Nova igra

Nova igra

slidza5Prije početka ne bijaše ništa, sa početkom nastade čovjek, sa čovjekom nastade jedno novo stvaralaštvo, jedna nova igra i jedna nova uloga. Svijet u kome je zaživio novi život postade “fliper aparat”, a čovjek se pretvorio u metalnu kuglicu koja se odbija od raznoraznih činioca koje sačinjavaju taj fliper aparat. A nečije vješte ruke ne daju da kuglica izađe iz tog vječnog odbijanja od nečega. Kuglica udara, odbija se, udara i opet se odbija kretajući se tako bez svog htijenja, u pravcima u koje je uputi dobijeni udarac. Kuglica leta bez cilja, bez htijenja i bez svjesnosti da shvati šta se to zbiva. A kad slučajno krene prema izlazu iz tog začaranog svijeta, nečija ruka pritisne dugme i ponovno je vraća u tumaranje koje je “dodijalo” i kuglici i igraču. Ali igra mora trajati dok kuglica ne shvati šta se to sa njom zbiva i gdje je to “upala”. Kuglica će moći “izaći” samo onda kada sama krene prema izlazu, bez da je odbijena. Kad je “igrač” vrati u igru, ona mora otići do vrha a da ne udari ni o jednu “prepreku” koja je odbija i isto tako na silaznoj putanji mora izbjeći sve prepreke bez doticanja. I onda je oslobođena te nezahvalne “igre”.

Čovjek je “ubačen” u svijet u kome vladaju zakoni, nevidljivi zakoni koji se mogu “vidjeti” i koji uglavnom miruju. Čim čovjek nekim svojim činom “dotakne” neki zakon, on ga odbija, to jest, upućuje u pravcu svog djelovanja. Recimo, čovjek “dodirne” lošu riječ koja ga “baca” na ljutnju, ljutnja ga baca u pravcu mržnje ili agresiviteta, a oni ga bace na destrukciju, destrukcija ga baci u zatvor, zatvor u loša stanja Svijesti, loša stanja Svijesti ga mogu baciti u još veću destrukciju ili autodestrukciju. U tom svijetu u koji je čovjek ubačen postoje zakoni koji su loši zakoni, i dobri zakoni. Ako čovjek nekim činom aktivira loš zakon tad pokreće pravu masu reakcija u koje ga taj prvi loši zakon baca u smjeru drugih loših zakona i tako čovjek kao fliper kuglica “leta” i odbija se o te zakone, snoseći posljedice koje stvaraju djelujući zakoni koje je on u neznanju aktivirao. Iz dosadašnjeg iskustva možemo zaključiti da ne vrijedi čovjeku ako je “pametan”, a živi u svijetu “nekih”. Stampedo neukih pregazi i pametne. To znači da postoje dva flipera, jedan je osobni fliper, to jest, kad čovjek nastoji da spozna zakone u sebi i tako se oslobodi sudbine “kuglice”. I drugi je kolektivni fliper, a to je čovječanstvo koje se odbija od “zla u gore” i vuče i mene sa sobom.

Što vrijedi čovjeku ako se oslobodio vlastitog osobnog “razbijanja” ako će ga kolektiv razbiti? Dakle, nema slobode pojedinca bez slobode kolektiva. Mogu da izađem samo skupa sa svima. Ako želim da oslobodim sebe, ja moram osloboditi sve. Zakon je takav i jasno je jasan. Čovjek mora shvatiti da živi u svijetu zakona i mora spoznati te zakone i mora početi primjenjivati to znanje kako bi izbjegao “diranje” zakona koji mu nanose štetu. Čovjek je još uvijek dijete sa šibicama, koje je svo opečeno i garavo, ali ne odustaje od igranja sa opasnim šibicama koje nisu opasne ako ih se ne dira, ili ako ih se sa znanjem koristi. Što vrijedi čovjeku sva mudrost svijeta ako mu dijete strada, zar se zaštitio? Pljačka, korupcija, siromaštvo, degradacija, destrukcija i sve negativne pojave koje postoje jasno svjedoče da je čovjek još uvijek “dijete sa šibicama”. Pamet, razum? Tko se može pozvati na to a da ne ispadne smiješan? Pa i ja sam samo kugla u fliperu kao i svi mi koje zakoni što vladaju svijetom bacaju i lupaju jedni o druge. Samo znanje o tim zakonima može čovjeka osloboditi toga neprikidnog “odbijanja”. Kako riješiti taj problem? Pa jednostavno, treba pronaći zakone koji mogu zaustaviti tu “igru”.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •