Pismo napuštenm pastiru

PISMO NAPUŠTENOM PASTIRU

      Hvaljen Isus i Marija, moj bivši pastiru, ovo ti piše odbjegla ovca stada tvoga.

    Davno je bilo kada sam te napustio, ne sjećam se više kada je to bilo, ali ću se uvijek sjećati kako mi je tada bilo. Ljudi kažu da se čovjek sjeća uvijek onog što je dobro bilo, eto kod mene ovdje nije takav slučaj. Ne mogu sa točnošću da ti kažem da li je bilo to zato što sam ja poseban, ili je to zato što ne postoji ništa dobro što se desilo u odnosima koje smo imali. Ponekad sebe zapitam da li je moguće da mi se ništa dobro nije desilo dok sam bio u tvom stadu pod tvojim okriljem. Ne, nisam neko dobro našao ni od vremena kada sam te napustio. Nisam ga ni očekivao, zato nisam ni razočaran, želio sam da pobjegnem od tebe, što dalje da se nikada ne sretnemo. Ja sam se krio od tebe i izbjegavao tvoju blizinu. I dan danas, hoću da ti to kažem, skrivam se od tebe kada dođeš u moju kuću da uzmeš svoje.

  Uvijek kad se sakrijem od tebe u srcu svome zatražim od Gospodina našeg da mi odgovori tko ovdje treba da se krije, ja ili ti. Nemoj misliti da mi je ikada bilo žao što sam ti davao tvoje, ne, jer sam ja čovjek ljubitelj reda. Moja dužnost je da uzdržavam tebe, a tvoja je dužnost da vodiš brigu o meni, nitko nam više nije potreban. Ja sam svoje obavljao, to mi je lako dokazati, da li si ti obavljao svoje i možeš li ti to dokazati? Možda ćeš pomisliti da sam te napustio na nagovor oca moga koji je bio u partiji. Ovo ti napominjem samo zato da te ne navedem na pogrešan zaključak, što bi ti priječilo da nađeš put do istine. Moj te je otac davno napustio, imao je zasigurno neki razlog. Nikada me nije nagonio da napustim tvoje stado niti je ikada pristao da se drži reda svoga. Uvijek je majci davao da ti da tvoje, ali ti moram kazati da si ti jedini gost u našoj kući bio kojeg je on izbjegavao. Rijetko se dešavalo da se krio od tebe jer je većinom bio na poslu, ili na podnevnom spavanju. Draži su mu bili kaubojski romani od tvojih riječi. Ne znam zašto, ali ponekad pomislim da je to bilo zbog onog petkovskog ručka. Ti se toga ručka zasigurno ne sjećaš ali ja ću te napomenuti jer se ja sjećam što je otac govorio. Još dok je dječak bio došao je sa nekoliko svojih prijatelja da ti pomognu nešto raditi oko crkve. Radili su teški fizički posao dok si ti sjedio u hladu, a tvoja kućna pomoćnica pravila ručak za njih i tebe. Kakav je bio ručak? A šta je mogao za ručak da dobije on, ratno siroče, koje nikada svog oca vidio nije jer je poginuo u nekom Njemačkom gradiću. Niko mu nije ruku pomoći pružio ni treći Rajh, ni partija a niti ti, pastiru. Oni su dobili neku rijetku i posnu čorbu dok si ti na drugom kraju stola srkao, sam , pileću supu i poslije nje piletinu na krompiru. A petak je bio. Stid te i sram bilo. Vjerujem da je ta posna čorba bila sve što je u svom životu dobio od tebe. Razumijem ja tebe, oni su bili ratna siročad, a ti si bio svećenik moćne i bogate Rimske crkve. Ne možeš ti da jedeš isto što i sirotinja, ja to razumijem, ali da li ti možeš da razumiješ mene kad ti kažem da je moj otac bio bogatiji od svih vas. Bogat je onaj tko daje, a ne onaj tko uzima ili ima. Ne moram ti spominjati onu udovičinu leptu znaš ti dobro za nju, ali ne želiš da razmisliš. Moj je otac bio jedno vrijeme u partiji, bio je komunista koji je redovito mjesečno plaćao članarinu. U zadnjih nekoliko godina poslije reda svađa nije više išao na partijske sastanke, ali nije do posljednjeg dana njezina postojanja prestao plaćati članarinu, nije bio ni sa tobom ni sa njima. On, stariji od mene, doživio je moju sudbinu, našli smo se na istom. Naime, kada sam pobjegao od tebe, a bilo je to negdje u doba srednje škole, htjeo sam da uđem u partiju, ali me oni nisu htjeli primiti. Odbili su me, tako da su mi se ogadili i oni i ti.. Svi ste vi partija neka, i ti i oni. I ti imaš svoj glavni grad, i ti moraš slušati što oni gore kažu, moraš misliti kao oni što misle da te ne bi izbacili iz partije. Jednoumlje. I zajedničko vam je i to što vas je moj otac uzdržavao i vas i njih. Njih više ne, zato što svakoj partiji dođe kraj, a tebe još uvijek, besmrtan si meni se čini. Toliko ovaca imaš da možda nisi primijetio da ti se moj otac vratio.

Da li te to iskreno raduje ili skriven pobjednički likuješ? Hrabrost čovjeku treba da se vrati bilo gdje, mlađima više nego starijima, jer se stariji ljudi malo čega boje zato im hrabrost i nije prijeko potrebna. Mladima hrabrost treba da nadvladaju strah. Moj ti se otac vratio, od tebe oprost tražiti sigurno neće, jednostavno zato što ni on tebi nije oprostio. Mora da je tako. Nešto ti moram napomenuti dok nisam zaboravio, naime i ove godine sam se sakrio od tebe, al’ se nisam pitao tko od nas dvojice treba da se krije. Valjda je to izostalo zato što se otac vratio u tvoje stado, on te je dočekao na kapiji i uveo u kuću svoju. Nisam htjeo da se pitam da li te je uveo kao pastira ili kao čovjeka, gosta. Bilo ovako ili onako, ili bilo sve zajedno, nije bitno, bitno je da mi je to bilo drago. Nemoj slučajno da pomisliš da ćeš na kraju gledati kako se i ja vraćam u stado tvoje. To možeš zaboraviti, nikada više ti nećeš biti moj pastir niti ja tvoja ovca, meni takav pastir ne treba. Ne, nemoj da me tražiš, niti me zovi, jer me naći nećeš, niti ću ti se odazvati. Lutaću pustarom sušnom slobodan, krijem se i krit ću se, kako od vukova i krvopija, tako i od tebe. Lutaću pustarom i gledati gore u nebo, načulit ću svoje uši, i danju i noću, dok vi spavate ne bi li kako ja prvi čuo glas obećanog pastira. Nikada ga nisam čuo, ali znam da ću ga poznati jer je tako rečeno. Ja čekam njegov dolazak, dolazak pravog pastira i ja ću biti u njegovom stadu u kojem će biti sva stada svijeta i tvoje stado i tvoja pastva.

Zapitaš li sebe pastiru gdje ćeš biti ti kada bude jedno stado i jedan pastir? Al’ da znaš, naći ću ga prije nego ti i sve ću mu reći, ama baš sve. Mi smo te uzdržavali, a ti nisi vodio brigu o nama. U kakvom sam stanju bio ja ću njemu reći, ispričat ću mu kako mi je dok sam išao u školu često voda ulazila u cipele. Kiša mi je neprijatelj bila jer su moje cipele puštale vodu, kišobrana imao nisam. Ispričat ću mu kako kako su se moji okračali rukavi na studeni još više skupljali, nikako mi nije uspijevalo da ih navučem dovoljno. Reći ću mu i da sam vidio djecu sa još kraćim rukavima i koja nisu imala svih knjiga ni dovoljno svesaka. Njihovi roditelji, tvoje ovce, bili su siromašni da im sve kupe, a ti, da li si ti imao da im kupiš? Tvoje cipele su bile dobre, rukavi ti nisu bili prikratki, naprotiv, bili su predugi ili mi se to samo činilo zato što su moji bili prekratki. Koliko si cipela i košulja imao. koliko si hrane u svojoj ostavi imao, dok su drugi hodali u krpama? Morat ćeš reći jer će te on pitati, i njemu ćeš morati odgovoriti. Kad on dođe poslat će svoje sluge koje budu došle sa njim u svako stado da provjere stanje u stadu. Sve će ovce tvoga stada pitane biti samo tebe niko ništa pitati neće. Ovce tvoje o tvojoj službi pastirskoj biće pitane, pa ako se nađe da si dobro obavljao službu u koju si se dobrovoljno javio onda, e to ne znam. To bi ti trebao da znaš jer si u velike škole išao al’ u najbitniju nisi. Trebao si da ideš na kurs za pastire tamo bi naučio kako se pravi pastir odnosi prema svojim ovcama. Naučio bi da pastir svakodnevno nadgleda svoje ovce zato što one njega uzdržavaju. One njega i njegovu obitelj uzdržavaju i opskrbljuju vunom, mesom, sirom i mlijekom. A on je dužan da vodi brigu o njima. Rano ustaje pastir dobri, i prvo namiri svoje stado pa tek onda sebe. Svaki dan pregleda da nije koja ovca bolesna, pa ako je bolesna zna je i u svoj dom unijeti dok ne prizdravi. Lijek joj daje, i najbolju hranu dok se ne oporavi. Vukove oružjem razgoni, neda im pristupa svome stadu. Sve mu ovce jednako pašu i krmiva imaju jer on ne pravi razlike.

Ako se ti nisi nikada zapitao da te zapitam ja, da li si ikada obilazio bolesne svoje ovce, da li si janjadima bez majke mlijeka nosio? Da li si ikome odnio neki lijek ili ljekoviti čaj? Da li si ikada otišao kod onog što ima previše i tražio da ti da, da možeš da daš onome tko nema? Da li si poticao ljude da pomažu onima koji nemaju ono što bi trebali da imaju? Da li si ikada siroče doveo u svoju kuću pastirsku da ga nahraniš bar jedan dan u mjesecu? Da li si putnika siromaha ikad uveo u dom svoj da prenoći i večerom ga ponudio? Da li si ikada išta od ovoga svega, ili od onoga što nisam ni pitao učinio? Ako nijedna od tvojih ovaca ne mogne posvjedočiti o nekom djelu pastirskom tvom, znaš li šta će biti? Ja ne znam, ti bi trebao znati. Mene kad budu pitali ja ću istinu reći, a o svemu će presuditi gospodar od pastira svih. Iz pustare ove svjetske gdje vladaju vuci i krvoloci ja skriven i od njih i od tebe, pišem tebi ovo pismo, a i njima ću svima onima što čovjeku leđa okrenuše. Ali znaj jedno, kao što si se ti molio za mene tako se i ja počinjem moliti za tebe. Ne znam da li je tvoja molitva uslišana, ali moja sigurno da hoće jer je iskrena i čista.

Ja ne mogu presuditi da li si ti dobar ili loš pastir, to će gospodar tvoj znati. Ali ne boj se i ako se nađe da si loš pastir koji nije obavljao pravovaljano službu svoju. Moja molitva i milost gospodara tvoga spasit će dušu tvoju i onih koji su kao ti. Vi mali pastiri uz veći ili manji ukor, ili iz bogatu nagradu ostat ćete i dalje u službi svog gospodara jer vas on treba. Ali one starješine vaše, i starješine starješina vaših, milost zasigurno naći neće ako se nađe da nisu vodili brigu o vama i o stadima vašim. Za sve vrijeme ovog mog boravka u ovim gudurama nisam se naježio kao što sam se naježio sada kada sam pomislio na sudbu njih koji neće naći milost. Jedina kazna tvoja bit će možda ta, da ćeš se ti kriti od mene, ne zbog straha nego od stida. Možda ga sada nemaš, ali ćeš ga imati, zato što čovjek koji nema stida i srama ne može biti čovjek.

Mnogo te pozdravlja onaj koji se moli za tebe.

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •