Pismo mućcima

PISMO MUĆCIMA

Dragi mućci evo uzeh da vam napišem jedno pismo i tako vam skrenem pažnju na sebe jednako onako tiho i nenametljivo kao što ste vi skrenuli moju pažnju na sebe.

A sve je počelo jednoga proljeća kad počinje većina pokretačkih zbivanja na ovome nama poznatome svijetu. Odlučio sam jednu kompletnu zimu provesti na selu sa svim onim radostima koje prate zimski ugodni i neugodni ugođaji. Bilo je tu blagdanskih ugođaja i slasnih domaćih jela oko kojih su se vodila glavna zbivanja u ono malo dnevne svjetlosti koja je otkrivala nemile prizore smrznute i truleži izložene zemlje. Veliku mi je utjehu davala spoznaja da je dolazeće proljeće uistinu dolazeće, i da je svakim trenutkom sve bliže. Volim proljeće i volit ću ga sve dok bude postojalo, i sve dok budem plaćao cijenu koju ono traži. Što god sam se više mrznuo ono mi je bilo veselije, i znao sam to. Znao sam da će to biti tako i mrznuo sam se znajući da će moja radost biti utoliko veća. I ta spoznaja svu mrzlinu činila je nekako podnošljivije, a kad su se iscvali prvi žuti narcisi pod prozorom, osjećao sam kako mi se duša ispunja radošću i blagošću. To sam ja primao svoju plaću za sve ono što sam proživio pod hladnom stegom neumornog zimskog ugođaja. Tijekom te zime nestalo nam je par koka kojih je bilo desetak, i žutih, i bijelih, i crnih, a bila je i jedna graorka, i nijedna golovrata. Koke u proljeće počnu da obilato nose jaja i u nas tih nekoliko koka nijelo je jaja baš svakodnevno. Imali smo i pijetla koji se nije bojao ni našeg psa Roke, a još manje našeg mačka Siska. Jednom je Roko, crnobijeli šargo, inače vezan na lancu, agresivno trznuo na jednu koku, a pijetao, kad je primijetio taj njegov neočekivani čin, potrčao je prema Roki raširivši krila spreman da na određenom razmaku skoči i zarije u meso svoje duge i oštre mamuze. Kad je Roko primijetio nadolazeću agresivno raspoloženu pojavu zbrisao je pod kukuruzanu zaštitivši sebe od opasnog skoka na svoja leđa. A i sam mačak Sisko spoznao je da se sa kokama nije šaliti, a još manje sa pijetlom, spoznao je da nije dobro ni biti u njihovoj blizini. Naime, jedna se koka raskocala i stalno je ležala na jajima, te je majka bila često prinuđena izbaciti je van iz gnijezda. I tako je jednom pustila koke van ali je ta raskocana koka ostala na jajima. Majka je ušla u kokošinjac i izvadila ju je iz gnijezda i bacila van. Dotaknuvši tlo koka je uspaničeno počela da trči prema ostalim kokama i pritom je počela panično da kokodače. U tom je trku protrčala pokraj Siska koji je zastao i zbunjeno se ogledavao pokušavajući da shvati što se zbiva. U tom momentu pijetao je digao glavu i ugledao uspaničenu i ustrašenu koku kako bježi iz pravca zbunjenog mačka. Pijetao je sa svog stajališta zaključio da je vjerovatno mačak napao koku te se odmah pretvorio u agresivni jureći stroj s ciljem da napadne mačka koji je po njemu pokazao da se ne zna ponašati u skladu sa dvorišnim  redom. Kad je mačak primijetio približavajuću opasnost, priljubio se uz tlo nastojeći biti što manje uočljiv. No, to mu nije pomoglo jer je pijetao nezaustavljivo nadirao prema njemu. Kad je postigao odgovarajući razmak za skok pijetao je skočio u pravcu mačka kojeg je samo refleksni bijeg spasao od oštrih pijetlovih kandži. I tako je pijetao riješio problem domaćih zavojevača na svoje koke. I onda smo odlučili da tu raskocanu koku nasadimo na jaja kako bi obnovili brojno stanje naših koka. Stavili smo petnestak jaja pod koku i čekali da vrijeme i temperatura  koju stvara ležeća koka učine svoje. Čekali smo male žute piliće koji bi uveselili zelenu proljetnu travu. Kad je prošlo vrijeme inkubacije pilići još nisu počeli izlaziti iz ljuske koja ih je odvajala od ovoga svijeta. Čekali smo još malo, pa još malo, pa još malo za svaki slučaj, i onda je majka uzela jedno jaje i malo ga načela. Tad se na svijetu pojavila jedna spoznaja koja je obznanila da svijet nije ugledalo jedno malo žuto pile i da se svijetom nije prolomio njegov pjev, nego je svijet ugledalo nešto što nema zvuka ali ima zastrašujuće gadan smrad. Svjetlo dana je ugledao mućak. Sva su jaja bila mućci, što znači da je pijetao bio neplodan. Imali smo petnestak mućaka, i ja sam počeo da mislim o vama. Uvijek su vas bacali na đubre gdje biste istrunili ako vas neko dijete ne razbije negdje drugdje.  Jednom sam, kao dijete, uzeo nekoliko komada i otišo malo dalje i razbio ih tako što sam ih bacio u zrak. Nisam ih slučajno bacio u zrak tako da se razbiju o zemlju, nego sam često čuo poređenje da je nešto puklo k’o mućak. I zato sam htjeo vidjeti kako to puca mućak od ledinu. Svježe jaje nikad ne može da pukne kao mućak, to jest, ne može izazvati zvuk razbijanja kao što to može mućak. Smrad koji proizvodi pokvareno jaje, naročito jaje koje se pokvarilo tijekom inkubacije, je uistinu nepodnošljiv. Zbog toga ih nisam više lupao. Mogu slobodno reći da smo vi i ja imali taj put uistinu bliski susret. Fizički susret. Ovaj naš proljetni susret izazvao je susret na najvišoj razini. Pitao sam se što ste to vi bili prije nego što ste postali to što jeste. Snijela vas je koka, imali ste oblik jajeta, te ste sličili baš k’o jaje jajetu. Niste bili razbijeni, ali ste zasigurno imali bjelanjak i žumanjak. Imali ste naziv jajeta i jaje ste bili, ili bili niste, pitanje je sad? Da bih saznao da li ste bili jaja, ili niste bili jaja, morao sam dokučiti bit jajeta i onda uz pomoć te biti odrediti da li ste bili jaja ili niste bili. Ako je bit jajeta ta da ono završi u tavi ili kolaču, onda ste vi bili jaja, a ako je bit jajeta novi život, onda vi jaja nikad bili niste jer niste u sebi sadržavali klicu života. Ja smatram da je bit jajeta, znači ono zbog čega postoji, novi život a ne tava. I još smatram da je bolje da završite kao jaja u tavi, nego da se sazna istina o vama koja nije ugodna nikome. Bolje tava nego đubre. Tava skriva istinu, a đubre dokazuje da je istina otkrivena. Čak i djeca koja su sklona svašta razbiti, bježe od vas jer znaju istinu. Znaju djeca da se iza ljuske krije užasna masa nepodnošljiva smrada koji im izaziva gađenje te bježe od vas. Shvatio sam da svako jaje nije jaje iako jaje jest. Najbolji način da se sazna koje jaje jaje je jest da ga se podvrgne inkubaciji, odnosno da ga se naleže pod kvočku. Nakon izvjesnog vremena saznat ćemo koje jaje jest jaje bilo, a koje jaje nije bilo jaje iako je imalo obličje jajeta. Obličje ne određuje postojanje niti naziv postojanja, nego bit određuje postojanje i daje mu pravi naziv. Kad bih ja uzeo nekog od vas i pokazao ga drugom čovjeku, on bi vas nazvao jajetom jer čovjek određuje po obliku a ne po bitku. Kad bi on shvatio o čemu je riječ on bi vas nazvao pokvarenim jajetom, i to bi opet bilo daleko od istine. Samo jaje, pravo iskonsko jaje sa bitkom jajeta, može da bude pokvareno jaje. Ono što nema u sebi bitka ne može se nazvati onim čije obličje nosi, što znači da mućak nikad nije bio jaje niti to može biti. Ja znam da vi niste krivi zato što niste bili jaja, niti ste krivi što je otkriveno da niste jaja, vi niste krivi nizašto jer ste bez svijesti o sebi, vi ste samo materija koja mijenja oblik usljed djelovanja vanjskih zbivanja.

Uzeo sam jedno od vas i stao ga posmatrati. Znanje, koje stvara moć shvatanja, govorilo mi je da to nije jaje nego nešto tako gadljivo i smrdljivo da me i sama pomisao na ono što je u ljusci tjera da ga bacim što dalje od sebe. Samo tanka ljuska dijelila je moje prste od te mase. Ljuska se sijala, a unutra strašna trulež. Onaj tko ne zna što mi je u ruci reći će da je to jaje, no, nije to jaje. Tada mi je pala na um usporedba Isusa Nazarećanina koji je neke svoje suvremenike opisao kao fino uređene grobove koji izgledaju sjajno usljed ljudske brige o njima, a da su oni potpuna suprotnost onom što se prikazuje. Oni, grobovi, su puni truleži i svega onoga što trulež proizvodi. Ako postoje ljudi grobovi, onda postoje i ljudi mućci. Tko su ljudi mućci? Mnogo ih je i ne smrde svi jednakom snagom smrada. Neki smrde jače, neki slabije, a ja sam htjeo da saznam koji smrde najviše. Njušio sam kao pas tartufar pokušavajući osjetiti snagu smrada ispod fizičke površine. Njušio sam i veće i manje smradove ali sam osjećao da negdje postoji najveći smrad i kad ga nađem znat ću da je to najveći smrad. I baš te godine, to jest ove godine (2009) nešto je privuklo moju pažnju i ja sam onjušio to mjesto i to zbivanje i učesnike tog zbivanja. Kad su moji njušni senzori prodrli kroz površinu koja je štitila tu masu otkrio sam strahovit smrad. Znao sam da tu leži najveći smrad ove naše galaksije. Da dragi moji mućci,  niste vi nosioci najvećeg smrada, vi ste nevini čisti smrad, i napadate čovjeka svojim smradom samo ako vas on razbije. Vi svojim postojanjem smrad ne širite niti ste odgovorni za smrad koji posjedujete. Vas čovjek zagrne u đubre gdje istrunete i tim izgubite taj svoj smrad. Lako je meni sa vama, a i vama sa mnom, problem je meni sa najjačim smradom. Sto puta sam osudio svoju glupost koja me odvela na put traženja najjačeg smrada. Kad sam ga našao, to jest, kad sam onjušio taj smrad, ja sam shvatio da sam načisto nagrebusio.  Od toga smrada čovjek više pobjeći ne može. Taj smrad probija svaku fizičku prepreku, prodire kroz najfinije mirise, prodire kroz sve osim kroz san. San mi je jedini bijeg od tog smrada. To je toliko velik smrad da mi se vaš smrad čini kao neki fini miris. Taj smrad mi nije dao mira i shvatio sam da ako želim normalno da živim moram da se oslobodim tog paklenog smrada. Eh, kad bi ovo pisanje bilo dovoljno da bar malo ublaži taj smrad ja bih se osjećao preporođenim. Ne znam, vidjet ću na kraju učinak ovog pisanja. Da, našao sam gnijezda gdje se legu ti mućci, a to su sveučilišta, fakulteti i akademije. Kažu da čovjek ne bi bio budala kad bi znao da je budala. Mućak ne bi bio mućak kad bi znao da je mućak. Ja moram razbiti ljusku na mućku da bih otkrio da jaje nije jaje, nego da je to mućak. Smrad koji se širi oko nas jasno govori da narod ne leže jaja nego da narod leže mućke. Narod je kao  nasađena kočka koja nema shvaćanja o vremenu i koja ne može da shvati da leži na mućcima a ne na jajima. Ako jaje ima svoju bit onda je ono jaje, a ako jaje ne sadrži u sebi ozračje svoje biti, ono je mućak. Nitko ne može znati da li je danas snešeno jaje mućak ili jaje, ali se vremenom to može saznati. Obični, „mali“ ljudi su masa koja stvara jajne ćelije koje idu na „osjemenjivanje“ u visoke škole. Dakle, nije mućak onaj sa srednjom stručnom spremom, mućak je onaj sa visokom stručnom spremom. Hrvatski studenti, hrvatski mozgovi, hrvatski visokoobrazovani ljudi su mućci. Bit čovjeka je da bude čovjek, ako ljudsko biće nije čovjek, onda je ono mućak. Ali što znači biti čovjek? Svjež mućak je za čovjeka isto što i svježe jaje jer oboje završavaju u tavi, i imaju istu svrhu i potpuno su isti. Ako je bit jajeta da završi u tavi kao hrana koja će pospješiti rad drugih pojava, onda mućak ne postoji. Ako je čovjekova bit da postane ono što jest sada, onda ne postoje ljudi mućci. Čovjekova bit nije da završi u tavi u kojoj i mućak i jaje imaju jednaku vrijednost i jednaku moć.

Na nekakvim svojim prosvjedima govore da znanje nije roba i da školovanje mora biti besplatno za sve. To je sve tako plitko, tako su plitki da ne shvataju da znanje uistinu nije roba, oni su roba. Točnije rečeno, svi smo mi roba, samo što su neki skuplja roba a neki jeftina roba. Zato i idu u školu da bi bili skuplja roba. Znanje je oruđe koje je potrebno čovjeku da ostvari svoj bitak. Danas je čovjek sa znanjem, obrazovan čovjek, oruđe u tuđoj ruci, on je samo jaje u tavi. Onaj student koji je stekao zvanje doktora znanosti prestaje biti čovjek onog momenta kad sebe počne smatrati doktorom znanosti. Profesor prestaje biti čovjek onog momenta kad sebe počne smatrati profesorom. Kritičar prestaje biti čovjek kad sebe počne smatrati ispraviteljem nečega. Čovjek postaje čovjek kad počne da djeluje u skladu sa svojim bitkom, a ne u skladu sa svojim zvanjem ili u skladu sa svojim željama. Jaje se pretvara u mućak onog momenta kad ciljeve čovjeka zamijene osobni egoistični ciljevi. Što hrvatski narod ima od svojih „mozgova“ koje su školovali? Stanje hrvatskog naroda jasno govori da Hrvati legu samo mućke i da je školovanje samo traćenje vremena. Bliže bi Hrvati bili  čovjekovom bitku da su nepismeni, jer današnje znanje koristi samo tome da udalji čovjeka od njegovog bitka. Kad mućak uči jaje njegovom bitku, onda će se jaje pretvoriti u mućak. Ti učači, ti osjemenitelji, su neplodni kao i naš pijetao, i zbog toga ih treba osposobiti. Ja znam da steći diplomu ili zvanje nije lako, teško je, ali kad bi znali kako je teško danas biti čovjek smijali bi se svim tim svojim studentskim mukama. A cilj i jest da vas se namuči jer što vas se više namuči manje ćete stremiti ka čovjekovom bitku. Sve je to proračunato. Dug prema muci je opasan jer veže učenika ka njegovoj muci i tim ga udaljuje od drugog čovjeka. A udaljavanje učena čovjeka (čitaj mućka) od drugog čovjeka jest ono što ih upućuje u život mućka a ne čovjeka. Što je studentska muka veća, to je veća vjerovatnoća da postanu mućci. Smrad koji osjetim kadgod otvorim neke novine, ili kad upalim televiziju, ili kad svoje uši približim ljudskim glasovima, govori da su hrvatska veleučilišta tvornice mućaka koji doduše ne smrde, ali znam da su puni smrada koji jedva čeka da mućak dobije diplomu kako bi mogao da se širi. Sve nedaće koje se dešavaju u društvu dokazuju postojanje smrada. Za taj smrad su uglavnom odgovorni visoko obrazovani mućci, kažem mućci jer kad bi mućci bili jaja ne bi bilo smrada. Postojanje smrada jasno govori da su naša jaja mućci i da se stalno proizvode mućci. Mućak ne može stvoriti jaje jer da može stvoriti jaje od sebe bi načinio jaje i tim prestao biti mućak. Da li ti mene mućku, ili mućče, možeš da shvatiš? Ne možeš me shvatiti jer da bi me mogao shvatiti moraš znati svoju bit. Tvoja bit je postati čovjek, kažem postati jer se nitko ne rađa kao čovjek, čovjekom se postaje. Znam da je slatko mućku biti mućak jer ta mu slast govori da mućak nije mućak nego da je jaje mućak. Većina dokazuje mućku normalnost, ako je većina mućaka onda su mućci normalnost, a jaja nenormalnost. No, većina nije mjera stvari. Dokgod čovjek bude imao potrebu da bježi od smrada, mućci će biti nenormalnost. I upamtite da nije istina ono što vi mislite da jest, nego je istina ono što jest, a jest ovo:

                                                       Vi ste roba, a ja sam vo.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •