Lijek

Lijek

Ako se lijek uzima sa vodom, onda se Kuran uzima sa razmišljanjem. Ili točnije rečeno, razmišljanje je glavni sastojak lijeka koji se zove Kuran. Ako nema razmišljanja, nema ni djelotvornosti lijeka. Konzumacija lijeka bez njegova glavnog sastojka je štetna, zašto? Konzumacija lijeka koji nije lijek ne liječi bolesni organizam, ona ga održava bolesnim. Takva konzumacija izaziva umišljeni osjećaj zdravlja koji spriječava liječenje bolesnog organizma. Kome se propisuje daje lijek? Bolesniku? Dakle, Kuran nije poslan zdravim ljudima, nego je poslan bolesnim ljudima. To znači da je diagnosticirana određena vrsta bolesti i u skladu sa bolešću propisan je lijek. I sad dobro znano pitanje o zecu i šumi, dokle zec ide u šumu? Zec ide u šumu do polovine šume, a od polovine šume on izlazi iz šume. Zec se kreće, jednako se kreće i ne mijenja ništa, ali situacija i postojanja oko njega određuju njegovo djelovanje u ovom slučaju kretnje. Lijećnik propiše bolesniku da pet puta dnevno konzumira neki lijek, dokad bolesnik treba da konzumira taj lijek? Dok ne ozdravi. Ako bolesnik nastavi uzimati lijek i nakon ozdravljenja, on se više ne liječi, on se truje. On ne mijenja ništa, kao ni zec u svom kretanju, ali situacija i stvarnost određuju kad je lijek, lijek, a kad je lijek otrov. Iz ovog se razloga propisuje razmišljanje da bi se shvatila bit bolesti i bit lijeka. U skladu sa tim možemo slobodno na lijeku napisati, „Zabranjena konzumacija lijeka bez razmišljanja“, ili, „Konzumacija ovog lijeka zahtijeva razmišljanje“. Da problem ne bude ovako mali, pobrinuli su se oni koji su lijek patentirali kao svoj osobni pronalazak i počeli određivati liječenje i uveli neke dodatne terapije, uz obaveznu zabranu svojevoljnog razmišljanja i slijeđenja osobne misli. Razmišljanje je temelj čovjeka, i onaj koji ne razmišlja je isti kao onaj tip iz Isusove priče koji pravi kuću na pijesku. Naiđe voda i kuću mu odnese. U ovom slučaju ne nosi voda kuću, nego se čovjek pretvara u zrnce pustinjskog pijeska kojeg raznorazni vjetrovi nosaju po svojoj volji. Razmišljanjem čovjek ne dopušta da bude zrnce prašine u zlim vjetrovima, nego se on učvršćiva. Čovjek razmišljanjem širi svoje korijenje duboko u zemlju i stoji čvrsto odolijevajući i vjetrovima i prašini nošenoj tim vjetrovima. Zbog toga je razmišljanje glavni sastojak lijeka, svakog lijeka ovakve vrste. Dočarajmo uz pomoć naše mašte zbivanja u prvom kontaktu lijeka i bolesnika. Recimo da je poslanik dobio zadatak da pripitomi krdo divljih konja. Da bi bio uspješan pripitomitelj divljih konja on je morao imati priručnik za pripitomljavanje tih divljih, neobuzdanih i opasnih konja. Gledali smo u kaubojskim filmovima kako se to radi. Zgrabi ga, otmi ga divljini, užetom ga veži, ogradi ga, istjeraj mu bjesnoću, i najbitnije pravilo kaže da mu se zabrani kontakt sa drugim divljim konjima i divljim kobilama, kako ne bi uz njih ponovno podivljao. Sasvim shvatljivo i jasno znano još iz Mojsijeva vremena. Dakle, poslanik je imao odredbe za divlje konje koje su bile nužne za pripitomljavanje divljih konja. Uputstva iz tog priručnika su nama dobro znana, a da li nam je znano dokle zec ide u šumu? Ako je uže obaveza, ako je ograda nužna, dokad to treba da bude tako? Gdje je polovica šume? Da bi znali gdje je polovica šume treba nam razmišljanje. Bez razmišljanja, glavnog sastojka lijeka, uže, ograda i bič će se pretvoriti u pravilo postojanja. Kad se divlji konj pripitomi, nužno je oslobađati ga, uže zamijeniti ljubavlju, ogradu zamijeniti vjernošću, a bič riječju. Ali lijek je ostao bez svog glavnog sastojka i pripitomljenom je konju i njegovom potomstvu izraslom u pitomosti, i dalje uže oko vrata, ograda oko njih i dignuti biš kao opomena. Sve to spriječava zdravi razvitak čovjeka, sve to obolijeva čovjeka i nekim ga oblicima pretvara u bolest cijelog čovječanstva. I tako lijek otrov postade. Da bi lijek postao djelotvoran njemu se mora vratiti njegov glavni sastojak, a to je razmišljanje. Zašto Bog kažnjava one koji neće da razmisle? Pa zato što nerazmišljanjem pretvaraju lijek u otrov, i zato što ne znaju gdje je polovica šume. Ako nema vode drvo se suši, ako nema razmišljanja, nema ni islama. Islam je bez vode, suši se, ako netko  želi da zalije stablo islama da ponovno ozeleni u svom sjaju onda neka počne da razmišlja. A da bi mogao ispravno da razmišlja, treba da se oslobodi užeta,ograde i života u sjeni biča.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •