PISMO PETRUSU AGRAMUSU
Budi mi pozdravljen Petruse Agramuse i ti i lijepi Zagreb grade. Vi mi dođete kao jedno jer si i ti glavni, a i on je glavni, ti odskora, on činimise oduvijek. I još se razlikujete, ali ovaj put te su razlike u meni, on mi je drag, a ti mi nisi drag. Zagreb je moj najdraži grad, on je jedini u stanju odmoriti moju beskućničku, lutajuću dušu, što luta ne iz svog htijenja, već iz nužde svoje. Uvijek u proljeće ili ljeto, gledam da nađem vremena da na nekoliko dana dođem do Zagreba, i do Ilice, do trga Bana Jelačića. Ujutro bi otišao na kavu i novine negdje u blizinu Jelačićeva placa, na podne bih malo drijemao poslije ručka, a popodne bih krenuo u duge šetnje zagrebačkim ulicama. Kad mi se noge umore onda svratim na sladoled i mineralnu da se malo odmorim. Sve bi to štimao da se predveče nađem na Jelačić placu. Tu za mene počinje večernja predstava. Sjednem u prvi red Ban kafea, tako da nitko ne sjedi preda mnom, da mi ne smeta. Pijem kavu i vodu i promatram taj naš svijet, razmišljajući o svemu, ponekad i o tebi. Oko deset sati uveče krenuo bih pješice prema Savskom gaju preko Frankopanske i Savske. Išao sam tuda da kad se umorim mogu sačekati tramvaj i krenuti njim dalje. Gotovo uvijek bih dolazio do Save i sedmicom ili četrneskom prebacivao se do Savskog gaja. Možda je to za nekoga duga relacija, ali za čovjeka koji misli prekratka. Krenem polako pješice i zamislim se o mnogo toga tako da izgubim osjećaj i za vrijeme i za daljinu i za umor. Štogod sam ja više usporavao hod da što kasnije stignem do Save, ja sam dolazio sve brže i brže.
Kupio bih na onom kiosku što radi od 0-24 jutarnji list te bih ga pred spavanje prelistao i potom bi gasio svjetlo. Jutarnje bi me sunce budilo i napominjalo da se spremim za novi dan. Većinom sam bio sam tako da po par dana nisam razgovarao ni sa kim. Tu čovjek najbolje vidi ljepotu nečega kada se tome divi sam. Možda mi Zagreb nije drag samo zato što me najbolje odmori, možda se neki razlozi kriju u mojoj ranoj mladosti. Sa devetnest godina sam prvi put ugledao Zagreb i tada sam došao sa svojim suseljanima da radim na građevini. Slaba zarada i loš smještaj doveli su do toga da sam nakon tri mjeseca napustio taj posao. Radio sam tada jedan mjesec sa jednim vodoinstalaterom i stanovao kod njega u Ilici. Nestalo mu je posla pa sam morao kući. Poslije toga sam htjeo da ponovno odem raditi u Zagreb, ali mi moja stara nije dala. Željela je kao i svaka majka da joj djeca budu blizu, a tako je nekako i red. Shvaćao sam je i nisam više navaljivao, ali mi je u srcu ostala dugo želja da odem malo do Zagreba. I tako, danas kad god dođem u Zagreb ja to doživljavam kao ispunjenje jedne svoje želje. Tu želju može da mi ispuni samo Zagreb, i zato mi je tako drag, i zato volim da šetam po njemu čak i za vrijeme najvećih vrućina. Ja u njemu ništa loše ne osjećam. Ali svaka lijepa priča ima tužan kraj pa tako i moja. Doskora sam iz njega odlazio tužan, teška srca, a odskora čini mi se kao da bježim. Dolazak u njega je uvijek isti, i onda i sada, bio sam u istom raspoloženju, ali stanja u kojima sam odlazio, promijenila su se. Ja mogu mnogo toga da ne vidim iako je vidljivo, ali nešto ne mogu da ne vidim zato što to ne želim da ne vidim. Ne sjećam se kada je to bilo, ali se sjećam šta je to bilo i znam da je skoro bilo.
Jedno jutro, po običaju, krenuo sam na kavu i novine. Jutarnje sunce je prilično grijalo dok sam na Savskom gaju čekao četrnesticu da me preveze do Frankopanske. Na stajalištu je bilo nas šest-sedam na obadva stajališta. Tada je iz pothodnika izašao neki stariji čovjek u kratkim hlačama i majici, na nogama je nosio papuče, a u ruci bijelu plastičnu kanticu od oko tri litra. On je izašao na suprotno stajalište od mog i išao je gledajući preda se kao da nešto traži, ali je odavao da to ne želi itko da primijeti. Ja sam okrenuo glavu na stranu tako da on misli da ne gledam u njega, a krajičkom oka sam pratio što radi. U jednom momentu je zastao, kao da je našao nešto što je tražio, sagnuo se uzeo to u desnu ruku ne pogledavši u to što je našao kad se ispravio. Nije želio da pobudi ičiju znatiželju pa je minut dva gledao u pravcu u kome sam i ja gledao. Kad su prošla ta dva minuta zašao je za stup od nadstrešnice kao da se želio zaštititi od tuđih pogleda i pogledao u svoju ruku da pregleda to što je našao. Potom je opet spustio ruku niz tijelo zadržavajući to i dalje u šaci. nakon jedne minute okrenuo nam je svima leđa i prinio to nešto ustima i potom je stavio ruku u džep i izvadio nešto, i to nešto prinio opet ustima. Tada sam ugledao dim i shvatio o čemu se radi. To što mi je život namjestio da vidim dobro me je potreslo. Tko je i što je bio taj čovjek uopće nije bitno, bitno je da je to čovjek koji ima svoj stid i svoj sram, ali i svoj teški život. Nećemo ga pitati gdje je proveo mladost i tražiti razloge da opravdamo sebe. Da smo mi prošli njegovim putem možda bismo mi bili gori od njega. A nije dobro osuđivati takvog čovjeka jer život može njega skloniti i svakog od nas postaviti da nastavi njegovim putem. Taj čovjek je pripadnik tvog stada Petruse Agramuse, to je tvoja ovca. Život je najmoćniji i najoštriji učitelj. I u krevetu te može iznenaditi nekom svojom smicalicom, a deli u gradu.
Jednom me je tako nokautirao riječju jednog čovjeka da se i sada dobro sjećam toga udarca i toga šoka. I opet u Zagrebu. Tako sam došao do zaključka da život nije možda ljubomoran na Zagreb zato što mi je tako drag pa nastoji da mi pokvari sliku o njemu. Sjedio sam zavaljen u stolicu u prvom redu Ban kafea, pio mineralnu vodu i gledao predstavu koja se odvija svako ljetnje veče na Jelačića placu. Sjedio sam, gledao predstavu i razmišljao o onom što vidim. Ufurao sam se dobro, bio sam nešto posebno raspoložen. Ali đavo i moj učitelj ne spavaju, to sam već davno naučio. Iza mojih leđa sjedio je jedan sredovječan par, muškarac i žena, vidio sam ih kada sam sjedao. U neko vrijeme primijetio sam da je na terasu stigla neka starija žena i prosila. Zastala je iza mojih leđa i pitala ih za nešto sitna novca. Taj mladić, srednjih godina, odgovorio joj je da nema. Ona je ostajala uporna i opet tražila, a on joj reče da je i on nezaposlen i da nema novaca. “Sinko daj mi koju kunu da imam za kruh, Bog će ti pomoći.” A sad moj Petruse Agramuse slijede riječi koje su me nokautirale. “Da ima Boga ne bi ti bako prosila.”
Da li je ta žena došla do mene, i da li sam joj ja išta dao, ja se ne sjećam jer sam bio total aus. Tu nadomak tebe, tvoje blizine u zemlju sam propao ja, ja koji sam uvijek imao nešto za reći, sjedio sam bez riječi. Za mene je tada predstava na Jelačića trgu bila završena. Nisam bio više ni u Zagrebu, možeš mi vjerovati. To je prvi put da sam dao za pravo čovjeku koji nije u pravu. On ima pravo tako da misli i ima pravo da izvodi zaključke iz svog mišljenja. Tko mu to uskratiti može, ili tko mu ga uskratiti smije? To je poraz Petruse Agramuse, tvoj poraz, ti si izgubio. Ovdje smo samo ti, ja i Svevišnji. Svevišnji kriv nije, ja još svoju dužnost nisam preuzeo, a ti si je preuzeo dobrovoljno, ti si na dužnosti i to se zbilo za vrijeme tebe Petruse Agramuse. Taj mladić nije znao da dade pravi odgovor, a on glasi “Bako da pastiri Božiji rade svoj posao kako treba ne bi ti prosila.” To je pravi odgovor i prava istina, kao i taj da su to tvoje ovce. Sve mi je bilo lakše i lakše odlaziti iz Zagreba.
Jednog lijepog sunčanog popodneva šetao sam tako Zagrebom, miran i spokojan kao da sam se uljuljkavao u lagani drijemež. Šetnja me je dovela do Titova trga u tu sam malo zastao diveći se vidicima koje sam već vidio, ali ljepote se čovjek ne može tek tako nagledati. Dok sam ja tako uživao u ljepoti što mi mir darova nisam ni primijetio da me netko procjenjuje. Svi su oko mene prolazili više ili manje žureći ili vodeći razgovor o nečemu i gledali većinom pred sebe. Jedino sam se ja gegao polako, šutio i lijeno se obazirao oko sebe gledajući po zgradama i travnjacima. Mora da sam izgledao čudno, neuobičajeno. Tada me je netko procjenjivao da li da mi priđe i obrati se ili ne.
Da li je čovjeku teško prići ne odlučuje ni on ni onaj kome se treba prići nego to određuju razlozi zbog kojih treba da priđe. A razlog koji je tu osobu natjerao da mi priđe ja smatram najtežim i najnedostojnijim za jedno ljudsko biće. Prišla mi je jedna mršava starica koja je držala starinsku crnu torbu od skaja. I moja je baka imala takvu dok je živa bila. Kroz suze mi se obratila ovim riječima, “Gospodine, ja nisam prosjakinja, ja sam u penziji, ali je već nisam odavno dobila, pa daj mi malo novaca da mogu sebi kupiti kruha.” Dao sam joj nešto novca i udaljio se jer mi se nešto steglo u grlu. Dok sam se udaljavao u pravcu savske pratilo me je njezino blagosivanje i zahvaljivanje. Blagoslov ili zahvalnost koju čovjek dobije od siromaha koja je pomogao jest blagoslov samog Boga i zahvalnost gospodara svega. Zato je blagoslov te starice vrijedniji nego svi tvoji koje si ti dosad uputio. Kada me stisak u grlu popustio zahvatila me je tada neka razaralačka energija, tako da sam imao osjećaj da će se zemlja rascijepiti ako ja eksplodiram. Moćna je to energija moj Petrase Agramuse Kamenuse. Ja je nisam mislima raspršio, ne, nego sam je ulovio u staklenku kao dijete leptira. Naime, život me je naučio da se svaka energija može uhvatiti onda kada napadne ili obuzme čovjeka. Može se uhvatiti i zatvoriti u staklenku i spremiti u ostavu duha svoga poput zimnice. Kada otvorim tu staklenku obuzima me isto ono stanje kakvo je bilo prije nego sam je uhvatio. I ta energija koju sam uhvatio na Titovom trgu još nije otvarana, ali će doći dan kada će mi zatrebati kao pomoćna energija za ono što trebam da obavim.
Petruse Agramuse Kamenuse ta žena je bila ovca iz tvog stada. Evo sada mi navire pitanje, zašto ta žena nije otišla po pomoć nekom od tvojih pastira ili tebi direktno? Zašto Kamenuse, odgovori, razlog postoji? Zašto si nemoćan, zašto ne odeš ako si nemoćan? Niko neće pred sud izaći zato što je bio nemoćan, ne, nego zato što se nije sklonio sa mjesta na kome ne može da bude. Znam, sve mi je jasno, jedan tvoj pastir odao je sebe, a to znači i tebe. Rekao je da će između srca i razuma poslušati svog biskupa. Neki će čovjek u nekoj situaciji poslušati svoje srce, netko će poslušati glas svog razuma, netko će poslušati svoje srce, netko će poslušati samo glas i sud svoje partije, a netko glas svog biskupa. Taj mladi pastir je toliko dobronamjeran da nije u stanju sakriti ni tako važnu stvar kao što je ta, tko čiji glas sluša. Bog je dao čovjeku srce da ima osjećanja prema drugome čovjeku, da ga voli i da suosjeća sa njim. Bog je dao čovjeku srce jer je ono jedino moćno da ujedini sva srca u jedno. Bog je dao čovjeku razum da može da zna što čini, da li je ono što čini zlo ili dobro. Razum je izvor pravde i istine. To su darovi koje je Bog dao čovjeku. Svako onaj tko dopušta da bilo tko zamjenjuje njegovo srce ili razum čini grijeh, jer Bog nije odredio tako. Svako onaj tko sebe nameće da bude drugome srce i razum grijeh još veći čini. Koga si ti slušao prije nego što si postao Petrus Agramus? Jesi li slušao svoje srce, ili svoj razum, ili prvo svog biskupa pa onda redom sve do Moskve, ovaj Rima?
Ja sam izvršio inspekciju u tvom stadu i mogu ti reći da stanje jako loše. Većina tvojih pastira ne vodi brigu o svojoj pastvi. Ober pastiri znači još manje. Tvoje stado je dobrim dijelom gladno, većinom opljačkano i osiromašeno. Mnogo ih je poniženo jer su se neke ovce otele tvojoj kontroli. Uplašene su za svoju budućnost jer ih vuci prežaju sa svih strana. Ima bosih i slabo obučenih janjadi, puno je starih i bolesnih ovaca koje nitko ne obilazi. Gdje su ti pastiri Petruse Agramuse ? Šta rade znaš li ? Znaš li sa čime se igraš? Znaš li ti šta će se desiti kada ovo moje izviješće bude čitao onaj što ima da dođe? Čemu ćeš se nadati kad staneš pred gospodara od svih stada i svih pastira? Nemaš razuma zato i ne znaš šta činiš. Tvoje srce i tvoj razum su odavno preseljeni u Rim. Tvoje riječi i čudnovate poruke odaju to, vjeruj mi ni do dan danas ja ne znam što si ti govorio ni što govoriš. Blag si jer nemaš srca, hladan ko i svaka praznina.
Rikni čovječe ko arenski bik, zareži ko savanski lav, i vjeruj mi svi ćete razumjeti. Reći će: “Ljut je jer ne može podnijeti više to što se dešava nama Hrvatima. Ne može da podnese više ponižavanje njegova stada, koje mu je sam Bog dao da vodi brigu o njima.” To će reći svi, jer će dobro razumjeti riku i režanje. Bog ti je dao stado ovo hrvatsko, ti odgovaraš za njega, ono ti mora biti preče od tebe sama. Ono ti mora biti preče i draže i od samog Rima. Ako ne bude tako ti silaziš u propast bezdansku. Ni na kraj pameti mi nije da te vrijeđam nego da te spasem jer si ipak čovjek. Ja volim sve narode svijeta jednako, a to znači da volim i Hrvate. Možda malo i više nego druge, valjda zato što su mi roditelji Hrvati, a i braća. Čudan li si Bozaniću, prečudan, kao i tvoje riječi. Ne slušam ih više, razboli se čovjek od njih. A i sama pomisao na tebe mi ustavi misao kao slijepa ulica zalutalog putnika. I evo stade mi misao, ali pogurat ću je malo da bih završio ovo pismo.
Rekao sam ti da sve lakše i lakše odlazim iz Zagreba, ne bih želio da jednom odem zauvijek. Nemoj ići stazom kojom idu moćnici nego stazom kojom idu ljubitelji čovjeka ma kog roda i naroda. I nemoj više o ljubavi govoriti jer me uvijek time naljutiš. Teško je bilo onima koje ste vi voljeli, i teško je onima koje vi volite, i zato molim Boga da me sačuva vaše ljubavi.
Pozdravlja te prognanik.