Pismo jutarnjem propovedniku

PISMO JUTARNJEM PROPOVJEDNIKU

          Dobro veče, jutarnji propovjedniče, dobro veče želim iako nije veče. Naime sat pokazuje dvadeset i dva sata i dvije minute. Nedjelja je. Prema nekom mom mišljenju veče je do oko dvadeset i dva sata a tada nastaje vrijeme noći. Za dva sata je ponoć i početak novog dana. Po nekim pričama koje sam kao dijete slušao u pola noći počinje gluho doba noći i traje do tri sata kada se pijetlovi prvi put javljaju. Tako su mi govorili. I još su govorili da u to gluho doba hodaju po napolju vile i vilenjaci, vještice i utvare. More ili kako se već zovu tada sišu djecu, vile igraju kolo, vještice idu na bal ili kradu kravama mlijeko, a utvare iz noćnih sjenki vrebaju na zakasnjele putnike da ih na smrt prepadnu. Sjećam se kad sam bio dijete pa ako se u noći probudim, a sat govori da je još gluvo doba, tad me obuzimao strah. Jak strah. I tada sam se pokrivao preko glave da ne bih slučajno pogledao u prozor i tamo vidio neku utvaru, nisam se micao da ne bih mori otkrio gdje sam. Tek kada bi pijetli zapjevali ja sam glavu izvlačio ispod deke oslobođen svakog straha. Poslije tri sata i pijetlove pjesme sva ta noćna strava mora da ide spavati, i ja sam ponovno spreman da u miru zaspim. Rekli su da oni idu tada spavati i to je bilo tako, i zato sam ja vjerovao u to. Nekada mi je to bilo najteže vrijeme, najgore i najstrašnije. I tako dođe vrijeme pa se preokrene, već odavno mi je to najdraže vrijeme. Eto kako se u životu sve preokrene. Nekada sam, dok sam radio na terenu, umoran lijegao vrlo rano, među prvima, samo da bih se probudio u to doba već naspavan. Naveče su oni većinom pričali a ja spavao, ali zato su oni u gluho doba spavali a ja razmišljao o onome što me zanima. Gluvo doba je najtiše doba i zato najbolje, najproduktivnije za razmišljanje. Ponekad mi je u to doba dolazila i neka tvoja propovijed te sam o njoj razmišljao. Sa nekim sam se slagao, a sa nekim nisam, čak si me par puta i naljutio. One propovijedi sa kojim sam se slagao zaboravio sam, a one u kojima se nismo slagali, kao i one što su me naljutile, nažalost, i njih sam zaboravio. Ja njih ne doživljavam kao nešto što treba pamtiti niti ih uzimati previše k srcu, ja njih doživljavam kao nešto o čemu treba razmisliti i izvući neki zaključak. Zatim zaboraviti i njih i zaključak. One se zaborave i to je dobro, ali zaključak ne nestaje iako čovjek misli da ga je zaboravio. Da ti pravo kažem, rijetko i čitam tvoje propovijedi jer mi nisu novine tako lako dostupne. Jedna propovijed mi je donekle ostala u sjećanju iako ne mogu točno svega da se sjetim ali znam da si napadao komunističku diktaturu i vrijeme u kome smo i ti i ja živjeli. To me je razljutilo, ne to što si je napao, nego što si je napao takvom snagom i žestinom kao da je sam đavo vladao u njoj.

Da li čovjek ima pravo na drugačije mišljenje? Naravno da ima, i ne zato što mu ti ili ja, ili netko drugi dobrovoljno daje, nego zato što mu to pravo život daje. Uzmi dva čovjeka i jednog istjeraj gladna u hladnu noć koju natapa kiša a drugog primi u toplu kuću i pogosti ga večerom i suvom posteljinom. Da li će njih dva razmišljati o istim stvarima i o svemu imati isto mišljenje? Ponovi to još nekoliko puta sa drugim ljudima i saznat ćeš možda ono što ne znaš. Ljudi koji su proveli noć siti i u toplom, nisu razmišljali o istom, dok su oni napolju, ma koliko različiti bili, razmišljali o istom. Bili su gladni, pokisli, umorni, ozebli, odbačeni, njihovu misao određivalo je stanje u kome su se nalazili. Misao jednih i misao drugih određivalo je stanje u kome su se nalazili a ne njihova različitost ljudska. Napao si žestoko socijalizam, a moje mišljenje o njemu nije tako loše kao tvoje, iako je tebi u njemu bilo bolje nego meni. Ja nisam ljut što si ga ti napao, ti imaš na to pravo ali sam ljut što si ga napao tom snagom. Pretjerao si u snazi napada. Nedavno me je takođe jedan mladić naljutio kada je izjavio da je socijalizam bio loše društvo jer u njemu pojedinac nije mogao da uspije, nije mogao da ostvari samoga sebe, a u društvu u kome sad živi to je moguće. On je uspio, ostvaruje sebe i zarađuje daleko više nego što bi mu to socijalizam omogućio. Ima pravo na svoje mišljenje, zar nije tako. Sve na ovome svijetu ima svoje mjesto pa tako i socijalizam. Njemu nije mjesto na smeću tamo gdje ga vi bacate, niti mu je mjesto među zvijezdama gdje ga drugi stavljaju. Njegovo je mjesto tamo gdje mu je mjesto. Ja osobno nisam bio zadovoljan socijalizmom. Kako može netko da bude zadovoljan društvom u kome čovjek ne može ići dalje u školu zbog toga što mu to materijalni uslovi ne dozvoljavaju. Neki mogu ići na studije, a neki ne mogu, ja to automatski ne smatram zdravim društvom.

          Tako prije par godina u goste nam je navratio očev bivši poslovođa. Moj je otac po zanimanju tesar, mislim to je bio dok je bio sposoban za taj posao. On i njegov poslovođa nisu se vidjeli nekoliko godina jer je rat uništio njihovo poduzeće koje se zvalo “Novogradnja”, a njih raspršilo na sve strane svijeta. I tako poslije nekoliko godina, njegov poslovođa je navratio kod nas da se malo, što bi narod rekao, malo “ispriča” sa starim. On sam mi je rekao da mog starog cijeni kao vrijedna radnika i poštena čovjeka. Baš tako je rekao i to poslije tog susreta. I u svim tim pričama počelo se neizbježno porediti socijalizam i kapitalizam. U sjećanju su mi ostale samo ove riječi kojim se ćaćin poslovođa obraćao njemu: “Eto, ti znaš kako je bilo kod nas u firmi. Ti si bio dobar majstor i vrijedan radnik, i pravio si prebačaj, a recimo jedan Eko je primao ured istu platu kao i ti a nije čestito sposoban ni da na mješalici radi. Da je tad bilo kao što je sada, tada bi ti imao daleko veću platu, a Eko ne bi ni radio.” Na to mu je moj stari odgovorio:”Je, ali moraju i Eko i njegova žena i njegova djeca živjeti.” Dalje se ne sjećam. Eto ti propovjedniče lica kapitalizma i lica socijalizma. Taj Eko je bio musliman, bio je blizu četrdesetih godina tada, imao je ženu i nekoliko djece. Sirotinja moj propovjedniče. Ali nisu oni sirotinja zato što moraju biti sirotinja, nego zato što smo mi sirotinja. Eku ja osobno poznam, on nije bio pijanac ni neradnik. Ne znam kako bih ti ga opisao, a da ga ne povrijedim. Bio je povisok, više mršav nego debeo, malo razrook, glava mu je bila malo nastranu nagnuta, a i hod mu je bio malo neuobičajen. Njegova sva familija je bila siromašna, tako da mu nitko nije mogao pomoći. Kućica im je bila jako trošna tako da je “Novogradnja”, poduzeće u kome su radili, dala materijal za kuću a radnici, Ekine kolege, i Hrvati, i Muslimani, i Srbi, pomagali su mu napraviti kuću. Moj stari je uvijek poslije posla išao pomagati raditi da kuća što prije bude gotova. I neradnom subotom je išao. Da li su staru kuću srušili da bi novu napravili to ne znam, ali znam da su se djeca jednom mrznula. Sjećam se da je stari jednom došao naveče sa posla i da je govorio kako je bilo hladno i kako je morao da upali svoje auto da bi se djeca u njemu grijala jer je iznenadno zahladilo. To je bilo, moj propovjedniče, negdje krajem osamdesetih kada je moj stari imao mjesečnu plaću od stopedeset maraka i vozio deset godina starog stojadina. Eko je bio musliman, a moj stari Hrvat, katolik i član crvene mafije. Branio je socijalizam iako sam nije volio one lopove i prevarante s kojim je uvijek bio na ratnoj nozi. Kad su mu prekipili prestao je da se druži sa njima, al’ je i dalje ostao njihov član. Moj stari je svojim djelom i svojom riječju potvrdio samog Boga. On je onaj što je rekao Bogu “ne” ali je činio ono što je on tražio od njega, bio je čovjek. A gdje su oni što rekoše Bogu „da“, a ne učiniše ništa, reci mi propovjedniče?

          Mladiću, socijalizam nije spriječavao razvitak pojedinca, ne, on je spriječavao pretjerano bogaćenje pojedinca. A zar sam Isus Nazarećanin nije rekao da čovjek ne treba da ide za bogaćenjem i bogatstvom? Reci mi propovjedniče ti, da li će ikad taj mladić u svoje auto, kad ga bude imao, primiti neko promrzlo hrvatsko dijete da se malo ugrije? A ima takve hrvatske djece, a za muslimansku neću ni pitati. Da li će on ikada nekoj od hrvatskih sirotinja otići raditi na kuću dobrovoljno? Reci mi propovjedniče da li si ti ikada nešto od toga učinio? Čime si ti Boga potvrdio? Ja ću tebi reći propovjedniče jedno što neće biti kao ovo sve dosad pomiješano i ispresijecano uslijed moje silne ljutnje. Hrvati su u vrijeme socijalizma i komunističke diktature i za vrijeme crvene mafije imali manje u džepu, ali više u duši, a danas u ovom tvome haosu imaju više u džepu, ili čak i nemaju ništa, ali daleko manje u duši. Duše su im gotovo prazne, to ti ja kažem, tesarev sin. Nekada smo moj propovjedniče punili dušom džep pa smo imali i u duši, a i u džepu, a sada pokušavamo džepom napuniti dušu pa ne ide, te su nam prazne duše a i džepovi. A onaj tko nema u duši, može imati sva bogatstva ovog svijeta ali ostaje siromah. I to nije sve moj propovjedniče, vi ste nekada, za vrijeme komunističke diktature bili bolji nego što ste to sada. Vi ste o narodu vodili više brigu onda kad su vas izbacili i iz vlasti, i iz javnosti, nego sada. Tada ste imali samo narod i sa njim ste provodili dane, a danas provodite više vremena sa “kojekakvim tamo moćnicima” nego sa narodom, i uz to siromašnim narodom. Osim toga, tu su nove obaveze i dužnosti u javnosti koje donose opterećenje o čemu treba da se razmišlja. A za razmišljanje treba mir koji se u narodu ne može naći jer njega tjera uvijek neki nemir. Propovjedniče jutarnji, htjeo sam ti još nešto napisati da te naljutim kao što si i ti mene, ali je kasno kako za socijalizam tako i za kapitalizam.

          Ponoć je odavno prošla, gluvo je doba nastalo, napolju su utvare i đavli, svoj bal vode. Ovo je vrijeme njihovo doba, al’ i moje, odoh i ja napolje, moram nešto da obavim prije nego se razbježe u svoja skrovišta. A ti, poslušaj me dobro, pokri se dekom preko glave i čekaj dok ne čuješ da pijetao zakukuriče. Tad se otkrij i pripremi mi za ujutro jednu propovijed koja će se zvati “Trao djed Lan da mu prođe dan.”

Puno te pozdravlja tesarev sin.

P.S. ne ljutim se više.

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •