Pismo nategnutom biskupu

  PISMO NATEGNUTOM BISKUPU

Zdravo gospodine biskupe, zdravo i tvojoj uzoritosti i velečasti. Imao sam potrebu da ti i ranije napišem pismo ali se početak pisanja odvukao unedogled.

Želja mi je stvorila potrebu, a potreba nije imala snage da ovlada htijenjem sve do trenutka kad joj jedna tvoja izjava nije dala snagu kojoj se htijenje nije moglo odvrći.  Sklopili su dil da će pisanje biti obavljeno čim malo nađe vremena neopterećenog fizičkim ili psihičkim naporima. I evo našao sam malo takva vremena i dopustio htjenju da ispuni ono što je obećano potrebi.

Ti si biskupe budaletina teška, ja to znam, i to nije problem, ta nisi jedina. Bježao sam ja od budaletina ali što sam više bježao oni su me sve više sustizale.  Bježao sam od jedne pa nalijećao na dvije koje su uvijek iskrsavale pred mene. I čini mi se  da su najviše izlijećale pred mene kao da su znale da sam u bijegu. Tad sam shvatio da u životu sve moraš tražiti samo budalu ne trebaš tražiti, samo malo sačekaj i ona će se sama javiti i reći ‘Evo me’. Bijeg ne pomaže jer je to najgori izbor, za jednu dobiješ dvije. Baviti se budalama znači da kad se riješiš jedne naiđe druga, tako da uvijek imaš neku budalu u svojoj blizini. No, bolje i uvijek jedna nego masovna epidemija budala. Ponekad mi se čini da je bijeg malo zdraviji. Naime, čovjek u bijegu od budale, ili više njih, bar na neke trenutke uhvati čista zraka, a čovjek koji se bavi budalom, on stalno živi u smradu, a to nije uopće zdrav način života. Najbolje je spoznati puteve budala i ne dopustiti im da te privuku blizini puta svoga kako bi se tu mogli obznaniti. Jedan trenutak moje nepažnje bio je dovoljan da pređem preko puta budala nadajući se da neću naići na neki lutajući asteroid od budale. Dobro sam se ogledao lijevo i desno kako bih provjerio je li put čist. Bio je čist, ali moj prelazak nije bio dovoljno brz, da li zbog moje umišljenosti u osobnu nedodirljivost ili zbog neke nesvjesne želje koja me malo usporavala nadajući se da će me neka budala strefiti. I ne bi dugo kad me zdrma poveliki asteroid na kome je pisalo tvoje ime i prezime, a i zvanje. Tko zna, možda sam se to ja namjerno bacio pod asteroid od budale. Sad kad o tomemalo promislim uviđam da ja lako izbjegavam male meteore, ali da namjerno stajem na put tim asteroidima. I to me sad malo zabrinjava, jer ako je to istina da ja vama namjerno stajem na put, onda sam ja postao ovisnik o vašem smradu. Meteori su izgleda izvjetrili za moje čulo mirisa te ih i ne osjećam, ali asteroidi imaju veću, jaču dozu smrada. 

Prema onome što se do sada zna, mogu zaključiti nešto što me neće nimalo obradovati, počeo sam sa meteorima, izgleda da završavam sa asteroidima, što znači da ću preći na veća svemirska tijela. Ne osjećam smrad meteora, no, ako ga ja ne osjećam da li on postoji? Da li postoji ono što ne osjećam? Sve govori da postoji, ali da li je mjera postojanja moj vlastiti osjećaj ili nečiji drugi? Ne znam, ali znam da postojiš, da smrdiš na sumpor kao povelik asteroid, i znam da bih ja želio da se rasprsneš kako bi oslobodio čovjeka svojih smradova. Nazvao sam te „nategnuti“ jer tvoje riječi odaju da si nategnut. Znaš, u mom rodnom kraju kad netko nekoga prevari, onda ljudi kažu da ga je natego. I tako si ti nategnut jer te je netko  natego. Jednostavno, ako si prevaren, a jesi prevaren, onda si nategnut. Dakle, istina je da su te nategli, ili nategnuli, i to se lako da zaključiti po tome da je bilo više onih koji su te natezali. Ti nisi znao da si natezan sve do trenutka kad si shvatio da si nategnut. Ako si nategnut, a kažeš da jesi, onda je postojao i čin natezanja, jer bez natezanja nema ni nategnutosti. Tko te je natego ja znam, ali ti neću kazati, samo ću ti reći da ja nisam bio među njima. Pravo da ti kažem, drago mi je što su te tako bezobzirno nategli. Kad su ti rep dizali bilo ti je lijepo, je, je, ali samo, ne dižu oni rep zato što je tvome repu mjesto u visini, nego ti ga dižu kako bi te lakše nategnuli. I sad kad više nemaju potrebe da ti rep dižu oni ga i ne dižu, pa ti je malo neobično da ti rep ne bude u visini, to jest, u zraku, pa si ga počeo sam sebi da dižeš. Samo ja ne znam da li ti je ta potreba nastala zbog repa u visini ili zbog natezanja. No, džaba ti je rep dizati jer te nitko sada ne želi nategnuti. Nit si im fota, nit tvoja moć ikome više treba. E, sad bi ti malo one što su te  natezali nagazio jer si ljut. Nisi ti ljut što su te oni nategli, to su ti obilato platili, a i dobio si super smještaj, ti si ljut što ti rep ne dižu. Nisi ti ovisnik o natezanju nego o repu u visini. Pa stvarno su bezobrazni i zaslužili su svaku kritiku, nezahvalnici jedni. Zaboravili su za tvoj rep, a stvarno su bezobrazni, a toliko si im pomagao. Zaboravili su da ti ne ovisiš samo o kruhu kojeg su ti obilato dali, nego da ti ovisiš o visini u kojoj se rep nalazi. Ne samo da su zaboravili na tvoj rep, nego su dopustili da ti ga spuštaju oni koji te osobno ne vole. Dok Bog ne odluči da osobno stane u zaštitu tvoga repa, ti ga moraš sam dizati i moraš se braniti od onih koji bi ti ga spustili. Reci ti njima da nema više spuštanja jer tko je spustio, spustio je, više nema spuštanja. Ja tebe potpuno razumijem jer kad čovjeka nitko ne hvali onda se mora sam pohvaliti. Samo ti to isto dobro znaš kao i da znaš da hvaliti sebe nije baš fino.  Da bi se pohvalio, a da bi izbjegao da te izgleda kao samohvala, ti si rekao: ‘Crkva je mudra’, i to si izgovarao sa toliko uvjerenja u to da ti je rep do oblaka došao. Reći da je crkva mudra znači reći da smo mi, prvenstveno mi kao upravitelji crkve, mudri. To znači da mi treba da gledamo i slušamo kako si ti mudar i kako sav blještiš od mudrosti. Pa svaka se budala pravi mudrom, to je mjera te pojave. Meni je žao ljudi takve vrste jer biti budala znači biti duševno bolestan.

Ja znam da čovjek ponekad jednostavno mora vjerovati u vlastite laži kako bi prebrodio neke teške trenutke koji se pojavljuju u njegovu životu. Ali znam da čovjek može da oboli od ovisnosti o toj vrsti anestezije, što znači da život nastavlja živjeti u laži, bilo vlastitoj bilo prihvaćenoj tuđoj laži. Ali uprkos mom razumijevanju tih pojava u meni se ponekad pojavi agresivitet koji bi osobno nazvao nekom alergijskom reakcijom na pojavu laži. Kod meteora je alergijska reakcija neznatna, ali što je asteroid veći to je i alergijska reakcija jača. To ne smije  da bude tako jer je to nezdrava pojava pa makar se radilo i o pojavi laži. I kad te nazovem budaletinom veličine asteroida osjećam prezir prema tim riječima, a i prema tebi. Prezir ne smije biti čovjekov gost. On može da pokuca na čovjekova vrata ali čovjek ne smije da otvara vrata takvim gostima. Ako te smatram budalom, onda to treba da znači da sam prihvatio za istinu tvoju psihičku dijagnozu koja govori da si ti obolio od neke duševne bolesti ili da si se ti rodio sa tom bolešću. Ti trebaš lijek, a možda i liječenje ili u krajnjem slučaju liječnika. No, nameće se pitanje da li je nužno da ljudi sa takvom bolešću krenu put svoga ozdravljenja? Smatram da je to nužno, ali ne znam koji bi način liječenja bio najbolji. Svaka, hm, svaki lutajući meteor ili asteroid su opasnost za okolinu, a prvenstveno su opasnost za ljude jer svaki susret tog čovjekolikog svemirskog tijela i čovjeka je štetan za čovjeka. Neki više štetan, neki manje jer sve to ovisi o posljedicama koje taj susret ili suživot ostavlja na čovjeka.

Svojom izjavom o svojoj mudrodti ti si u meni izazvao jednu malu dozu agresivne alergijske reakcije na laž i to je bilo dovoljno da pokrene pisanje ovog pisma koje sam odavno imao u planu. Što se tiče neželjenog gosta prezire, pa on je ušao uz moje nesvjesno odobravanje njegovog ulaska. Ali to ne treba da te brine, čim završim ovo pismo ja ću ga izbaciti van, jer niti sam ga ja zvao, a niti sam ga ja osobno upustio u kuću, to je netko bez mog znanja učinio. Pazi sad, rekao si ovako: ‘Ovo nije moja Hrvatska, ovo nije Hrvatska kakvu smo željeli’. Prvo su rekli ‘Imamo Hrvatsku’, a sad ti kažeš da Hrvatska nije tvoja. Ako nije tvoja, čija je onda? Ako nije tvoja zasigurno nije ni tvoje pastve. Od svega što imaš, i ti i tvoja pastva, jest obećanje da ćete imati Hrvatsku,  i bili ste radosni zbog toga. I sve to da bi se potvrdilo ono narodno ‘Obećanje ludom radovanje’. Ovo, dakle, nije tvoja Hrvatska, a vjerovatno nije tvoja bila ni dok je bila socijalistička, pa kad je to onda bila tvoja? Ako ovo nije Hrvatska kakvu si ti želio, pa kao prvo, kakva je to Hrvatska kakvu ti želiš, a kao drugo, čije je želje plod ova netvoja Hrvatska? Želio si jedno a dobio drugo, što ne želiš da prihvatiš za svoje, ti bi sad htjeo nešto drugo. I kako to da Hrvatska nije postala onakva kako si ti želio da bude? Ti si najmoćnije naoružan čovjek, tvoja molitva je najjače oružje, tvoja mudrost je neiscrpna, pa kako onda nije to da se tvoje želje ne ostvaruju nego se ostvaruju želje onih budala koji za molitvu i svetu vodu, i sveto trojstvo ne žele ni da čuju? Meni nije jasno kako to da si ti mudar a ništa se od onog što želiš ne ostvaruje. Kako to da baš tebi podvale muda pod bubrege? I baš su ti podvalili, ta i sam si to priznao. Shvatio si da ono što su ti dali nisu bubrezi nego muda. Nategli te i sad bi ti vratio, ali tike tike tačke nema više vraćke. Htjeo si bubrege, dobio si muda, primio si ih bez razmišljanja i pregledanja, pa kad si otkrio da to nisu bebrezi onda bi ti muda vratio. Pa vrati, samo ne znam kome i kako da ih vratiš. Lijepo bi bilo da je ovo istina, ali istina kaže da ti nisi dobio muda nego da si ti dobio bubrege, i to povelike, dok je muda, mnogo veća od tvojih bubrega, dobio narod. Sad želiš prikazati da si i ti dobio muda kao i narod, a svako zna da to nije istina, i zato odmah dobijem agresivnu alergijsku reakciju na tvoje riječi. Istina još kaže da si ti kumovao onima koji su pretvarali bubrege u muda i sebi uzimali razliku u vrijednosti. I ti si bio sa njima, kažem ja i upirem prstom kao ona žena koja se istim riječima obratila svetom Petru. Ali i ti ćeš kao i on zanijekati istinu. Doduše, istina je da si ti tražio da i narod dobije bubrege kao i ti. Obećali su ti i ti si im vjerovao. Kad se pokazalo da to obećanje ne vrijedi ništa, da je to bila najobičnija laž, reagovao si ali to ne pije vode. Ti i oni imate bubrege, a narod ima muda, i stvar je takva kakva jest i vi je ne možete riješiti. Ti si navodio narod da izabire te koji su te nategnuli a sad bi prao ruke ko Poncije Pilat. Ali nisi ti Poncije Pilat, ti si nategnuti biskup i veliki asteroid. Kažeš da u Hrvatskoj vlada nesigurnost što znači da Hrvati žive u velikoj nesigurnosti. Istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vrijeme osmosatnog radnog vremena, istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vrijeme osmosatnog sna, istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vrijeme osmosatnog slobodnog vremena, a ti smatraš da je to vrijeme velike sigurnosti bilo vrijeme velikog mraka. A danas, kad su Hrvati nesigurni, da je to vrijeme svjetla. Kažeš da ta nesigurnost nije posljedica Crkve, nego da je nesigurnost posljedica nekih drugih ideologija. Reci mi što je to posljedica mudre Crkve? Kako to da u Hrvatskoj na sceni nastupaju posljedice nekih bezumnih ideologija a posljedice crkvene mudrosti se nigdje ne vide? Ako mudra Crkva želi sigurnost u Hrvatskoj kako to onda da u Hrvatskoj vlada nesigurnost? Pa jednostavno zato što vi samo želite sigurnost, uistinu želite sigurnost, ali vi samo želite i to je sve. Vi pričate o svojim željama i tražite i molite da se vaše želje ostvare, ali se one ne ostvaruju.  Druge ideologije nisu mudre, ali su iskusne i znaju da im moć daju riječi i djela, mnogo više djela nego riječi. Nesigurnost je posljedica njihovog rada, a posljedica vaših želja je nepostojeća. Vi samo želite, i samo pričate što ne vrijedi ništa i zbog toga su posljedice ničega jedno veliko ništa. Izgoorene i napisane riječi nisu ništa ako ih djela ne prate, a kako ste vi ljenjivci, posljedice vaše mudrosti će biti ništa, jednostavno ništa. Ali, nažalost, nije to tako jer je nesigurnost samo jedna od negativnih posljedica vašeg nedjelovanja, to jest, vaše nesposobnosti da djelujete. Istina je da je nesigurnost posljedica djelovanja nekih ideologija, ali istina je da su te ideologije posljedica vaše nesposobnosti da djelujete. Vi ste ljenčuge, i u kući ljenčine brzo se nedaće pojave. I onda ljenčina veli da to nije ono što je on želio, no, što je ljenčina želio to je i dobio, a ja znam sve što si ti dobio. Skupo si prodao dušu, ta nisi ti od juče. Vidiš ti hrvatska judo što izdade vlastiti narod za šaku otetih škuda, da si nategnut i da si izdao vlastiti narod, da si Božje ovce predao u bezumne ruke. Hoćeš li se objesiti ko pravi Juda ili je prošlo vrijeme pravih Juda koji su uviđali svoje pogreške i koji su sudili sami sebi? Kako ne želiš da sudiš sam sebi, morat će ti biti suđeno u skladu sa tvojim činom. A kad malo bolje razmislim, što ćeš ti na sudu, dovoljno je da narod shvati istinu i ta će ga istina osloboditi natezanja koje vi svetom vodom škropite. Saznat će istinu da je crkveno krilo puno lijenčina i džabalebatora koji je iskorištavaju za svoje osobne ciljeve. Da, istina je da je Crkva pretvorena u sredstvo kojim se ostvaruju osobni ciljevi. Da, istina je da ste vi Crkvu učinili oruđem klasnog neprijatelja koji vas je na kraju bezobrazno odjebao. Da, istina je da je Crkva mudra onoliko koliko su mudri njeni nosioci. Vaša mudrost je ravna nuli, a vaša bezumnost je beskonačna. Glupost je vaš svemir, a vi ste samo asteroidi u tom vašem beskrajnom svemiru.

Na kraju bih te zamolio jednu molbu, daj ubuduće šuti ko Boga te molim. Daj mući malo, i sakrij se u tome plaštu od mućanja. Od tvojih riječi dobijem  neku šugu te se moram pisanjem češati. Eto, čim sam se danas probudio morao sam se prvo dobro počešati od tebe, baš ko međed od bukvu. A nedjelja je danas, pola devet ujutro, idem ja sad na umivanje pa na jutarnju kavu i na čitanje novina. Idem vidjeti ima li kakvih lutajućih asteroida u blizini. Ti se vjerovatno pripremaš za misu ili si je već počeo. Pade mi još  štošta na pamet da ti napišem, ali nemam više snage da ti pišem. Istrošio se agresivitet koji si ti izazvao, a koji sam ja koristio kao sirovinu za stvaralačko pisanje. Nestalo benzina. A neka sam se i tebe Spalatovče riješio, dugo si me smrdio. Odo sada da popijem kavu sa guštom čovjeka koji se oslobodio jedne vrste smrada. A ti ne zaboravi da ćemo se sresti za stolom suca sudnjeg dana, dotad mi ostaj zdravo jer mi trebaš zdrav i čio.

ini puta svog kako bi se tu mogli obznaniti. Jedan trenutak moje nepažnje bio je dovoljan da pređem preko puta budala nadajući se da neću naići na neki lutajući asteroid od budale. Dobro sam se ogledao levo i desno kako bih proverio je li put čist. Bio je čist, ali moj prelazak nije bio dovoljno brz, da li zbog moje umišljenosti u ličnu nedodirljivost ili zbog neke nesvesne želje koja me malo usporavala nadajući se da će me neka budala strefiti. I ne bi dugo kad me zdrma poveliki asteroid na kome je pisalo tvoje ime i prezime, a i zvanje. Tko zna, možda sam se to ja namjerno bacio pod asteroid od budale. Sad kad o tomemalo promislim uviđam da ja lako izbjegavam male meteore, ali da namjerno stajem na put tim asteroidima. I to me sad malo zabrinjava, jer ako je to istina da ja vama namjerno stajem na put, onda sam ja postao ovisnik o vašem smradu. Meteori su izgleda izvjetrili za moje čulo mirisa te ih i ne osjećam, ali asteroidi imaju veću, jaču dozu smrada.  Prema onome što se do sada zna, mogu zaključiti nešto što me neće nimalo obradovati, počeo sam sa meteorima, izgleda da završavam sa asteroidima, što znači da ću preći na veća svemirska tijela. Ne osjećam smrad meteora, no, ako ga ja ne osjećam da li on postoji? Da li postoji ono što ne osjećam? Sve govori da postoji, ali da li je mjera postojanja moj vlastiti osjećaj ili nečiji drugi? Ne znam, ali znam da postojiš, da smrdiš na sumpor kao povelik asteroid, i znam da bih ja želio da se rasprsneš kako bi oslobodio čovjeka svojih smradova. Nazvao sam te „nategnuti“ jer tvoje riječi odaju da si nategnut. Znaš, u mom rodnom kraju kad netko nekoga prevari, onda ljudi kažu da ga je natego. I tako si ti nategnut jer te je netko  natego. Jednostavno, ako si prevaren, a jesi prevaren, onda si nategnut. Dakle, istina je da su te nategli, ili nategnuli, i to se lako da zaključiti po tome da je bilo više onih koji su te natezali. Ti nisi znao da si natezan sve do trenutka kad si shvatio da si nategnut. Ako si nategnut, a kažeš da jesi, onda je postojao i čin natezanja, jer bez natezanja nema ni nategnutosti. Tko te je natego ja znam, ali ti neću kazati, samo ću ti reći da ja nisam bio među njima. Pravo da ti kažem, drago mi je što su te tako bezobzirno nategli. Kad su ti rep dizali bilo ti je lijepo, je, je, ali samo, ne dižu oni rep zato što je tvome repu mjesto u visini, nego ti ga dižu kako bi te lakše nategnuli. I sad kad više nemaju potrebe da ti rep dižu oni ga i ne dižu, pa ti je malo neobično da ti rep ne bude u visini, to jest, u zraku, pa si ga počeo sam sebi da dižeš. Samo ja ne znam da li ti je ta potreba nastala zbog repa u visini ili zbog natezanja. No, džaba ti je rep dizati jer te nitko sada ne želi nategnuti. Nit si im fota, nit tvoja moć ikome više treba. E, sad bi ti malo one što su te  natezali nagazio jer si ljut. Nisi ti ljut što su te oni nategli, to su ti obilato platili, a i dobio si super smještaj, ti si ljut što ti rep ne dižu. Nisi ti ovisnik o natezanju nego o repu u visini. Pa stvarno su bezobrazni i zaslužili su svaku kritiku, nezahvalnici jedni. Zaboravili su za tvoj rep, a stvarno su bezobrazni, a toliko si im pomagao. Zaboravili su da ti ne ovisiš samo o kruhu kojeg su ti obilato dali, nego da ti ovisiš o visini u kojoj se rep nalazi. Ne samo da su zaboravili na tvoj rep, nego su dopustili da ti ga spuštaju oni koji te osobno ne vole. Dok Bog ne odluči da lično stane u zaštitu tvog repa, ti ga moraš sam dizati i moraš se braniti od onih koji bi ti ga spustili. Reci ti njima da nema više spuštanja jer ko je spustio, spustio je, više nema spuštanja. Ja tebe potpuno razumem jer kad čoveka niko ne hvali onda se mora sam pohvaliti. Samo ti to isto dobro znaš kao i da znaš da hvaliti sebe nije baš fino.  Da bi se pohvalio, a da bi izbegao da te izgleda kao samohvala, ti si rekao: ‘Crkva je mudra’, i to si izgovarao sa toliko uverenja u to da ti je rep do oblaka došao. Reći da je crkva mudra znači reći da smo mi, prvenstveno mi kao upravnici crkve, mudri. To znači da mi treba da gledamo i slušamo kako si ti mudar i kako sav blještiš od mudrosti. Pa svaka se budala pravi mudrom, to je mera te pojave. Meni je žao ljudi takve vrste jer biti budala znači biti duševno bolestan. Ja znam da čovek ponekad jednostavno mora verovati u vlastite laži kako bi prebrodio neke teške trenutke koji se pojavljuju u njegovu životu. Ali znam da čovek može da oboli od zavisnosti o toj vrsti anestezije, što znači da život nastavlja živeti u laži, bilo vlastitoj bilo prihvaćenoj tuđoj laži. Ali uprkos mom razumevanju tih pojava u meni se ponekad pojavi agresivitet koji bih lično nazvao nekom alergijskom reakcijom na pojavu laži. Kod meteora je alergijska reakcija neznatna, ali što je asteroid veći to je i alergijska reakcija jača. To ne sme  da bude tako jer je to nezdrava pojava pa makar se radilo i o pojavi laži. I kad te nazovem budaletinom veličine asteroida osećam prezir prema tim riečima, a i prema tebi. Prezir ne sme biti čovekov gost. On može da pokuca na čovekova vrata ali čovek ne sme da otvara vrata takvim gostima. Ako te smatram budalom, onda to treba da znači da sam prihvatio za istinu tvoju psihičku dijagnozu koja govori da si ti oboleo od neke duševne bolesti ili da si se ti rodio sa tom bolešću. Ti trebaš lek, a možda i lečenje ili u krajnjem slučaju lekara. No, nameće se pitanje da li je nužno da ljudi sa takvom bolešću krenu put svoga ozdravljenja? Smatram da je to nužno, ali ne znam koji bi način lečenja bio najbolji. Svaka, hm, svaki lutajući meteor ili asteroid su opasnost za okolinu, a prvenstveno su opasnost za ljude jer svaki susret tog čovekolikog svemirskog tela i čoveka je štetan za čoveka. Neki više štetan, neki manje jer sve to zavisi o posledicama koje taj susret ili suživot ostavlja na čoveka.

Svojom izjavom o svojoj mudrosti ti si u meni izazvao jednu malu dozu agresivne alergijske reakcije na laž i to je bilo dovoljno da pokrene pisanje ovog pisma koje sam odavno imao u planu. Što se tiče neželjenog gosta prezira, pa on je ušao uz moje nesvesno odobravanje njegovog ulaska. Ali to ne treba da te brine, čim završim ovo pismo ja ću ga izbaciti napolje, jer niti sam ga ja zvao, a niti sam ga ja lično pustio u kuću, to je neko bez mog znanja učinio. Pazi sad, rekao si ovako: ‘Ovo nije moja Hrvatska, ovo nije Hrvatska kakvu smo želeli’. Prvo su rekli ‘Imamo Hrvatsku’, a sad ti kažeš da Hrvatska nije tvoja. Ako nije tvoja, čija je onda? Ako nije tvoja zasigurno nije ni tvoje pastve. Od svega što imaš, i ti i tvoja pastva, jeste obećanje da ćete imati Hrvatsku,  i bili ste radosni zbog toga. I sve to da bi se potvrdilo ono narodno ‘Obećanje ludom radovanje’. Ovo, dakle, nije tvoja Hrvatska, a verovatno nije tvoja bila ni dok je bila socijalistička, pa kad je to onda bila tvoja? Ako ovo nije Hrvatska kakvu si ti želeo, pa kao prvo, kakva je to Hrvatska kakvu ti želiš, a kao drugo, čije je želje plod ova netvoja Hrvatska? Želeo si jedno a dobio drugo, što ne želiš da prihvatiš za svoje, ti bi sad hteo nešto drugo. I kako to da Hrvatska nije postala onakva kako si ti želeo da bude? Ti si najmoćnije naoružan čovek, tvoja molitva je najjače oružje, tvoja mudrost je neiscrpna, pa kako onda nije to da se tvoje želje ne ostvaruju nego se ostvaruju želje onih budala koji za molitvu i svetu vodu, i sveto trojstvo ne žele ni da čuju? Meni nije jasno kako to da si ti mudar a ništa se od onog što želiš ne ostvaruje. Kako to da baš tebi podvale muda pod bubrege? I baš su ti podvalili, ta i sam si to priznao. Shvatio si da ono što su ti dali nisu bubrezi nego muda. Nategli te i sad bi ti vratio, ali tike tike tačke nema više vraćke. Hteo si bubrege, dobio si muda, primio si ih bez razmišljanja i pregledanja, pa kad si otkrio da to nisu bubrezi onda bi ti muda vratio. Pa vrati, samo ne znam kome i kako da ih vratiš. Lepo bi bilo da je ovo istina, ali istina kaže da ti nisi dobio muda nego da si ti dobio bubrege, i to povelike, dok je muda, mnogo veća od tvojih bubrega, dobio narod. Sad želiš prikazati da si i ti dobio muda kao i narod, a svako zna da to nije istina, i zato odmah dobijem agresivnu alergijsku reakciju na tvoje reči. Istina još kaže da si ti kumovao onima koji su pretvarali bubrege u muda i sebi uzimali razliku u vrednosti. I ti si bio sa njima, kažem ja i upirem prstom kao ona žena koja se istim rečima obratila svetom Petru. Ali i ti ćeš kao i on osporiti istinu. Doduše, istina je da si ti tražio da i narod dobije bubrege kao i ti. Obećali su ti i ti si im verovao. Kad se pokazalo da to obećanje ne vredi ništa, da je to bila najobičnija laž, reagovao si ali to ne pije vode. Ti i oni imate bubrege, a narod ima muda, i stvar je takva kakva jeste i vi je ne možete rešiti. Ti si navodio narod da izabire te koji su te nategnuli a sad bi prao ruke ko Pontije Pilat. Ali nisi ti Pontije Pilat, ti si nategnuti biskup i veliki asteroid. Kažeš da u Hrvatskoj vlada nesigurnost što znači da Hrvati žive u velikoj nesigurnosti. Istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vreme osmosatnog radnog vremena, istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vreme osmosatnog sna, istina kaže da su Hrvati bili sigurni za vreme osmosatnog slobodnog vremena, a ti smatraš da je to vreme velike sigurnosti bilo vreme velikog mraka. A danas, kad su Hrvati nesigurni, da je to vreme svetla. Kažeš da ta nesigurnost nije posledica Crkve, nego da je nesigurnost posledica nekih drugih ideologija. Reci mi što je to posledica mudre Crkve? Kako to da u Hrvatskoj na sceni nastupaju posledice nekih bezumnih ideologija a posledice crkvene mudrosti se nigde ne vide? Ako mudra Crkva želi sigurnost u Hrvatskoj kako to onda da u Hrvatskoj vlada nesigurnost? Pa jednostavno zato što vi samo želite sigurnost, uistinu želite sigurnost, ali vi samo želite i to je sve. Vi pričate o svojim željama i tražite i molite da se vaše želje ostvare, ali se one ne ostvaruju.  Druge ideologije nisu mudre, ali su iskusne i znaju da im moć daju reči i dela, mnogo više dela nego reči. Nesigurnost je posledica njihovog rada, a posledica vaših želja je nepostojeća. Vi samo želite, i samo pričate što ne vredi ništa i zbog toga su posledice ničega jedno veliko ništa. Izgoorene i napisane reči nisu ništa ako ih dela ne prate, a kako ste vi lenjivci, posledice vaše mudrosti će biti ništa, jednostavno ništa. Ali, nažalost, nije to tako jer je nesigurnost samo jedna od negativnih posledica vašeg nedelovanja, to jest, vaše nesposobnosti da delujete. Istina je da je nesigurnost posledica delovanja nekih ideologija, ali istina je da su te ideologije posledica vaše nesposobnosti da delujete. Vi ste lenčuge, i u kući lenčuge brzo se nedaće pojave. I onda lenčuga veli da to nije ono što je on želeo, no, što je lenčuga želeo to je i dobio, a ja znam sve što si ti dobio. Skupo si prodao dušu, ta nisi ti od juče. Vidiš ti hrvatska judo što izdade vlastiti narod za šaku otetih zlatnika, da si nategnut i da si izdao vlastiti narod, da si Božje ovce predao u bezumne ruke. Hoćeš li se obesiti ko pravi Juda ili je prošlo vreme pravih Juda koji su uviđali svoje greške i koji su sudili sami sebi? Kako ne želiš da sudiš sam sebi, moraće ti biti suđeno u skladu sa tvojim činom. A kad malo bolje razmislim, što ćeš ti na sudu, dovoljno je da narod shvati istinu i ta će ga istina osloboditi natezanja koje vi svetom vodom škropite. Saznaće istinu da je crkveno krilo puno lenština i džabalebatora koji je iskorištaćaju za svoje lične ciljeve. Da, istina je da je Crkva pretvorena u sredstvo kojim se ostvaruju lični ciljevi. Da, istina je da ste vi Crkvu učinili oruđem klasnog neprijatelja koji vas je na kraju bezobrazno odjebao. Da, istina je da je Crkva mudra onoliko koliko su mudri njeni nosioci. Vaša mudrost je ravna nuli, a vaša bezumnost je beskonačna. Glupost je vaš svemir, a vi ste samo asteroidi u tom vašem beskrajnom svemiru.

Na kraju bih te zamolio jednu molbu, daj ubuduće ćuti k’o Boga te molim. Daj muči malo, i sakrij se u tome plaštu od mučanja. Od tvojih reči dobijem  neku šugu te se moram pisanjem češati. Eto, čim sam se danas probudio morao sam se prvo dobro počešati od tebe, baš ko međed od bukvu. A nedelja je danas, pola devet ujutro, idem ja sad na umivanje pa na jutarnju kafu i na čitanje novina. Idem videti ima li kakvih lutajućih asteroida u blizini. Ti se verovatno pripremaš za misu ili si je već počeo. Pade mi još  štošta na pamet da ti napišem, ali nemam više snage da ti pišem. Istrošio se agresivitet koji si ti izazvao, a koji sam ja koristio kao sirovinu za stvaralačko pisanje. Nestalo benzina. A neka sam se i tebe Spalatovče rešio, dugo si me smrdeo.

Odo sada da popijem kafu sa guštom čoveka koji se oslobodio jedne vrste smrada. A ti ne zaboravi da ćemo se sresti za stolom sudca sudnjeg dana, dotad mi ostaj zdravo jer mi trebaš zdrav i čio.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •