ali osjećam da je to nešto kao da želi da te učini većim i boljim nego što si bio. A kao drugo, čitao sam jedan Titin intervju i on je pomenuo da si ga ti eskomunicirao, to jest, da si ga osobno izbacio iz zajednice u kojoj si ti imao glavnu riječ. I tada sam ja uzeo da ti uzmem mjeru pa da ti sašijem odijelo koje ti treba da nosiš. Nisam ti ja od neke filozofije mudre. Slušaj ti mene anđeoski pastiru, ma da si imao čim slušati ne bi bio to što jesi, niti bi činio to što si činio. Kad sam se počeo baviti čovjekom  počeo sam i shvaćati samog Boga. Ja da sam Bog, ja bih pobjegao od vas ljudi glavom bez obzira. Ponavljati, i ponavljati, i ponavljati, i sav trud uzalud, nikakvih rezultata, bezuman ostaje bezuman. Prije bi prazna kartonska kutija shvatila nego čovjek. Isus, tvoj navodni šef i Bog i što ti ja znam što još, kaže da je on dobri pastir koji daje život svoj za stado, a da najamnik kojem ne pripada stado bježi kad vidi da stado napadaju zvijeri. Od nacista i fašista nema gorih zvijeri, je li to istina, jest. Je li istina da si ti bio glavni pastir u vrijeme kad su se pojavile te zvijeri i kad su one počele da kasape stado kojem si ti bio pastir? Jest! Jesi li ti dobri pastir koji je dao svoj život za stado ili si najamnik koji se sakrio dok je stado trpilo najgoru destrukciju? I još su ti novce dali da šutiš kako bi tvoje ćutanje bilo protumačeno kao odobravanje te destrukcije. Treba li Bog ili čovjek imati obzira prema vama ili prema tebi? Pa prema kome si ti imao obzira? Jesi li ti imao obzira i samilosti prema ovcama koje su stradale bez ikakve zaštite od strane pastira? Koliko je vas pastira dalo svoj život u borbi protiv zvijeri iz čopora nacizma i fašizma? Reci, bando najamnička! Je li hrvatsko stado bilo tvoje stado? Jest! Jesu li ga napale krvožedne zvijeri nacizma i fašizma? Jesu! Jesu li vršili destrukciju nad stadom hrvatskim? Jesu! Jeste li ti i tvoji pastiri napali te zvijeri? Niste! Koliko je tvojih pastira dalo svoj život kako bi zaštitili hrvatsko stado? Reci! Jeste li ti i tvoji pastiri jeli mlijeko hrvatskih ovaca, jeste li se oblačili u vunu od hrvatskih ovaca, jeste li jeli meso od hrvatskih janjadi? Jeste! A ti si, najamniče, bio u društvu onih koji su bili vođe tih krvožednih čopora. Po rodu se poznaje drvo, a čovjek po svojim djelima. Pa možeš li se ti prepoznati po svojim djelima, i da li te itko može prepoznati i odrediti da li si bio dobri pastir ili najamnik? Bitno je da Bog poznaje tvoja djela i tebe, i da te pozna vrhovni pastir, to je bitno. A hrvatske ovce, pa da imaju pameti bili bi ljudi, a ne ovce. Shvatile bi da nemaju pastira, shvatile bi da im ti nisi bio pastir dobri, shvatile bi da ste vi Satanovi pastiri, shvatile bi da se trebaju distancirati od vas, shvatile bi da postoje samo za tuđu dobrobit. Zna Bog sortu vašu, zna mjeru vašu, plaću vam je kovertirao. Obzira prema njegovim ovcama niste imali, zar mislite da će on imati obzira prema vama? Zaboravili ste se, sebe ste zaboravili, ali ja ću da te podsjetim, ja ću da ponovim  kad kad Bog više nema strpljenja, čuj i počuj:

 

   I dođe mi riječ Jahvina: „Sine čovječji, prorokuj protiv

hrvatskih pastira, prorokuj im i reci: Ovako govori Jahve

Gospod: Jao pastirima hrvatskim koji napasaju sami sebe!

Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite,

vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete.

Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne

povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite,

nego nasilno i okrutno njima gospodarite. I tako se ovce

raspršiše nemajuć pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima.

Ovce lutaju po svim gorama i visokim bregovima;

po svoj su zemlji raspršene ovce moje, i nitko za njih ne pita,

nikoga nema da ih traži. Zato pastiri čujte riječ Jahvinu:

Tako mi života, riječ je Jahve Gospoda, zato što ovce moje

postadoše plijen i hrana zvijerima, nemajući pastira, dok

pastiri moji, ovaca mojih ne traže, nego samo sebe pasu,

a ne pasu stada mojega – zato pastiri čujte riječ Jahvinu:

Ovako govori Jahve Gospod: Evo me pastiri! Ovce svoje

tražit ću iz ruku njihovih, i neću im dati da mi više stado

pasu, ni da sami sebe pasu; istrgnut ću ovce iz usta

njihovih, neće im više biti hrana.

( Ez 34, 1-6)

 

Riječ Izraelovi zamijenio sam riječju hrvatski kako bi taj pojam malo približio današnjem vremenu i učinio  da se doživi u punom njegovom značenju.  Što si ti, anđeoski pastiru, učinio kad su fašističke zvijeri počele užasno da kasape hrvatsko stado koje je bilo, a i jest Gospodinovo stado? Te zvijeri nisu za tebe bile zvijeri, fašisti su bili ljudi koji su dali mnogo novaca tebi i družbi crnoj tvojoj. Tvoj posao je bio da hrvatskim pastirima omogućiš da se dignu protiv fašista. Tvoji hrvatski pastiri su slušali tebe i nisu se bunili protiv zvijeri koje su kasapile njihove, to jest, tvoje ovce. Fašisti su uz tvoju pomoć, koju si dobro naplatio, uspjeli da narodni pastiri, tvoji pastiri, zadrže narod u pokornosti. To znači da ovca treba da drži samu sebe kad ide na klanje. A Josip Broz, Gospodinova ovca, ovca iz tvog stada, nije htjeo da se pokori volji tvojoj, nego je ustao da se bori protiv zvijeri i pastira koji su bili pokorni tebi i tvom licemjernom gospodaru.  Zvijeri su kasapeći izranjavale i uplašile ovce te su se one raspršile na sve strane, skrivajući se po gustim šumama i visokim gorama kao što je Zelengora recimo.  Josip Broz je sakupljao raspršene ovce, liječio ranjene, štitio slabe, hranu im nabavljao i ubijao zvijeri koje si ti blagosivljao svojom šutnjom. A ti si napasao samo sebe, mlijekom si se njihovim hranio, vunom njihovom odijevao, janjetinom hranio, mukom njihovom svoje dvore ukrašavao da se svijet može diviti veličanstvenom plodu ljudske muke. A onda si Jozu mafiozu eskomunicirao kao neku zvijer od koje su ovce trebale bježati i prepuštati se fašističkim raljama blagoslovljenim svetom vodom tvojom. Ali zna Bog istinu, i zna Bog sve, zna on da ste vi pastiri koji samo sebe napasate, a da njegova stada ne pasete. Da sam ja na vašem mjestu ja bih se uplašio, naježio bih se čak od onog što ide na pastire. Vikao si, viču: ‘Bojte se Boga’, al’ neće još dugo tako vikati. A vi, koji se trebate prvi bojati Boga, vi ga se ne bojite. Kad se vi, koji bi se prvi trebali bojati Boga, ne bojite kako će se Boga bojati oni kojim vi govorite, a kojim je jasno da vaša djela jasno dokazuju da vi nered stvarate a Boga se ne bojite. Plašite narod mukom paklenom, a vi ste prvi na ulazu u pakao jednako kao što su bludnice i carinici prvi na ulazu u kraljevstvo nebesko. Svevišnji kaže:’Tako mi života’, to nije mala stvar niti nebitna, ona me plaši. „Evo me na pastire.“, jadna vam majka koja je blagosivljala vaš odlazak u društvo najamničkih pastira, uh, kako će gorko zaplakati. Neće vam Gospod dati ni da sami sebe pasete, da li to znači da ćete umrijeti od gladi? Ta on će istrgnuti ovce svoje iz ralja vaših nezasitnih pastirskih.  Radujem se, uistinu se radujem radi samih ovaca, a vas ne žalim, tko će žaliti zmijara koga je zmija ujela.

A vidiš li anđeoski pastiru kako te Murat XVI želi dignuti u visinu. On tim svojim činom govori tko je on i što je on. Koliko ja mogu da shvatim uz pomoć dara Gospodinova u meni usađena, talijanska mafija teroriše Talijane. Ako mafijaši nisu zvijeri koje provode destrukciju nad talijanskim stadom onda ja nisam normalan. A ako sam ja normalan, onda je to tako, a ako je to tako za mene, zašto to nije tako za tvoje nasljednike? Što čini Murat da bi zaštitio ovce talijanske od tih zvijeri? Ništa, nego još neki njegovi pastiri šuruju sa zvijerima kao što si ti šurovao sa fašistima i nacistima.  Vi ste zvijeri najveće jer ne radite ono što treba da radite, ta i Bog prijeti pastirima a ne zvijerima, jer da su pastiri pravi pastiri ne bi bilo zvijeri. Sigurno sam ja u velikoj zabludi. Uistinu sam u zabludi i ne treba me nitko čuti jer ne vidim da vi vodite brigu o ljudima i o imovini njihovoj. Ja sam u zabludi jer vidim i shvaćam da vi vodite brigu o mrtvima, umrlima, i o nerođenima. Veliki boj bijete kako bi mrtvima bilo bolje. Boj bijete protiv kontracepcije kako bi se rodili nerođeni. A o živima vi uopće ne vodite brigu.  Pa i najneukiji čovjek može voditi brigu o mrtvima i isto tako on može zamijeniti vašu brigu za nerođene. A o imovini, pa i o imovini ste se naučili brinuti.

                     Tako ti je to Pijo, hoće Murat XVI da te beatificira pa me tim činom naveo da i ja kažem koju kako bi te razatificirao i postavio tamo gdje ti je mjesto. Mogao bih još štošta da ti natovarim da ti nedjela budu veća, ali neću, i ovo ti je dosta, i previše. Bitno je da sam se ja tebe riješio i da te više ne tovare u misli moje. Sad tvoji nasljednik neka te stavlja gdje god hoće.  Niste više dostojni mog zanimanja, ali nečijeg jeste. Bježao sam svojim mislima od vas ali mi nije uspjelo, a onda je proradila moja strijela koja ne promašuje. Nema te više Pijo!

 

                                                                                                 Ugodan boravak u gradu svih muka

                                                                                                                 kasto najamnička.

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •