Pisma psiholozima

PISMA PSIHOLOZIMA

Evo dođe vrijeme da jednim pismom zakucam i na vaša vrata i vidim čime se bave ljudi što poznaju čovjeka. Objekt vašeg proučavanja je ljudska psiha, koja bi moga da oda tajne koje bi čovjekov život učinila boljim i zdravijim. Tamna prostranstva nevidljivog svijeta nisu nimalo privlačna ni za jednog avanturistu ili istraživača. Iz tog razloga mnogi od vas ne žele previše da se upuštaju u taj svijet kojeg čuva mrkla tama od bilo kakve svijetlosti dok nevidljivost pobija gotovo svake dokaze. Tako sam danas primijetio da se ljudi uče da budu psiholozi samo iz razloga da bi liječili ljude koji obole od neke bolesti koja svoj izvor ima u ljudskoj psihi. Liječenje ljudi je najsvetije zanimanje u redu stvari, i ja sam jako zadovoljan vašim radom i vašom voljom da se bavite tom problematikom.

Ne pišem vam pismo da bih vas optužio za nešto ili kritikovao, nego me zanimaju neke stvari koje mi samo vi možete potanko objasniti. Znam da vama na pregled dolaze ljudi koji dobrovoljno dolaze, koje je netko savjetom uputio, a i oni koji su silom poslani na liječenje ili posmatranje. Pozanto vam je jako mnogo bolestiju i stanja u koje čovjek može da zapadne u svom životu. Sve to što vi liječite su najobičnije posljedice koje su proizašle na najraznovrsnije načine od još raznovrsnijih uzroka. Promatrajući vaš rad stičem utisak da je vaša djelatnost skoncetrisana prvenstveno na liječenje posljedica a ne na istraživanju uzroka koji dovode do tih posljedica. Jasno je meni da se vi bavite i uzrocima, ali mi je jasno i da su psihički uzroci obično duge lančane reakcije koje se protežu i u vremensku i u prostornu dubinu. Zbog te činjenice veoma je teško pratiti taj lanac uzročnosti i tako vam preostaje samo da ga otkrijete tek kad on dođe do svoje završne faze, to jest bolesti. A ta se bolest kreće u rasponu od obične neuroze do stravičnog zločina. Već sam napomenuo da znam da je gotovo nemoguće pratiti sve te lance uzročnosti ali po svojoj prirodi ne mirim se sa postojanjem nemogućeg. Možda ih je nemoguće pratiti, ali ih je moguće spriječiti tako da se otkloni sve ono što bi moglo da bude uzrok nekoj budućoj posljedici. Ponekad te procese zamislim u mašti kao da čovjeka ujedaju neki kukci koji tim ujedom ostavljaju jajašce u ljudsko tijelo. Vremenom se to može razviti u bolest, s tim da se u nekim razvije brzo u drugim jako kasno, a za divno čudo u nekim to uopće ne sazrijeva. Uklanjanjem tih kukaca i uboda spriječilo bi se razvijanje mnogih bolesti koje već i same mogu da budu uzrocima nekim drugim bolestima. I ne samo kod oboljelog nego i kod onog tko je blizak sa njim. Čovjek koji počini zločin ne dokazuje samo svoju bolest nego je i širi u mnogim drugim oblicima. Mene osobno zanima sprječavanje, a ne liječenje bolestiju, uzrok a ne posljedica. Proučavajući zakonitosti čovjekove psihe uočio sam niz propusta koje bi mogao da stavim na vaše konto. Znam da vi niste krivi ali je moralna odgovornost ipak prisutna jer se vi bavite čovjekom. A ako se čovjek počne da bavi vama onda tu nešto ne odgovara redu stvari.

          Vama je jako dobro poznat natpis koji se nalazio na ulazu u delfsko proročište. Davno, veoma davno, taj natpis je upućivao posjetioce da učine nešto što ja smatram da je najbitnije. To nije najbitnije zato što ja to smatram nego je i bilo istaknuto zato što je bilo najbitnije i najobveznije. Taj natpis je glasio “Spoznaj samog sebe”. Onaj tko je postavio taj natpis na Apolonovo proročište morao je da bude dobar čovjekoznanac, odnosno, poznavalac samog sebe. Sa tim su se natpisom tokom povijesti slagali gotovo svi učeni ljudi poznatoga svijeta. Zašto čovjek mora da spozna sebe, ako je on već to što se treba spoznati? Sam natpis nas obavještava da spoznaja ne dolazi sama od sebe rođenjem ili razvijanjem ljudskog tijela. Čovjek koji ne čini da spozna samog sebe umire neshvaćajući ni tko je ni što je. Natpis stavlja čovjeku u dužnost, na zapovijed, da spozna samog sebe. To nije upućeno nekima nego svakom čovjeku. Kad bih rekao da svaki čovjek treba da zna o sebi onoliko koliko vi znate o sebi, to bi bilo konačno. Svaki čovjek mora da zna o sebi daleko više nego što vi u ovom momentu znate o sebi. Ono što vi znate o sebi kao pojedinac mnogo je, ali ono što znate o čovjeku kao biću jako je malo, zastrašujuće malo. Samo primijenjeno znanje jest znanje, a neprimijenjeno znanje u biti je ništa. Ono što vi znate a čovjek ne zna, ništa je baš zbog toga što on to ne zna. Koliko ste vi uznapredovali u znanju o ljudskoj psihi a koliko je čovjek uznapredovao u poznavanju sebe u zadnjih sto godina? Vi se bavite psihom, a filozofi svijetom, a ima li itko tko se bavi čovjekom? Zašto danas čovjek u školi uči sve te predmete a ne uči onaj najbitniji, sebe? Spomenuti natpis kaže da čovjek treba da spozna sebe, a to je isto kao da kaže da se spozna kemija. Čovjek rođenjem ne dobija spoznaju kemije i kemijskih elemenata nego to mora da uči u školi. Isto tako čovjek rođenjem ne pozna sebe, nego se mora naučiti od ljudi koji su to djelomično dokučili. Čovjek u školi mora da uči kemiju a ne mora da uči sebe. Ja to ne razumijem. Čovjek je složeniji predmet od kemije i potrebniji od svih ostalih školskih predmeta. Prepustiti čovjeka samom sebi, da spoznaje sebe, prvi je i najveći uzrok koji vremenom rezultira u posljedice kojim se vi bavite. Zašto u školama nema toga najbitnijeg predmeta? Mene to zanima i hoću da mi se odgovori. Hoću da znam zašto nije uveden u škole i tko onemogućava odnosno, tko je kroz povijest sprječavao čovjeka da spozna sebe i zašto? Vlast, vlasništvo i čovjek ne idu skupa. Svaka vlast je ista, bilo da se radi o teističkoj bilo da se radi o ateističkoj, socijalističkoj ili kapitalističkoj. Od prvog do današnjeg čovjekovog dana vlast ima potpuno istu osobinu, sprječavati čovjeka da zna više o sebi, a vas  treba držati samo za liječenje ljudskih bolestiju. Vlast ima takvu osobinu da u čovjeku koga se dokopa stvori osjećaj više vrijednosti i tim ga digne iznad ostalih ljudi. Jedini način da ostane visoko jest taj da druge drži veoma nisko. Da razvija njihove radne sposobnosti a da spriječi da oni shvate sebe i stanje u kome se nalaze. Ljudi oboljeli od vlasti smatraju sebe jako razvijenim i dalje smatraju da ostali ljudi ne trebaju znanje o sebi jer su oni njihova svijest i njihova spoznaja. Vlast i ljudi koji teže za vlašću su bolest koja onemogućuje razvoj čovjeka i njegova duha. Ljudi na vlasti i ljudi koji imaju vlast nad ljudima ne trebaju razumne ljude niti filozofe, jer što je čovjek neprosvjećeniji on je lakši plijen i lakše ga je držati u stanju u kome se nalazi. Uz današnje školstvo čovjek može da postane doktor znanosti a da uopće nema shvatanja o sebi. Današnje škole ne omogućuju čovjeku da spozna sebe, omogućuje mu da spozna sve, ali sebe ne. Školstvo je načinjeno kao jedan kalup koji uobličuje ljude da misle samo u skladu sa postojećim stanjem. Ako želi da se zaposli, ili da se bavi nečim za što je završio školu, on mora da misli onako kako misle ljudi u čiju blizinu dolazi. Doduše, misliti može kako hoće ali djelovati može samo po utvrđenoj šemi. I to je razlog zašto nemamo velikih filozofa ni mislilaca. Čovjek kada završi školu već je ukalupljen, a onaj koji nije, život ga ukalupi iako to ne želi. Tko se ne drži uspostavljenog reda i pravila igre, teško će naći zaposlenje, a to je veoma teško podnijeti u društvu u kome posao znači egzistenciju pa i sam život. Čovjek koji se ne uklopi u ovaj red stvari osuđen je na propast.

          Čovjek mora da se upozna sa čovjekom, to jest sa sobom putem školstva. Bez znanja o sebi on je poput lista kojeg nosaju vjetrovi od mila do nedraga. Vi gospodo nabolje znate da je život najveće minsko polje i da je danas to polje postalo ekstremno opasno. Sva vojna minska polja koja ubijaju i sakate ljude ništa su u poređenju sa sakaćenjem i ubijanjem koje vrši životno minsko polje. Mine životnog minskog polja imaju najraznovrsnije oblike i nastupaju u privatnim predstavama da bi osakatile čovjekov duh, a veoma često i tijelo. Upozoravanje na te mine putem savjetovališta pokazalo se nedovoljno učinkovitim. Upozoravati mladog čovjeka ili dijete na mine samo je prikaz čovjekove nemoći i za mene obično gubljenje vremena. Život mora biti razminiran da bi se u njemu mogao kretati svako bez opasnosti da ga snađe neka negativna pojava. Vi ste znalci od ljudske psihe i vi bi trebalo da znate za te mine i da razminirate život. Vi ga ne možete razminirati iako bi znali kako bi to učinili, vi ga ne možete razminirati jer vam to neće biti dopušteno. Vi možete samo da gledate i liječite osakaćene i u duhu ubijene. Vi ste nemoćni da učinite bilo što i to je najgore u svemu ovome. Postojeći red stvari vam to ne dopušta.

          Primijetio sam da se nekim ljudima na ime duševnih bolova dodjeljuju odštete. Netko je nekoga tamo uvrijedio i sud prisiljava onog tko je uvrijedio da plati odštetu onome tko je povrijeđen. To znači da je u ovom društvu priznato postojanje duševnih bolova i da se izazivači tih bolova moraju kazniti kako bi se suzbilo nanošenje duševnih bolova. To je dobro, i to je pravo, ali situaciju na terenu dokazuje čisto licemjerje, i društva, i ljudi, i onih što dokazuju duševne boli. Uzmimo za primjer čovjeka koji je radio i kojem poslodavac nije platio njegov rad. Već sam napomenuo da je u današnjem društvu posao usko vezan sa samom egzistencijom i samim životom. Čovjek radi da bi namakao sredstva za život sebi i svojoj obitelji. O njegovu radu ovisi mnogo toga, kao recimo da li će imati struju, telefon, da li će imati za hranu, stan, djetetu za đeparac i čitav niz drugih stvari. Računi dolaze redovno, svaki dana se jede, dijete svaki dan ide u školu. Oni radi i na kraju ne dobije plaću ili kasni par mjeseci, šta se tu dešava? Kako plata kasni on je tako izložen pritisku koji stvaraju pristigle obveze. To ga lagano počinje razdraživati te dolazi u jedno nepoželjno stanje po čovjeka. Kada je čovjek načinjen, išlo se na to da u njemu treba da vlada mir. U slučaju da ga nešto uznemiri, ili mu zaprijeti načinjena je jedna instanca koja životnu energiju pretvara u agresivnu energiju koja se usmjerava ka izazivaču nemira i tjera čovjeka da otkloni taj izvor. Veoma često ta agresivna energija tjera čovjeka da onesposobi izvor koji mu prijeti bilo nemirom bilo fizički. U čovjeku, koji nije dobio plaću za svoj rad, stvara se napetost koja rezultira agresivnom energijom. Agresivna energija šalje impulse u  čovjekovu svijest, koji traže od njega da uništi izvor uznemirenja. Impulsi ulaze u svijest i raspršuju se stvarajući mu sliku u kojoj on vidi sebe kako uništava taj izvor. Ta slika jasno mu govori što treba da učini, ali istovremeno mu razumska snaga šalje svoje impulse koji mu prikazuju što će mu se desiti ako postupi u skladu sa impulsima agresivne enrgije. On, njegova svijest, njegov misaoni sistem naoružan snagom volje, odlučiva što će učiniti. U početku on se priklanja razumskim impulsima i ne prihvaća impulse agresivne energije. Ali to prihvaćanje razumskih impulsa ne znači i uništenje agresivne energije i njezinih impulsa. Oni napadaju te se on uz pomoć svoje voljne energije suprotstavlja prodoru agresivnih impulsa. Čim energija volje popusti, agresivni impulsi napadaju jače i traže od njega uništenje izvora tog nemira. Kako se ta borba vodi duže, iz dana u dan, napetost u njemu raste i to rezultira većoj moći agresivne energije nad energijom volje. Taj sukob energija dovodi ga do razdražljivosti, nesanice, umora, glavobolje i širi oko sebe nezdravu atmosferu kojoj je izložena njegova blizina. On bi u tom momentu, odnosno, u tom stanju uništio onoga koga smatra odgovornim za svoje stanje, ali mu strah od kazne i strah za sudbinu obitelji pomažu da nadvlada agresivnu energiju. Njezino nadvladavanje može da se izvede na više načina ali su mnogi od tih načina veoma opasni za čovjeka. On može da snagom svojih misli potisne agresivnu energiju sklopivši sa njom jedan dogovor. Pustit će je al’ ne sad nego kad za to dođe vrijeme, i tako tu energiju pretvori u energiju osvete. Ona će biti kasnije upućena na identificirani izvor. To je opasno jer čini čovjeka osvetoljubivim, i opasnost još leži u tome što su neki oblici osvete zakonski kažnjivi. Čovjek tu agresivnu energiju može uništiti jednim od najboljih načina, a to je uz pomoć “psihičkog čistača” koji je poznatiji pod imenom oprost. Oprost je najbolji i najefikasniji čistač negativnih energija i duha uopće. Onaj tko prašta prvenstveno čisti sebe, a zatim i čovjeka kome prašta uz uvjet da on to traži. Oprost je načinjen u svrhu psihičke metle kojom se izbacuje “smeće” iz svog duha i svojih misli. Prekomjerno čišćenje stvara pasivnost koja može da bude poticaj za druge da nastave činjenje neprimjerenih djela.

          Ako čovjek pokuša da udalji od sebe agresivnu energiju tako što će je potopiti u nesvijest, čini veoma loš potez. Potiskivanje agresivne energije u nesvjesno jest pretvaranje te energije u radioaktivni otpad ljudske psihe koji je najopasniji od svih drugih vrsta otpada. Taj radioaktivni otpad, da ga tako nazovem, jest destruktivna energija.

          Agresivna energija nije slijepa jer ona udara na identificirani izvor, dok je destruktivna energija slijepa i traži uništenje bilo čega. U prvoj fazi ona šalje čovjeku samoubilačke impulse i tjera ga na samouništenje. U drugoj fazi ona traži svoje pražnjenje na bilo čemu. Ukoliko čovjek uspije da se obrani od svih ovih impulsa destruktivne energije može se reći da ju je pokopao. Ali opasnost vreba u slučaju nekog slijedećeg slučaja pražnjenja agresivne energije. U tom slučaju obični agresivitet može povući za sobom pokopanu destruktivnu energiju. Kada netko preoštro djeluje na neku sitnicu, tu se radio o izbijanju pokopane destruktivne energije kroz i najmanju količinu agresivne energije. Tako čovjek postaje vremenska bomba koja će iskaliti svoju destruktivnu energiju na nekom tko je uopće nije  izazvao.

          Ako čovjek pokuša da agresivnu energiju preusmjeri, umjesto u nesvjesno na neki objekt kao što to rade bokseri ili sportaši, onda oni postaju ovisni o tom obliku pražnjenja energije.Ako se agresivna energija potapa u nesvjesno, ona se tamo može lako pretvoriti u destruktivnu energiju. Može se desiti da ona jednom iznenada nagrne otuda i natjera čovjeka na uništavanje bilo čega. U ratu se dešava mnoštvo prikaza koji govore o oslobađanju destruktivne energije. I u tom pražnjenju stradali su ljudi i imovina koji uopće nemaju nikakve povezanosti sa zbivanjem u kome se to dešavalo. Nakon pražnjenja ti se ljudi vraćaju u normalu, ali ne svi, jer nekim to postane strast koja traži ponavljanje. Velika opasnost vreba na onog tko prazni destruktivnu energiju jer se ona može pretvoriti u energiju nagona, ili bolje reći da ona pražnjenjem može stvoriti novu nagonsku energiju koja će zaprijetiti društvu i samom čovjeku. I to sve zbog običnog neisplaćivanja plaće ili nekog sličnog čina koji ima za posljedicu stvaranje agresivne energije. Ovo je samo površinski prikaz lančanih uzročnosti koji mogu da odvedu čovjeka u veliku opasnost. No, i sama pojava razdražljivosti, nesanice, umora, jasni su pokazatelji da se radi o njihovoj duševnoj boli koja im se zadaje neredovnim isplatama ili uopće neisplaćivanjem. Nanošenjem duševnih boli je kažnjivo kao i recimo krađa, ali policija traži i hvata lopove, ali tko traži i hvata one koji nanose duševne boli? Čovjek bi trebao da to riješi putem suda, ali čim on to ne radi znači da nevjeruje u sudstvo. Uostalom, kako će tražiti naknadu za duševne boli kad ne može da dobije naknadu za svoj rad? Nema novca da zadovolji sve svoje životne potrebe, a kako će tek da unajmljuje odvjetnika i plaća troškove parničenja? A vama kao stručnjacima treba da bude jasno da se tu radi o nanošenju teških duševnih boli, i vaša je dužnost da uprete prstom na taj problem i tim zaštite čovjeka prije nego što vam ga dovedu kao psihopatu i zločinca. Odgovornost je na vama gospodo a ne na čovjeku koji uopće ne zna što se u njemu zbiva niti zna zašto čini to što čini. Sam je Isus rekao da im se oprosti jer ne znaju što čine. A zašto se čovjek ne osposobi da zna što čini? Bolest se najbolje liječi ako se spriječi ono što je uzrokuje. Da bi spriječio ubijanje i zlodjela Mojsije je rekao “oko za oko, zub za zub”. Isus Nazarećanin je tu uzročnost shvatio malo bolje te je rekao da će doći vrijeme kada će svako tko se naruga drugom čovjeku biti izveden pred veliko vijeće. On je smatrao povredu ljudskog dostojanstva za jedan od uzroka nastanka zlodjela kao što su ubistva. Kuran propisuje odmazdu kao lijek koji bi naveo ljude da se okane ubijanja. Najbolji lijek da se čovjek upozna sa samim sobom pod budnim vašim okom. Razumijevanje reda stvari razminiraće životno minsko polje i još će doprinijeti čovjekovom boljem shvaćanju sebe i svog položaja. Ali to opet nikako ne ide u prilog ljudima koji su u vlasti same vlasti. U svrhu boljitka mora se načiniti knjiga koja će čovjeku prikazivati čovjeka. Mnoštvo je knjiga koje objašnjavaju šta se u čovjeku nalazi i što je što, ali treba knjigu koja će objašnjavati zakonitosti koje se zbivaju u njemu. Treba rastumačiti zakon uzročnosti. Ja znam da je to veoma problematično, jer je čovjek nevidljivo biće i nevidljivo prikazati vidljivim jako je teško, ali nije nemoguće. Sam nevidljivi tvorac naš ne dopušta da se on kao nevidljiv prikazuje vidljivim. Ali čovjeku je teško shvatiti nevidljivo pa je zato stvarao idole da bi nevidljivo načinio vidljivim i tim umirio svoj poriv za viđenjem. Tvorac nije zabranio da se nevidljivi čovjek prikaže vidljivim. Čovjek je nevidljivo biće koje se ne može vidjeti nego se može samo shvatiti. Ono što vi vidite nije čovjek. Davno je rečeno da čovjek ima oči, a ne vidi i da ima uši a ne čuje, zašto je to rečeno? Baš zašto što je očima gledao i ušima slušao. Slijep je svako tko čovjeka očima gleda i ušima sluša. Ti su osjeti čovjeku potrebni, da prikupi informacije a ne da razmišlja njima. Ono što čovjek vidi i čuje samo je sjena onog što jest, život također nije ono što se vidi nego ono što se ne vidi. Čovjek se može prepustiti svojim čulima ali ne smije njima da misli.

          Dalje, čovjek je načinjeno biće, a to znači da postoji šema po kojoj je načinjen. Funkcioniranje auta može se prikazati na šemi, isto tako se može šemom prikazati i funkcionisanje ljudske psihe. Ta šema, ili nacrt, bila bi vidljiv prikaz nevidljivog i to bi doprinijelo lakšem shvatanju nevidljivog svijeta.

          Kakav je tko čovjek takva mu je i filozofija, ovo su riječi njemačkog filozofa Fichtea, koji je poput drugih filozofa ponekad bio u krivu. Istina je potpuno obrnuta, što znači da kakvu tko ima filozofiju, takav je čovjek. Reći da svaki čovjek ima svoju filozofiju bilo bi pogrešno, jer bi se tim filozofija svela na gotovo ništa. Svaki čovjek ima svoj program po kome se ponaša. Filozofija je ujedno i program i oruđe za stvaranje tog programa. Čovjek nije kompjuter, nego je kompjuter načinjen kao čovjek. Čovjek bez programa je obična životinja. On se može programirati kao i reprogramirati. Tipičan primjer reprogramiranja čovjeka, odnosno naroda, jest prikaz Mojsijevog reprogramiranja židovskog naroda nakon bijega iz okova egipatskog ropstva. Mojsije je dobio nalog da poništi postojeći program i utisne novi program. Čovjek se ne može programirati prstima poput kompjutera, nego se to radi određenim metodama koje zahtijevaju određeno vrijme. Situacija određuje način programiranja. Mojsijevo programiranje jesno govori da se čovjek ne može reprogramirati direktnim načinom nevidljivih sila, bez obzira kakve one bile. Samo čovjek može da reprogramira druge ljude, što znači da je čovjek slobodno biće koje može sve da odbije ili da prihvati ono što hoće. Sloboda, ma koliko bila dobra, imala je tu manu da je otežala programiranje. Stanje čovjeka prije tri tisuće godina nije dopuštalo primitak određenih programa. Zbog toga je bilo nužno pribjeći vremenskom programiranju. Kako je čovjek razvijao druge svoje instance, tako je bilo potrebno izvršavanje reprogramiranja nekih postavki vrijedećeg programa. Tijekom cijele povijesti čovjek je postavljao sebi pitanje, tko je, što je, i koja mu je svrha. Ta saznanja su mu bila potrebna da bi mogao usmjeriti svoje djelovanje u skladu sa svojim bitkom. Gledajući odozgo čovjek je jedna ćelija tijela koja se zove čovječanstvo. Čovječanstvo gradi duh ove planete. Ono što je jedna ćelija u čovjekovom tijelu, to je jedan čovjek u tijelu čovječanstva. Jung je otkrio postojanje kolektivnog nesvjesnog i to nije samo jedina instanca koja nam je kolektivna. Ovo je prvi korak istine, koji daje i prvi korak u ljudskoj svrsi. Sadašnja svrha i dužnost ljudskog bića jeste ujedinjenje svih ljudi u jedan organizam, zdravi organizam. To je sadašnja svrha ljudskog života. Kada ovaj korak bude načinjen kako treba, tada će se otkriti i drugi korak. Praveći korak za korakom čovjek će naučiti hodati, to jest, shvatit će istinu i svrhu sebe. Svako tko pokušava otkriti svrhu života i čovjeka, ne idući korak po korak, isti je kao oni što su pokušavali pogoditi koliko magare ima zuba bez otvaranja njegovih usta. Rasprava ovih jednaka je raspravi svih filozofa koji pokušavaju otkriti svrhu života i čovjeka. Sve ima svoj red i svoju zakonitost. Kakvo je stanje tijela i duha čovječanstva može se dokučiti bez nekog većeg misaonog naprezanja. Duh ne treba ni pominjati, tijelo je raskomadano poput Frankenšajnovog, a ćelije u tom tijelu nalaze se u haosu. Tijelo, zemlja i čovječanstvo u stanju su da proizvedu dovoljno energije da bi svaka ćelija mogla da dobija dovoljno energije za svoj rad i svoje postojanje. Sam pogled govori da je tijelo jako bolesno jer mnogo ćelija umire uslijed nedostatka energije. Ta bolest, jedna od mnogih, nastala je uslijed neorganiziranosti i radi toga što određeni broj ćelija usisava daleko veću količinu energije nego što im je potrebna za njihov normalni rad. Dakle, u tijelu postoje bolesne ćelije. Kada bi me netko pitao koji je najveći čovjek ljudske povijesti ja bih rekao ono što je istina, Isus iz Nazareta odnosno Ješua. Svaki filozof i svaki psiholog koji ne pozna misao ovog čovjeka nepotpun je. Isus je bio običan čovjek i nerazumijevanje njegovih riječi dovelo je do nastanka zablude o njemu i do zamagljenja njegove već skrivene misli. To je bio on? Kada bih ga nazvao filozofom ili psihologom, ponizio bih ga, jer bi umanjio njegovu veličinu kojoj nema ravne u cijeloj povijesti. On je bio čovjek, u punom smislu te riječi, koji je poznavao red stvari i zakonitost što vlada čovjekom. Onaj tko pozna red stvari i zakonitost može da dokuči buduće i ,dakako, da sagleda sadašnje, ne onako kako se predstavlja, nego onako kakvo je. On je rekao da se čovjek koji slijedi put bogatstva nalazi na krivom putu jer ga on udaljuje od Boga. Ne samo da je osudio ljudsku težnju za bogaćenjem nego je upozorio ljude da ne idu tim putem, jer će ih on odvesti u propast. Nije objašnjavao zašto je to tako, nego samo da se klone toga jer je to opasno. Zašto je on to smatrao opasnim i zašto im je govorio da se klone toga? Zato što je znao red stvari. Težnja za bogaćenjem navodi čovjeka da uzima više nego što mu je potrebno. Čovjek koji uzima više nego što mu je potrebno. Čovjek koji uzima više nego što mu je potrebno jest ćelija koja usisava više energije nego što joj je potrebno za njezin rad. To izravno dovodi do manjka energije i prouzorčuje odumiranje drugih ćelija. Veoma je jednostavno.

          Ponekad se desi da se ne slažem sa svojom tvrdnjom jer je njezina površnost udaljava od pravog pogleda na ono što se gleda. Rekao samo da dijelim ljude na dobre i zle, ali to izgleda malo drugačije. Prvo je nastao čovjek, zatim je nastalo zlo, a kao rezultat nastanka zla pojavilo se dobro. Zlo je bolest, a dobro je lijek. Čovjek nije ni dobar ni zao, nego je on čovjek, zdravlje. Kada čovjeka napadne zlo on oboli, a dobro je ljek da bi se to zlo suzbilo. Borba dobra i zla jeste borba bolesti i lijeka. Kada nestane bolesti nestaje i lijeka te čovjek postaje zdrav. Ljudi koji obolijevaju druge ljude su zli ljudi, ljudi koji se bore protiv bolesnih ćelija su dobri ljudi. Ljudi koji liječe bolesti su melem na rani. Dobri ljudi se bore protiv zlih ljudi da bi tijelo bilo zdravo. Jedni ga nastoje totalno oboliti a drugi izliječiti. A tijelo je ogromna većina ljudi, bolje reći gotovo cijelo čovječanstvo. Tako imamo tri vrste ljudi, jedni liječe, drugi obolijevaju, a treći su oni oko kojih se bore ove dvije vrste. Oni koji su sukobljeni ne znači da su različiti. Iz zračenja te borbe nestali su pojmovi anđela i đavla i Boga kao najvećeg dobra. Bog nije ni dobar ni zao nego je takav kakav jest, a on je za čovjeka dobro zato što označava postojanje lijeka. Vrsta bolesti je mnogo kao i lijekova, što znači da postoji mnogo oboljevača i ozdravljača.

          Ljudi koji uzimaju više nego što im treba su oni koji obolijevaju i uništavaju druge ćelije. Njihovo djelovanje je štetno za organizam i tu leži opasnost za ćelije. Isus iz Nazareta je to znao zato je i upozorio ljude da se klone toga jer je to opasna bolest koja će ih uništiti. Organizam kao i svaki organizam stvoren je da bude zdrav. Ako je organizam sad bolestan to znači da će ozdraviti, a njegovo ozdravljenje dovest će do mogućeg uništenja bolesnih ćelija. One će biti odstranjene iz organizma. Isus je znao i ovo zato je rekao da će doći do žetve u kojoj će korov biti uništen ili do priče o dobrim i lošim ribama. On je taj proces ozdravljenja mogao da prikaže u bezbroj primjera. Vrijeme ozdravljenja organizma jest vrijeme uništenja bolesti i njezinih uzročnika. Dokučeno je ozdravljenje kao neizbježan proces i to je stvorilo najavu sudnjeg dana, kada će svaka ćelija biti ispitana da li je zdrava ili bolesna.

          Zdrave nastavljaju život, bolesne ćelije se izbacuju van. No tijelo samo od sebe nije dovoljno moćno da se odupre bolesti, zato će mu morati biti ušprican serum. Normalno je logičkim putem doći do tog zaključka. Taj serum po povijesnom prikazu može da načini samo svemogući, milostivi Bog, tvorac čovjeka. Serum će biti ušprican u čovječanstvo onog momenta kad to odluči duh, što znači da to nijedan čovjek ne može pretkazati. Ali ga može dokučiti ako posmatra stanje u kome se tijelo nalazi. Taj serum je najavljen, i on će ozdraviti čovječanstvo i čovjeka. Taj serum je u židovstvu dobio svoje ime Mesija koji znači spasitelj. Lijek u biti i jest spasitelj. Grčki naziv tog lijeka jest Krist. Taj će lijek dakle doći u obliku čovjeka i dolazak tog lijeka očekuje veći dio čovječanstva. Cijela stvara je veoma jednostavna. On će prouzročiti kraj ovog svijeta i načiniti novi svijet. Zakon kaže da se svijet može uništiti samo reprogramiranjem čovjeka odnosno čovječanstva. To znači da će biti izgrađen jedan novi program i u skladu sa njim razvijaće se budući čovjek. Rekli su da će doći do uništenja oružja i da više neće biti ratova. Čovjekova moć počiva u njegovu duhu a ne u maču i koplju. Ojačanjem duha, koje će se obaviti upoznavanjem čovjeka sa samim sobom, dovest će do razoružanja, što znači da se čovjek više neće učiti ratu. Najavljen je nestanak bolesti, pa je smatran da ako se život razminira, da će mnogo toga lošeg nestati. Najavljeno je ujedinjenje čovječanstva, a to znači da će čovječanstvo napokon postati ono što jest i tu će čovjek čovjeku biti Bog a ne vo. Progovorit će svi jednim jezikom i moć toga tijela bit će gotovo svemoćna. To je put kojim čovjek treba da ide i to je put kojim će čovjek ići.

          Bolest ovog tijela i ovog bića širi svoju bolesnu moć na najraznovrsnije načine. I jedan od najvećih apsurda jeste taj da se bolest prikazuje kao vrhovno zdravlje. Reklama je takva da je prebogat čovjek primjer uspješnog čovjeka. Prekomjerno usisavanje energije postalo je uzrok za kojim mora da ide svako tko hoće da bude uspješan. Postojeći red stvari, i ujedno vladajući, bolest proglašava zdravljem. Ali nisu sve bolesti jednake, ona jest po snazi najrazornija ali nije rasprostranjena, i to je bolest nastala kao produkt nedostatka suosjećanja. Ova bolest pretvara čovjeka u mrtvu ćeliju. Bezosjećajnost pretvara čovjeka u pasivnog posmatrača i tim pogoduje napredovanju bolesnih ćelija i širenju bolesti. Sam Bog vodio je borbu protiv bezosjećajnosti ali nije uspio savladati tu bolest koja je najteže izlječiva. Sam Nazarećanin upozorio je ljude da će ih bezosjećajnost skupo koštati, ali se oni nisu obazirali na to. Prilikom nastanak čovjeka njemu je ugrađeno da bude jedno sa drugim ljudima i da bol jednog bude bol svih. Ali red stvari, koji je vladao i koji vlada na zemlji, ovo je sve pretvorio na puki trenutak, kao udar munje na nebu. Svaki čovjek osjeti suosjećanje u momentu, ali nestane brže nego što se pojavilo. Sad je na redu da se uništi ljubav kao najbitnije osjećanje i veza. Pa pogledajte što se zbiva u ovoj Europi. Osjeća se dim koji grize za oči, a ne toplina vatre. Kažu da u Europi vlada mir, ne slažem se sa tim, u Evropi vlada veliki nemir. Neki dan čitam da trećina nijemaca živi u strahu od gubitka posla. Da li je to zdravo društvo? Da li u uplašenom čovjeku vlada mir? Zar je svjetovni, fizički mir mjera duhovnog mira? Tko to zna gdje vlada mir i tko to zna u kome sve vlada mir? Mir je jedna od najvećih vrijednosti. Čime ga stvarate, pozitivnim mislima? Što je to, neka psihološka droga? Vi liječite ljude, reći ćete, a ja ću reći da se ne slažem sa vama. Lijek napada bolest, a vi ne napadate bolest nego se bavite žrtvama te bolesti. Sjedite u svojim uredima ili ordinacijama i čekate da vam dođe neka žrtva i donese sa sobom zdravstvenu karticu i to ovjerenu, ili da vam zakon dovede nekog na silu da ga pregledate i učinite bezopasnim. Vi ste bezopasni, bezopasni ste jer ste kastrirani. Da, kastriraju vas sve redom, i to tako da vam odstrane vaš ljudski bitak. Znate li razliku izmeđ vola i bika? Takva je razlika između vas i čovjeka. Čovjek ima svoj bitak, a vi ga nemate, vi služite kao, pa, kao vo. Vas nisu kastrirali skalpelom, ne, vas su kastrirali osobnim interesom. I ne samo vas. Vi ne primijećujete da živite u bolesnom društvu i bolesnom svijetu? Ako to ne primijećujete onda trebate liječnika. A ako primijećujete, a ne možete ništa učiniti, e onda to znači da su na vaš duh, ili na vašu psihu navukli luđačku košulju. Ja znam da vi to vidite, ja znam da vi tu ne možete ništa, samo ja znam i da su oni vaše umove obukli u one luđačke košulje. To je istina. Istina dalje govori da vas se treba osloboditi tih nemilih košulja. Treba vam vratiti moć i ljudski bitak. Ništa ne brinite, Pobro će da izbavi vaš um iz nedostojne odjeće.

                 Vi ste ljudi koji se bave psihom a ne čovjekom. Sad shvatam i zašto se nitko ne bavi čovjekom, zato što ga je nemoguće naći. Kako ćete se baviti nečim što ne postoji? Ako ga Diogen nije moga naći onda kad je bilo malo ljudi, kako da ga netko nađe sad u ovolikom mnoštvu?

          Skoro sam iz dosade, a i zbog vrućine, otišao na rijeku Savu sa čašom u ruci. Ušao sam u rijeku i počeo tražiti nešto što sam htjeo da stavim u čašu. Tražio sam dugo i u par navrata sam pokušavao. Drugi su vidjeli da nešto tražim pa su me pitali što tražim, rekao sam im da tražim malu ribicu. Slagao sam im, nisam tražio ribicu. Nisam slagao zato što sam lažov nego što mi se nije dalo objašnjavati, a i nisam želio da me čudno gledaju. Možete li zamisliti kako bi me pogledali da sam rekao da tražim čašu vode? Sav sam bio mokar, ali vode nisam našao. Po mom shvaćanju voda je čista i služi za piće. Bezbroj puta sam zahvatio riječnu masu ali svaki put je bila, manje ili više, puna prljavštine i nje bila za piće. Voda jest, ali voda nije. Čovjek jest, ali čovjek nije. Riječna masa sa filterima i pročišćenjem može pretvoriti u vodu, ali kako ljudsko masu pretvoriti u čovjeka. Kao očistiti prljavštinu iz njega i zašto mu prljavština omilje kao svinji kaljuga? Što ga vuče u to blato, ili tko ga to baca u kaljugu? Ili vi možete malo drugačije postaviti to pitanje? Oh, izvinite, pismo me zanijelo pa sam zaboravio da nije upućeno vama nego čovjeku. Šta da radim sad? Čini mi se da će biti najbolje da ga bacim u bocu i bacim daleko u more, možda jednom samo nađe primaoca. Čovječe, ma gdje bio i u ma kojem vremenu živio, pozdravljam te i žalim samo za jednim, što nisam živio u tvoje vrijeme.

                                           Puno pozdrava od Pobre                                         

 

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •