PISMO NARODNOM HEROJU
Pozdrav tebi Joža, narodni heroju, iz blizine mjesta gdje si ti živio u svoje junačke dane. Evo jutros sam završio pismo onom nategnutom biskupu pa otišao na jutarnju kavu. Nedjeljno je jutro pa nije bilo neke gužve. Kupio sam novine te otišao da ih na miru pročitam. Kad sam završio i tu jutarnju obavezu krenuo sam da nađem nešto za jesti. Vani me je dočekala jesenja kiša koja je počela da lagano pada. Prava jesenja kiša u divno nedeljno jutro bez jakog saobraćaja i sa ponekim rijetkim prolaznikom.Nedjeljna jutra su mi najdraža, divno se osjećam dok uživam u miru i tišini koje ono daruje svakom ranoraniocu. Odlučio sam krenuti put pekare i tako izašao na ono križanje blizu tvoga stana.
Na pročelju zgrade gdje si živio visi ploča od crnog mramora i na njoj piše da je ovdje živio Joža Vlahović, narodni heroj, koji je zvjerski mučen i na kraju streljan u semptembru 1941. godine. Ploču su podigli borci na dan borca 1967. godine. Kad sam pročitao što piše na ploči stavio sam ruke u džepove i krenuo dalje bivšom Lenjigradskom ulicom. Bio sam nekako opušten i smiren na toj divnoj jesenjoj kišici. Volim ja jesen, a sad je baš polovina jeseni. Lagano sam šetao prema pekari koja je novootvorena, i gle slučaja zove se baš Aurora. Pekara Aurora u bivšoj Lenjingradskoj ulici u blizini tvoje biste, i ima najbolju makovnjaču koju sam do tada jeo. Stvarno je dobra. Šetajući tako prema Aurori nailazim na mali komad zelene površine na kojoj se nalazi tvoja bista. U podnožju vidim lijepi buket cvijeća ostao još od prošle nedjelje kad je bio Svisveti. Opet sam zastao i pogledao tvoj lik mladog čovjeka. Izgledao si tužno, oči su ti bile pune suza, toliko pune da su se te suze preljevale i klizile niz tvoje mlado lice. Plakao si i gledao u mene. Zašto plačeš narodni heroju, zašto roniš gorke suze, pitao sam te u mislima, ali odgovora nije bilo. Što je ovo, kakvo je ovo vrijeme došlo kad gožđe plače kad ljudi ne mogu. Da moj Joža, jesenja kiša punila je tvoje oči i slijevala se niz obraze tvoje ostavljajući mokre tragove na tvom suhom licu. Izgledalo je kao da plačeš. A i tko će zaplakati ako neće heroj, ta i moćni Ahilej je u više navrata suze lio. Pa i da vidim prave suze na tvom licu znao bih da one nisu zbog bolova i muka kojim si bio izložen nego zbog ljudi radi kojih si dao svoj život. Toliki trud i muka i opet ništa. Suze liješ moj Joža, plakao bih i ja, al’ mi nije vrijeme od suza neg’ mi stiže vrijeme od boja. Pa dok ne stigne kratim vrijem, kratim skriven dane čekanja. Čekanje, čekanje, i čekanje. Naprijed se kreće onaj tko ne uzmiče. Ni ti nisi uzmaknuo, niti si se čega bojao, i zato si život svoj izgubio. Tko zna tko ga gubi a tko ga dobija, tko zna tko ga je izgubio a tko ga je dobio. Po bisti vidim da si bio zgodan mladić, i blagodati uma zrače iz tvog lika. Što je tebi trebalo da budeš to što si bio, i zašto si išao tim putem? Bio si tu u Zagrebu, mlad zgodan, pametan, mogao si završiti neke škole kao i današnji studenti. Mogao si naći sebi obrazovanu djevojku tako da imaš sa kim obavljati umne razgovore. U dugim zimskim noćima grijala bi te ljubav, hodao bi gradom a imao bi osjećaj kao da lepršaš. Pjevao bi vesele pjesme i osmijehom častio sve prolaznike. Zatim bi dobio djecu i radovao se svakom danu. Pamtio bi svaku dječju tek izgovorenu riječ i bodrio ih u njihovim prvim koracima. Odlazio bi na izlet i uživao u dječjoj graji i u radosnoj igri sa njima. U sjećanje bi ti se urezao veseli osmijeh voljene žene dok gleda tu igru oca i djece. Tvoja djeca bi odrasla u sigurnosti koju bi omogućila tvoja umna naobrazba. Nebi bila gladna ni žedna, ti bi se postarao da im obezbijediš sve. Uputio bi ih u visoke škole, omogućio bi im svojim vezama siguran posao, i učinio ih poželjnim u svakom društvu. Na svijet bi došli i tvoji unuci tako da bi u sigurnosti svoje egzistencije mogao malo poprimiti njihovu pamet te im biti pravi kompa u dječjim vragolijama. I djeca tvoje djece bi se osjećala sigurnom u tvom korilu i imala bi sigurnu bazu za izvlačenje dodatnog džeparca. A ti bi stajao gordo ko stari hrast na poljani i štitio bi ih sve svojim moćno razgranatim granama. I na kraju bi otišao sa ovog svijeta zadovoljan onim što si obavio i onim što si ostavio svojim potomcima. Ali ti si završio život u mukama sretan što će te smrt odvojiti od tvojih mučitelja. Streljali su te izmučena i ponižena i tako te oslobodili od sebe i svijeta koji je mrzio samog sebe. Ti nisi htjeo drugačije da živiš u tom svijetu oslađenom vlastitom autodestrukcijom, nisi htjeo ili nisi mogao da živiš tako? Ipak mislim da je tvoja nemoć da prihvatiš život u tom neljudskom svijetu odredila tvoje htijenje. Ne sviđa mi se ovakva formulacija mada znam da čovjek, kažem čovjek, ne može prihvatiti nešto što se protivi njegovu bitku, njegovu biću. Ako čovjek hoće da živi u skladu sa svojim bitkom, onda on postaje Alisa u zemlji čudesa. Kao što su Alisi čuda bila neshvatljiva, tako su i tebi bila neshvatljiva zbivanja koja su se odigravala oko čovjeka. I čim se čovjek počne da bavi čovjekom kao čovjek, a ne kao neki koji je postao svoje zanimanje, tad se javi ljubav, božanska ljubav čovjeka prema ljudima. I ta božanska ljubav uzdiže čovjeka ka Bogu, i ona postaje njegova baština i svo njegovo imanje koje ne mogu pokrasti svi lopovi ovoga u čudima izgubljenog svijeta. Najjača ljubav je božanska ljubav koja proizilazi iz ljubavi čovjeka prema drugim ljudima. Sve muke koje si hrabro podnosio nisu te mogle odvesti nekim drugim putem jer božanska ljubav štiti čovjekov put ka uzvišenosti. Nikakve muke ne mogu nadvladati božansku ljubav jer je ona jača i od samog života, a ono što je jače od života vječno je jer ne podliježe smrti kao život. Rijetki su ljudi koji idu u visine, a od onih što idu u bezdanske dubine proći ne može ni onaj kome je tamo mjesto.
Vidiš Joža, ja ne znam da li si ti stradao zato što si bio komunista ili zato što si ti ustao protiv novoosnovane vlasti koja je svaka od Boga, kako reče sveti Petar. Ciljevi koje si prihvatio odredili su tvoje djelovanje koje je samo po sebi izvršilo imenovanje onoga tko tako djeluje. Kako te tvoje djelovanje odredilo, tako si sebe nazvao komunistom. Kako si ti sebe tako nazvao tako su te zvali i prijatelji i neprijatelji, i nije ti bilo teško što te tako zovu, ne, bio si ponosan što si komunista. Ponos je opasna stvar bez obzira iz čega proizilazi, a najviše je opasan baš za vlast, što znači da je ponos opasan za one ljude kojima vlast služi kao oruđe za ostvarivanje svojih osobnih ciljeva. Ponos daje jednu vrstu čvrstine ljudskom duhu tako da on postaje nesalomljiv ili teško slomiv. Postaje pozitivni ponos i negativni ponos, pozitivni ponos se ne može tako lako uništiti, dok se negativni ponos da regulisati ako se zna njegova cijena u nekoj materijalnoj vrijednosti. Tvoj ponos, ponos jednog komuniste tog vremena, je jedan od najjačih ponosa jer je proizilazio iz stanja i vremena tvog postojanja kao i iz tvog nesebičnog djelovanja. Ponos jednog komuniste tvog vremena i ponos jednog komuniste četrdeset godina nakon tebe je neusporediv. Tebe nije moglo slomiti ništa, a ovaj se slomio sam. Ali moj Joža, htjeli mi to prihvatiti ili ne, nameće se spoznaja da smo mi ljudi često samo prašina u vjetru, pa tako je i neki vjetar iz neistraženih predjela ljudske psihe i sveopćeg života zaduvao i donio komuniste baš ko nekenepregledne mase skakavaca. Nešto vas je moralo roditi, a neba mi, nešto vas je moralo, što bi narod rekao, napraviti. Braka nikakva nema što znači da je komunista vanbračno dijete. Čini mi se da mu znaju i majku i oca, samo nitko neće javno da kaže. A što su roditelji ugledniji to narod više šuti, pravi se da ne zna.
Danas je opet nedjelja, malo sam ti pisao pa otišao potražit nešto za jesti. Prošao sam opet pokraj tvoje zgrade i ponovo pročitao što na njoj piše. Pa piše ono što je pisalo i prošle nedjelje samo ja nisam sve riječi zapamtio ili mi nije bilo do pamćenja bilo čega toga ugodnoga jutra. Pa piše da si bio član CK SKH i član CK SKOJ-a. A to po mom tumačenju znači da si bio inteligentan, hrabar i ono najbitnije, a to da si djelovao u skladu sa svojim nazorom na svijet. Složit ćemo se da se komunistom ne postaje preko noći, niti je takav proces nastao preko noći. Komunista je začet davno, toliko davno da bi se taj plod mogao nazvati začaurenim plodom koji nikako nije mogao da ugleda svjetlost dana. I kad je čedo napokon kmeknulo prestravili su se i otac i majka. Dogovorili se u tajnosti da ubiju čedo prije nego zaživi. No, nije se čedo dalo tek tako ubiti, opasno je u početku bilo. Ta nije nikakvo čudo kad se zna da mu je majka bezosjećajnost a ćaća bezobzirnost. Naslijedivši te roditeljske osobine odmah se okrenulo protiv majke i rođena oca. Samo čedo nije znalo tko mu je majka ni tko mu je otac, to se krilo. I tako u neznanju komunista postade ko Edip i to sa pravim Edipovim kompleksom. Zametnula se strašna borba na život i smrt između čeda i neimenovanih roditelja. Roditelji nisu bili u braku, u zakonski sklopljenom braku, oni su bili ljubavnici koji su se krili od naroda iako je narod znao tko tu koga, da izvineš, prči. Okopilila se, što bi naše babe rekle, kopilara stara i rodila komunistu. A nisu se pazili kad su se parili, a i kopilara nije ljubitelj zaštite ni kontracepcije. A tko joj je kriv? A nije htjela da prizna svoj grijeh nego je još obolila od Medejinog kompleksa i svim silama nastojala da ubije svoje neželjeno čedo. Teške su se borbe vodile, milosti nije bilo, ta, bezosjećajnost i bezobzirnost nemaju milosti, da milosti imaju ne bi se čedo ni rodilo. I na kraju su roditelji uspjeli da ubiju svoje neželjeno čedo, i još su se pravili da to nije njihovo, nego tko zna čije. Zna Bog, to je dovoljno. Da, ubili su komunistu i komunističku ideju kao njegovu sjenu na zemlji. Bezosjećajna majka crkva i bezobzirni otac kapitalista uništili su svoje rođeno čedo, no, proganja ih duh ubijenog čeda, te ga vide svuda i tragove njegove posvuda. Nije lako počiniti čedomorstvo i ostati normalan, nije, nije. Strah ih da se čedo ne povampiri, ali sumnjam da je njih strah toga, bezosjećajnost i bezobzirnost nemaju straha, ne. No, dok bude njih bit će i ljudske patnje, dok bude patnje bit će i gnjeva, dok bude gnjeva bit će i plodova gnjeva. Dok bude pohlepe bit će i komunista. Samo imena dovode čovjeka u zabludu, jer čovjek prihvaća ime a odbacuje bit. Bit tvori, a ne imena. Bit je za um, a imena za uši. Imena mogu biti uništena, ali bit ne može biti uništena sve dok se ne uništi ono što je stvara. Bog nema imena i zato ne može umrijeti niti ga se može uništiti. Vjetar je donio komuniste, vjetar ih i odnio. Tko može zaustaviti vjetar? Teško je doći do spoznaje vjetra, još teže otkriti predjele iz kojih vjetar dolazi, a još je teže spoznati kako nastaje vjetar, a najteže je dokučiti način stvaranja vjetrova. Ali, sve je to mačji kašalj u poređenju sa sa onim što je na kraju tih teškoća, najteže je postati gospodar vjetrova. Moć gospodara vjetrova ne govori, niti poziva, niti se bori, ona jednostavno stvara bez ikakva napora. Samo moć gospodara vjetrova može zaustaviti ovaj haos u glavama ljudskim.
Vjetar ljudske patnje donio je na svojim krilima komuniste, ne komuniste, nego duhove što se nazvaše komunistima. Samo, želio bih da jedno znaš, ja borca i revolucionara smatram komunistom. Onog trenutka kad komunista preuzme vlast u svoje ruke, tad za mene on prestaje biti komunista postaje vlastodržac. Ta ljudi su se uvijek volili izdavati za ono što nisu ili za ono što su prestali biti. Donio vas vjetar ljudske patnje koja je u sebi sadržavala sve nedaće kojima su ljudi bili izloženi. Točno ste znali tko je krivac za to. Bezobzirni kapitalisti i još bezobzirnija buržoazija bili su tvorci najvećeg dijela patnje, a crkveni velikodostojnici, koji su bili bez osjećaja prema ljudskom biću, koristili su svoju moć da ljude zarobe u toj patnji. Svi oni jesu bili duševni bolesnici najopasnije vrste. Ali uništavanjem duševnih bolesnika ne uništava se bolest. Ona se suzbija, to je točno, ali ona se ne uništava nego stalno prijeti da uništi svoje neprijatelje, to jest, zdravlje. No, bolest dovodi sebe u zabudu kad počne da misli da se oslobodila svojih neprijatelja. Bolest je lišena uma, ona može da nadvlada ali ne može pobijediti jer samo bitak, čisti bitak, ima um sa kojim se može iznaći način da se ta bolest suzbije za vjeke vjekova. Ta bolest, taj neprijatelj ljudskog roda broj jedan, nisu ljudi. Ljudi jesu nosioci te bolesti, ali oni nisu sama bolest, jer čovjek nikako ne može da bude bolest, dok bolesnik može da bude. Zdrav čovjek može lako oboliti, progonjenik se lako pretvara u progonitelja. Uvjeren sam da ti nikada ne bi obolio od te bolesti, ali ljudi koji bi došli poslije tebe imali bi lakši put i samim tim lakše bi obolili. Život i svijet nisu započeli sa nama, a neće ni završiti sa nama. Što životu vrijedi tvoje zdravlje ako obole oni koji dolaze nakon tebe? Svako tko uzima čovjeka za oslonac propast će kad tad. Čovjek je nedovršeno biće, i dokgod je takav on je oslonac propasti svakome tko se osloni na njega. Ne želim da pomisliš da ja tebe smatram neznalicom, a sebe predstavljam kao nekog tko je popio svu pamet ovog svijeta. Mi skupa zidamo jednu kulu, visoku kulu, tako da oni prije tebe nisu vidjeli ono što ti vidiš, ali oni jesu omogućili da ti bolje vidiš jer gledaš sa veće visine. Ti ne možeš vidjeti ono što ja vidim, jer ja vidim dalje zbog toga što si mi ti i tebi slični ljudi omogućili da vidim dalje. Da sam bio sa vama i ja bih vidio ono što vi vidite. I ja ne vidim ono što će vidjeti oni koji budu gledali sa visine koju ja uzidam. Mi zidamo a bolest ruši, ali tu se ona vara jer uvijek netko zadrži sjećanje na visinu i tako omogući drugom da nastavi graditi na zabilježenom sjećanju. E, tako ti mi zidamo kulu bez kamena. Ali, pustimo sad kule i tvrde gradove i zavojevače na njih, mene zanima ljudsko neshvaćanje tebe i onog što si ti želio. Ti si Joža bio član komunističke partije, bio si čovjek koji je čovjeka stavljao iznad nacionalnog, bio si čovjek koji je religiju smatrao opijumom za narode, bio si čovjek koji je tadašnji vladajući kapitalizam smatrao štetnim za razvitak čovjeka, i bio si čovjek koji je kao komunist bio internacionalist, dakle, bio si za ujedinjenje svih proletera, to jest ljudi. Bio si čovjek koji nije držao do religije, niti su te zanimale čvrste nacionalne granice, bio si čovjek koji je želio da dokine nehumani izrabljivački kapitalizam i da ga zamijeni društvom dostojnim čovjeka. Tvoje htijenje je bilo htijenje čistog ljudskog bića koje su ga sputavale. Ti si Joža bio čovjek koji je volio sve ljude i bio si spreman dati svoj život za njihovu dobrobit. Nisi u tome bio ni sličan takozvanim Božjim pastirima, zato te i ne vole, ne vole dokaz svoje bijede. Znao si da je put koji si izabrao opasan put, pun pogibelji i muke, ali si smjelo i neustrašivo, poput Isusa, kročio njime prkoseći svim utvarama koje su držale busiju na tom putu. Cjelokupno svoje biće dao si kako bi se što bolje borio za dobrobit čovjeka. Baš onako kako je Isus rekao da treba učiniti. Uhapšen si , teško si mučen, baš ko Isus, i ubijen si kao i on, samo nisi uskrsnuo. Nisi uskrsnuo jer nisi ni umro. Ne vole te Joža, ne vole, čak te mrze, preziru, osuđuju kao zlo. Ali neka Joža, neka te preziru, to je svjedočanstvo da su oni ništavni i da su uvijek bili ništavni. Oni su bili, a i jesu, ništavne najamničke kukavice koje nisu dostojne imati u sebi plama života. Ali, neka te to ne zabrinjava, znaj da će sve zauzeti svoje mjesto i onda ćeš ti biti na svom postolju, a oni u bezdanskoj truleži gdje će bolest odvući svoje nosioce i svoje stjegonoše.
Ti si Joža bio za ujedinjenje ljudi, a evo Evropa se ujedinjuje, ti si bio protiv religije, a evo evropske crkve sve su praznije i praznije, ti si bio protiv kapitalizma, a ovi današnji Evropljani su razočarani kapitalizmom, a kakvi bi tek bili da su živjeli u kapitalizmu u kome si ti živio. Sve se mijenja, čak su i klasni neprijatelji došli u blizinu pameti, ali je zato avangarda radničke klase ostala bez vlastite pameti. Ti si Joža izgubio život, tako da kažem, ali nisi izgubio pamet, a mnoge tvoje kolege komunisti su sačuvali život a izgubili pamet. A tko izgubi pamet, gubi sve. Nemilosrdno su se obračunavali sa svojim neprijateljima, a nisu primijetili da postoje malo jači unutrašnji neprijatelji koji napadju iznutra i izobličuju ljude, a tim i komuniste. Cilj vaš je bio izboriti pobjedu koja će donijeti vlast, ali pobjeda gotovo uvijek vodi kraju ili bolje rečeno, pobjeda je početak kraja. Pobjeda je poraz za onog tko hoće da pobijedi na području takve borbe. U početku borbe su željeli vlast kao sredstvo za ostvarivanje zajedničkih ciljeva. A na kraju se pokaže da im je vlast bila cilj kojim bi zadovoljavali svoje vlastite potrebe. Nasreću, nije bilo kod svih tako. Ti si moj Joža izvukao najviše što se moglo izvući u svem tom zbivanju, ti si postao, a i jesi, narodni heroj. A ja osobno više cijenim narodne heroje nego narodne svece. A oni koji te preziru smatraju te odgovornim za nevolje koje su se pojavile nastankom socijalizma. Pa oni su dostojni svakog prezire, samo što njih nema tko prezirati. Ja ih ne prezirem, ta tko može bolesnike prezirati? Pa da li je Isus kriv za zločine spaljivanja vještica? Da li su sveti Stjepan i Lovro krivi za zločine inkvizitora? Da li trebam da prezirem Boga zato što je stvorio ljude? Ti si se borio za čovjeka, kao i Bog, a to što nije uspijevalo, to je nešto drugo što nema sa vama ništa. A oni koji se ne bore za dobrobit čovjeka, a oni su sramota za svog tvorca, a takvi su svi oni koji tebe preziru. Oni koji šire prezir prema ljudskom biću, šire prezir prema njegovu tvorcu. Možda ti se neće svidjeti ovo o Bogu kao tvom tvorcu, ali nemoj se uzrujavati jer i Bog se ne uzrujava radi tvoga stava. Moj Joža, Bog se ne prihvaća riječima, niti bilo kakvim obredima, Bog se prihvaća ili odbacuje djelima. A tvoja djela jasno govore i zato ja jasno svjedočim da se Bog, tvorac tvoj, ponosi tobom. A tu sam i ja, i ja se ponosim tobom, ja kao čovjek.
Pozdrav tebi narodni heroju