Pismo gospodinu doktoru

Pismo gospodinu doktoru

Moje rodno selo je jedno od ljepših sela, i to nije zato što je moje, nego zato što je doista tako. Nekih 160 kuća oblikovalo je selo koje se nalazi na samoj obali rijeke koja je nekad bila prepuna ribe. Od centra grada kome pripada udaljeno je samo dva kilometra, tako da nije ni preblizu a ni predaleko, baš po mjeri. Ono se ne nalazi ni na kojem pravcu, tako da u njega dolazi samo onaj koji ima nekog posla u njemu ili ako ide u goste. To je bilo jako dobro za nas jer smo bili pošteđeni od prejakog saobraćaja koji je bio prava mora za sela koja su se nalazila na nekom putnom pravcu. Iz mog sela vodila su dva puta, jedan je vodio u grad i dalje u svijet a drugi je završavao pedeset metara od groblja. Centar sela se nalazio na mjestu koje smo zvali raskršće. Tu su se račvala ova dva navedena puta. Tu je bila seoska prodavnica, škola do četiri razreda, kafana i arterski bunar koji je selo opskrbljivalo veoma kvalitetnom vodom. Nekada, u stara vremena, ljudi su na raskršćima puteva ostavljali jedan slobodni prostor koji nije pripadao nikome. Nerijetko su ljudi putovali sa kolima i konjima iz sela u selo pa i dalje, te je u tu svrhu ostavljeno nešto zemlje da bi putnici namjernici tu mogli prenoćiti ili odmoriti dan dva. U vrijeme mog djetinjstva jedino su ljeti dolazili Cigani i boravili na raskršćima. Uglavnom su se smještali na raskršćima izvan sela, jer su ih mještani nisu osobito volili. Smatrali su da su oni skloni krađi, a i nekim drugim običajima koji nisu bili u skladu sa mjernim nazorima. Za nas djecu oni su bili jako zanimljivi, tipična dječja radoznalost, ali u prkos toga nismo im prilazili. Naše bake i roditelji branili su nam da dolazimo u kontakt sa njima. Mi im nismo prilazili, ne zato što su oni to zabranili nego zato što nas je bilo strah njih. Babe su nas često plašile Ciganima, govorile su da oni kradu djecu i da im onda sijeku noge i ruke. Znali su babe da je strah jedan od najboljih čuvara. One nisu voljele da mi djeca kupimo lastavičja jaja te su nam govorile da ako trun od lastavičjeg gnijezda upadne u oko onda ćemo oslijepiti. Mi smo vjerovali u to i klonili smo se rabote i čak nismo dolazili ni blizu gnijezda strahujući da nam ne bi slučajno nešto upalo u oko. Takvih babskih strahova bilo je mnogo vrsta ali su svi bili veoma učinkoviti u sprječavanju dječjih nestašluka, bilo da su oni bezazleni ili uistinu štetni. Tako smo se bojali Cigana, ali je nekad radoznalost bila veća od straha, i to se dešavalo kad bi neki Cigo došao sa medvjedom koji igra. U našem kraju nije bilo medvjeda, te nam je on bio jako interesantan i još da zna da igra, to je uistinu bilo nešto. Cigo je udario u neku tepsiju a medo je igrao, to je bio događaj za nas, osim toga i Cigin glas dok je pjevao i govorio  medi što da radi bio je zanimljiv. On je govorio drugačije od nas i to se nama činilo veoma smiješnim. Na Cigine udarce u tepsiju medo bi se digao na stražnje noge i igrao dok je Cigo lupao i pjevao. Mi smo bili ushićeni. Onda je Cigo rekao medi da se penje uz banderu da mi vidimo kako on to vješto radi. A za šlag, Cigo je naredio medi da nam pokaže kako se pijanac valja po kanalu. Tad bi medo legao i počeo se valjati po zemlji imitirajući pijanca. Mi smo se svi oduševljeno smijali, kako mi tako i odrasli koji su došli da vide taj šou. Znao je Cigo što mi volimo i zato se prilično trudio dok je pjevao i udarao u tepsiju. Znao je da ako dobro izvede tu predstavu da će biti bolje nagrađen. Naime, poslije predstave on bi kupio darove za taj svoj šou. Lukav je Cigo bio, jer nije primao samo novac, nego je govorio da će uzeti isto malo graha, kukuruza ili pšenice. Znao je Cigo da najviše dobija onaj koji najmanje probire. Mi nismo imali novaca kao odrasli ali smo se zato rastrčavali po kućama i donosili mu, netko graha, netko kukuruza ili pšenice. Strpljiv je bio čekajući nas da se vratimo. Grah za sebe, a kukuruz za konje, a možda i za medu jer nismo znali čim se medo hrani. Cigo je odlazio zadovoljan jer su naši darovi i pohvale govorile da smo mi zadovoljni s njim i sa medinim šouom. Znao je Cigo da ako medo bude dobro igrao da će biti nagrađen za tu svoju igru. On za igru a Cigo za udaranje po tepsiji. Nikad nisam shvatio da li je medo bio svjestan tog šoua, da li mu je bilo drago kad smo se mi oduševljeno smijali, i da li je bio svjestan naših darova koje smo dali za njihov nastup. Jasno mi je sada da je to Cigo sve radio za sebe, a ne radi mede i da je medo bio samo jedno jadno biće koje je služilo Cigi da ostvari svoje interese. Lakše mu je bilo udarati po tepsiji nego ići kopat kukuruz ili vršiti pšenicu. Medo i tepsija su mu pomagali da preživi, a kako je medi bilo, to je medo znao, ako je imao svijesti da shvati to što mu se događa. U današnjici su ljudi zabranili takvo postupanje prema medama. Dobro je kad čovjek shvati medin položaj ali nije dobro kada ne shvati poput mede svoj položaj.

          Možda ćete se gospodine doktore zapitati zašto vam je spominjem ovu dogodovštinu iz mog djetinjstva koja sa vama nema ništa zajedničko. Vi niste Cigo, nemate medu niti znate udarati u tepsiju kao što to Cigo zna. Svoj kruh obezbjedite poštenim radom i to nema nikakve veze sa vama. Možda ste i u pravu, ali je priča tu i nećemo je sklanjati. Ja sam gospodine doktore slušao vas i posmatrao i najednom mi je navrlo sjećanje na slike mog djetinjstva koje su pokazivali Cigu kao lupa u tepsiju i medu kako igra vezan na lancu, i nas posmatrače koji smo hvalili Cigu i medu. Gledao sam vas na televiziji i vidio kako vas tapšaju po ramenima i kao se srdačno rukuju sa vama šireći svoj osmijeh. A vi, i vi ste se smiješili, od uha do uha, ali ne da bi pogledali svoje zube nego što ste uistinu bili ushićeni priznanjem tih ljudi koji su se smijali tebi, kao što smo se mi smijali Cigi. Mi smo bili darežljivi pa se nadam da će i ti koji su vama odali priznanje biti darežljivi te vam dati neku crkavicu da nahranite sebe i vašeg medu. Bez obzira na sve, njihove pohvale nisu bile licemjerne nego prave. Vi ste ih zaslužili jer vaš medo jako je živahan i pomalo divlji što znači da ga je bilo veoma teško natjerati da igra onako kako vi udarate. Mnogi dreseri su pokušavali da postignu to što ste vi postigli, ali nisu dokraja uspjeli. To može da znači da ste i vi lukavi poput Cige. Vi znate što vole oni što gledaju, znate koju igru oni najbolje vole. Znate i da medo ne voli igru koju vole oni što posmatraju, ali uprkos medinom nehtijenju uspjelo vam je da ga navedete da zaigra. Obećali ste mu kule i gradove sam da bar nakratko, onako licemjerno zaigra. Medo je nasjeo na foru i zaigrao što znači da ste uspjeli izvesti šou za koji ste pobrali sve pohvale. Ali se od pohvala ne živi nego bi oni morali dati neku kintu za taj šou da bi medo dobio ono što ste mu obećali. Čini mi se, moj doktore, da kad bi ja znao udarati tako dobro u tepsiju kao vi, tad bi cio svijet igrao. Ali što ćete, ne može svako tako dobro udarati po tepsiji kao vi. Pa evo gospon doktor kad sam vas malo pohvalio da vas malo i pokudim. Ali nemojte se ljutiti na mene zbog toga, jer bi vam to bio veliki minus. Vi ste doktor, vi znate da čovjek treba da voli više one koji ga kritikuju nego ono koji ga hvale. Dobar kritičar ukazuje na mane a vješt laskavac sputava čovjeku noge i obara ga na tlo. Možda vas zanima kada sam primijetio u ovome životu gdje interes i nada nikada ne umiru. Ovaj bračni par sjena je ljudskog para koji se sastaju od čovjeka i žene. Kad je pola na zemlju prva sjena, prvog čovjeka, rodio se interes. Kad je od čovjeka načinjena žena javila se još jedna sjena a to je nada. Interes je rušio sve oko sebe, obarajući sve na zemlji u blato ili prašinu a nada je to sve podizala da bi interes opet obarao. I tako sve do današnjeg dana. Vi doktore govorite o nekom napretku, o nekom boljem sutra, dajete obećanja lakovjernima ulijevajući im lažnu nadu, da će im biti bolje. Prije tri tisuće godina rečeno im je da će biti bolje. Prije dvije tisuće godina čovjek je čekao bolje. Prije tisuću godina nadao se boljem kao što se i danas nada. Prije četiri tisuće godina govorili su im da će im biti bolje. Prije tri tisuće godina rekli su da je bolje tu na dvorišnoj kapiji. Prije dvije tisuće godina govorili su da je bolje tu na vratima. Prije tisuću godina govorili su im da će biti bolje i danas vi govorite da će im biti bolje jer smatrate da vi shvaćate situaciju te znate da će im biti bolje. Vi ćete ih odvesti u bolje sutra. Vi kao doktor morali ste shvatiti neke stvari, a jedna od tih stvari jest da ste vi lažov. Svako tko kaže da će biti bolje veliki je lažov baš kao što su bili lažovi oni prije toliko vremena. Ako je čovjek prije sto godina živio u uvjerenju da će mu biti bolje, koliko je uznapredovao ako se zna da i danas živi u uvjerenju da će mu biti bolje? Pokažite mi napredak doktore! Da li je napredniji čovjek koji pije vodu rukom sa izvora ili čovjek koji pije čašom sa česme? Da li mobilni telefon ili put na mjesec znače da je čovjek napredovao ili da je napredan? Nokti mi doktore služe da bi se dobro počešao, zubi da bi sažvakao hranu, telefon da bi se čuo sa onim koji je daleko, svjetlo da bi vidio u mraku, auto da bi išao brže. Tehnologija nije čovjek, nego oruđe čovjekovo. Razvitak luka i strijele u atomsko oružje na znači razvitak čovjeka nego razvitak oružja. Čovjek danas zaprašuje komarce da bi se manje češao. Da li je napredniji čovjek koji se manje češe ili onaj koji se više češe? Vaš govor o napretku lupa je u tepsiju. Priča o boljem sutra isto što i priča o napretku.

          I prije vaših nastupa ja sam znao da se čovjek u školi ne može naučiti pameti, što znači da i najveći doktor nauka može da bude glupan. Kad sam čuo neke vaše izjave ja sam se naljutio na vas. Kad čovjek daje neke izjave, ili drži govore, on ujedno to nameće drugima kao nešto što oni treba da prihvate. Da sam ja povjerovao vašim izjavama i indirektnim sugestijama postao bih glup. A to za mene znači da me vi nastojite načiniti glupim. I da stvar bude još i gora vi i druge ljude nastojite učiniti glupim, a ja to ne volim gospodine doktore. I to sve radi svog osobnog interesa. I zato ti pišem ovo pismo da vidimo tko je od nas dvojce lažov, licemjer i glupan.

          Kao prvo rekli ste da ovo nije komunizam u kome se nije smjelo govoriti. Vi gospodine doktore ne znate ni što je socijalizam, ni što je komunizam. Kad čovjek zna ono što jest onda zna i ono što nije. Ako ne zna ono što jest onda mu sve izgleda isto. Vi ne poznate te stvari i zato vam socijalizam i komunizam izgledaju isto. Socijalizma doktore može da bude koliko i ljudi, a komunizam je samo jedan, i on uopće nije postojao. Komunisti su proveli ljude iz kapitalizma ka komunizmu. Krenuli su u Eldorado. Tražili su ga i Rusi i Jugoslaveni, i Kubanci i Kinezi. Svi su oni krenuli svojim putem ali ga nitko nije našao te su se neki vratili nazad odakle su i krenuli. Život koji su živjeli u tom traganju za Eldoradom je bio život u socijalizmu. Socijalizam je bio put a komunizam cilj. Nisu došli do cilja te se vratili nazad. A vi iz osobnih interesa namjerno spajate socijalizam, komunizam i Jugoslaviju u jedno te isto. Hrvati su živjeli u kapitalističkoj Jugoslaviji, i socijalističkoj Jugoslaviji. Život u kapitalizmu znači jedno, život u socijalizmu znači drugo, a život u Jugoslaviji označava nešto treće. Ako čovjek kaže da voli socijalizam to ne znači da voli i Jugoslaviju. A ako kaže da voli Jugoslaviju ne znači da voli i socijalizam. Socijalizam je oblik društvenog uređenja a Jugoslavija je udruženje naroda u jednu državu. Za ljude koje ne poznaju stvari to je sve isto. Čini mi se da je i za tebe to isto. A to da se nije smjelo govoriti reći ću vam dvije stvari. Gospodine doktore ljudi su uvijek smjeli govoriti i kad su zbog svog govora završavali na lomači. Ljudi su govorili i u socijalizmu, gospodine doktore, ali samo kukavice nisu smjele govoriti. Ja se sa svojim susjedom ne slažem gotovo ni u čemu, ali to ne znači da on nije hrabar čovjek. Na satovima obrane i zaštite u srednjoj školi profesor ga je spominjao kao primjer neprijatelja države koji potjeće iz naše općine. On je hrabar i govorio je te je završio na robiji. A vi gospodine doktore, jeste li bili hrabri ili ste bili kukavica? Po onom kako sada napadate rekao bih da ste bili kukavica. Hrabri krče put a kukavice se udaraju u prsa, gospon doktore. Kukavičinih pet minuta uvijek dođe, ali se nadam da neće trajati dugo. U vrijeme kad se nije smjelo govoriti i zidovi su imali uši. Reci zidu nešto večeras, sutra zna cijelo selo, a što zna selo znao je i čuvar poretka. I zidovi su slušali što čovjek govori a deli ljudi. I kad bi ga ljudi čuli razmišljali su o onom što je rekao, vagajući da li je to dobro ili nije. U vrijeme kad se nije smjelo govoriti kad bi čovjek nešto rekao svi su ga čuli, a danas kad se smije govoriti nitko ga ne čuje. Danas čovjeka malo tko hoće da sluša, a i oni što ga slušaju uopće ga ne čuju. Ni jedno ni drugo nije dobro, ali po mom shvaćanju čovjeka gore je kad te nitko ne čuje nego kad te čuju pa kazne. Nekad je riječ bila oštrija od mača i jača od topa, a danas riječ više ne postoji. Dalje, gospodine doktore, svaki čovjek vašeg kalibra kad napada nešto mora dobro razmisliti da se ne bi od napadača pretvorio u napadnutog. Vi napadate socijalizam kao da je to najveće zlo a zaboravljate pritom činjenicu da se od najjačeg zmijskog otrova pravi veoma dobar lijek. Ne postoji nešto što potpuno valja niti što potpuno nevalja. Ja nisam ljubitelj ni kapitalizma ni socijalizma pa zato mogu objektivno da sagledam i jedno i drugo. Hajdemo se dogovoriti ovako, uzmemo petnaest godina socijalizma, deset godina Tita i pet godina poslije njege, pa analizirajmo. Zatim uzmimo petnaest godina kapitalizma, to jest deset godina Tuđmana i pet poslije Tuđmana. Uzmimo socijalizam od 1970 godine do 1985 godine i uzmimo sada od 1990 do 2004 godine. Šta su Hrvati imali 1970 a što su imali 1985? Koliko se fabrika u Hrvatskoj socijalističkoj republici napravilo u tom periodu? Koliko se napravilo na moru hotela, brodogradilišta, koliko se napravilo stambenih zgrada? Izračunajte koliko je napravljeno stambenih zgrada? Izračunajte koliko je napravljeno kilometara puteva i dalekovoda. Koliko je kuća napravljeno u Hrvatskoj u tom periodu, koliko kapitala, koliko je kupljeno televizora, koliko auta? Izračunajte gospodine doktore koliko su se Hrvati za to vrijeme zadužili u inozemstvu, izračunajte koliko su prodali svojih fabrika, hotela, banaka i niz drugih vrijednosti. Izračunajte gospodine doktore što su Tito i drugovi izgradili u Hrvatskoj a izračunajte šta su napravili Tuđman i gospoda u koju spadate i vi u ovoj Hrvatskoj. Koliko ste izgradili fabrika, hotela, puteva, dalekovoda? Koliko su Hrvati napravili kuća za vaše vrijeme, i niz drugih sitnica u rasponu od auta do kašike, izračunajte koliko ste se zadužili vani, izračunajte što ste kupili a što rasprodali.

          Tito i drugovi nisu prodali ni jednog zrna pijeska od bogatstva hrvatskog naroda, niti su se zadužili koliko ste se vi zadužili a napravili su toliko da se ni usporediti ne može. Po vama su Hrvati bili lijeni i nemarni u državnim socijalističkim firmama, ali gospodine tko je napravio to što vi prodajete? Što su napravili u ovim vašim kapitalističkim fabrikama za ovih petnaest godina? Matematika ne laže moj doktore. Nemojte misliti da će ovo biti samo napisano, ne, nego će se jasno izvršiti popis načinjenog u jednom i u drugom. Pa kad se ta dva izvještaja usporede vidjet ćete da ste vi uništili hrvatski narod uništavajući i prodajući njegovo nacionalno bogatstvo. Ako izvještaji dokažu to onda ćete gospodine morati i odgovarati za to, a znajte da baciti ponosan i bogat narod na koljena nije nimalo mala stvar. Hrvati nisu bili ni istok ni zapad, ni kmetovi ni sluge, njihovo bogatstvo pripadalo je njima, znajte da je bilo malo takvih naroda.

          Vi ste se gospodine doktore dobrovoljno javili da vodite ovaj narod i narod je izabrao vas. Netko je davno rekao da ako čovjek hoće da zna šta je dobro za psa onda mora proučiti pseću prirodu. Dobro je to rekao. Vi hoćete da učinite bolje hrvatskom narodu i rekli ste da to možete učiniti. Da bi čovjek učinio bolje mora prvo znati što je dobro, a da bi znao što je narod mora prvo da zna što je čovjek. Nitko ne može dovesti narod u bolje ako ne zna što je dobro i što je čovjek. Nitko ne može na ovim prostorima shvatiti što je dobro i što je čovjek ako ne pozna riječ Božju, ne riječ crkve i svećenika nego riječ Božju. Znadete li vi doktore što je dobro? Znate li šta je čovjek? Vaši postupci i govori odaju da vi o tome nemate blage veze. Uzeli ste da vodite brigu o narodu a uopće ne znate šta je to čovjek. Uzeli ste da činite bolje a ne znate što je dobro. Kad bi poznavali Božju riječ znali bi da oni ljudi koji ne znaju što je to dobro i što je to čovjek, trebaju izbjegavati da vode čovjeka, odnosno narod.

          I znam da se vi razumijete u državu, ali država je oruđe, i nije čovjek radi države nego država radi čovjeka. Ja znam da je za državu najbolje da cijeli poljoprivredni sektor bude u rukama desetorice ljudi koji će upošljavati seljake. Znam isto da je za državu najbolje da seljak ne drži ni kokoš, ni svinje, ni jednu ili dvije krave nego da sve to kupuje. A kupovao bi novcem koji bi zaradio na imanjima te desetorice. To je dobro za državu ali nije dobro za čovjeka. Vi gospodine doktore hoćete da od hrvatskih seljaka načinite kmetove bezemljaše koji će raditi na velikaškim dobrima i dizati seljačke bune. Nevalja vam rabota moj doture.

          Javili ste se da pokrenete Hrvatsku ali nisam dobro shvatio to pokrećanje ili se može pokrenuti prema gore i prema dole? Ne volim kad se izjednačava socijalizam i Jugoslavija, ali isto tako ne volim kad se izjednačavaju hrvatska država i hrvatski narod. Vi kažete da jako volite Hrvatsku, ne sumnjam u to, volite zasigurno više nego ja, ali zato ja više volim hrvatski narod od vas. Ja volim ljudski rod a ne narodne države. U mene nema “Deutschland über alles.” Ne Hrvatska iznad svega, nego čovjek iznad svega, gospodine doktore. Mnogi se vi krijete iza paravana  i zavjese koja se zove Hrvatska. Hrvatska država jest u krizi ali vi trebate reći: “Hrvati su u krizi”. Hoću to da čujem da mogu da vam kažem da ste licemjeri i da niste Hrvati jer niste u krizi. Nije svačiji džep prazan gospon doktor. Recite doktore: “Ja volim Hrvate i hrvatski narod” pa da vas opet lažovom nazovem. Vi ih ponižavate i dopuštate da budu poniženi, vi rasprodajete njihovo bogatstvo i pretvarate ih u tuđe sluge i kmetove. Vi pokrećete Hrvate prema dole. Vama ja jako dobro jasno da se Hrvatsku ne može pokrenuti bez stvarnog kapitala. Novac je materijalizirana energija, a kapital bog pred kojim svi moraju klektunti. Kapital je postao bog koji stvara i razara. Tamo gdje dođe stvara, tako odakle ode zamre sve, to je jasno. Ako dobijete naklonost tog boga pokrenut ćete Hrvatsku, a ako vam bude nesklon vi ste promašili. Vi znate što sluge toga boga vole te to i činite. Jako ste dobra ulizica. Lukavi ste vi, čak ste se slikali i sa srpskim povratnicima. Niste se slikali sa njima i jeli njihov kruh zato što vam je stalo do njih nego zato da bi vas vidjeli promatrači. Vi znate što oni vole, zato ste sebi i nabavili tepsiju te udarate u nju a Hrvati igraju. Ajde malo Hrvati zaigrajte, hajmo zaigrajte poput ličkog mede, hajmo hop, hop. Ajde sada valjajte se po kanalu da vide kako se to pijanac valja po balkanskom kanalu, ajmo hop, hop.

          Hajte Hrvati malo se penjite na banderu i postanite majmuni, ajmo, hop, hop. Ajde sada siđite dolje nek gospoda vidi kako je majmun sišao sa drveta i postao čovjek. Ajmo posmatrači ruke gore svi. Tko se može mjeriti sa nama, Tko je bolji i vještiji od nas, nek se javi. Ima li itko na ovome svijetu tko može za samo jednu minutu učiniti ovo što možemo mi. Tko može za minutu pretvoriti čovjeka u majmuna i majmuna u čovjeka, nek se javi. A oni svi oduševljeno plešću, smiju se od uha do uha i tapšu te po ramenima. Bravo, zaista, nitko ne može što Hrvati mogu, dajte im neku kintu nek podijele gladnim penzionerima, ta ljudi smo. Da gospodine doktore dobri ste. Nikada se u životu nisam stidio ničega, bio sam ponosan čovjek, a sad me je stid. Rekli su da se nekad nije smjelo reći da si Hrvat, a ako je to i istina onda to nisu smjeli reći od straha, a danas mnogi ljudi ne govore da su Hrvati, ne iz straha nego zbog stida.  Stid me je kao čovjeka, a ti si kum moga stida, zato ti i napisah ovo pismo dragi doktore i nedragi kume. Bio si moćan u svojoj aroganciji kad sam ti ovo pismo pisao, a sad si bivši zatvorenik i lopov. Bog ti oduzeo pamet, ostalo si sam uradio. I nisi više doktor Ivo, nego baron von Tepsija.

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •