Kuran

Kuran

Svijet je jedan i teško je u njega ući, teško je upoznati ga, a još teže opisati ga, dočarati i iznijeti na vidjelo njegove stvarnosti i sjene. To beskonačno zemaljsko carstvo puno vidljivog i nevidljivog, i puno svojih svjetova koji se isprepliću nekom čudnom vezom, vezom vidljivog i nevidljivog. I kao da je taj svijet premalan, u njega se umiješala ljudska mašta i učinila beskonačno još većim i neshvatljivijim. A opet, sa druge strane ona nam koristi da dočaramo ono što gledamo, da vidljivom damo nevidljivo, i da nevidljivom damo neki vidljivi oblik kako bismo ga zajednički mogli vidjeti. I ova moja uvodna riječ i nije ništa drugo do pristojno kucanje na vrata jednog svijeta, slobodnog svijeta koji bi bio onakav kakav u biti jest, da nije snaga koje nastoje vrata držati zatvorena. Uz pomoć ljudske mašte stvorili su paralelni svijet, kopiju pravog svijeta, i kroz neka svoja vrata upuštaju prolaznike i znatiželjnike u taj nestvarni svijet. Ne želim da ulazim u taj, ljudskom maštom izgrađeni svijet, nego ovim iskrenim riječima kucam na vrata stvarnog, originalnog svijeta koji je nastao kao veličanstveno drvo izniklo iz jednog božanski načinjenog sjemena. To božansko sjeme je poslano ljudima da bi iz njega izraslo božansko drvo u čijem bi hladu ljudima bilo ugodno za živjeti i u čijem bi hladu i čovjek izrastao u biće koje je, takođe, božanska tvorevina. Stablo iz božanskog sjemena izraste, ali ga već u njegovu prvom listanju napadoše gusjenice i biljne uši, te mu rast izobličiše i list, što hlad pravi, osušiše i izgrizoše. I to sve nove nevolje božanskom naumu doniješe, i razvitak ljudskog bića poremetiše. Korijen zelen zemna pošast napade, a na list navalila šuga i guba zemaljska, da čovjeka srce zaboli kad vidi u šta se božanski naum pretvori. I ta me bol nagna da uđem u svijet taj i da bitak njegov sliku vama stvori i da obrise poprimi jasne.Da bi se svijet taj mogao vidjeti nužno je prikladnu odjeću obući, koja se po volji svačijoj lako može svući. Odjeća ta od vjerovanja je načinjena, ali ne u vjerovanje riječi, nego vjerovanje u glavne činioce glavnih temelja tog svijeta. Tko odjeću obući kadar nije, taj svijet, u koji želi ući, vidjeti ne može. Na trenutke znatiželje svoje čovjek povjerovat može u četiri temeljna kamena na kome sav taj svijet stoji. Jedan je Bog, tvorac nauma, drugi je riječ njegova u „sjemenku“ upisana, imenom Kuran nazvana. Treći kamen poslaniku njegovu pripade, i četvrti kamen pripade sili kojoj nitko na zemlji u trag ne uđe, a Šejtan ime dobi ona. Dakle, Kuran je sjeme, a islam je drvo koje se trebalo razviti iz tog sjemena. Štetočine ljudske i Šejtan sam, prvo napadoše sjeme i u „gen“ njegov riječi svog nauma upisaše. Što u sjeme ne uspiješe unijeti, to na drvo sunom nakalemiše i granama volje svoje mnoštvo ljudi nadkriliše. U sjemenski gen uneseno, na drvo nakalemljeno, to je ono što drvetu živjet ne da, i što čovjekov razvitak nestvarno izobličuje. Meni učini se sada da život stabla o jednom listu ovisi, tako mi se čini. Sjeme, to jest, Kuran, u sebi krije bit božanskog nauma koji i nije ništa drugo nego njegov, tko zna koji po redu, pokušaj da se jednom desi zdravi razvitak drugog sjemena, najbitnijeg sjemena, a to je čovjek. Dakle, nije čovjek radi Kurana, niti je radi islama, sve je radi čovjeka i to je samim Kuranom rečeno. Sve se stvari moraju postaviti na svoje mjesto. Mora se znati gdje stoji čovjek, ljudsko biće, a gdje stoji Kuran i gdje stoji islam. Zato se može reći, da neki poštuju ljudsko biće kao što poštuju Kuran, Kuran im ne bi ni trebao. A apsurd svih apsurda je taj da neki ubijaju Božje djelo radi Božje riječi. Pa što je veće i vrijednije, Božje djelo ili Božja riječ? Je li riječ radi čovjeka ili je čovjek radi riječi? Ta i sam Kuran kaže da je on ljudima upustvo i lijek. Stavljanje lijeka iznad čovjeka je čisto idolopoklonstvo koje „leže“ štetočine na stablu islama. Dakle, štetočine ne nastaju same od sebe, one su posljedica, posljedica neprimjenjivanja najbitnije stavke Kurana. One su posljedica nerazmišljanja. Kuran kaže da je poslan da bi ljudi razmislili, i još obznanjuje da Bog kažnjava one koji neće da razmisle. Piše da Bog kažnjava, ali to se ne čita tako, Bog nikad nikog nije kaznio, niti kažnjava, niti postoji njegova kazna. To ne postoji, Bog je postavio zakon koji vlada u svemu i oko svega. I sve djeluje u primjeru usijane peći i ljudske ruke. Ako dodirnete usijanu peć opržit ćete se i pojavit će se plikovi na vašoj ruci. Jesu li plikovi na vašoj ruci posljedica Božje kazne? Ne, plikovi su posljedica vašeg namjernog ili nenamjernog dodira usijane peći. Tako je i sa svim ostalim postojanjem. Ljudi su shvatili zakonitost koja vlada između njegova tijela i vrućih materija. Da li je shvatio zakonitosti koje za posljedicu imaju rat? Ne! Što je plik na ruci, to je rat na zemlji. I sam Bog u Bibliji navodi da je zlo posljedica određenih ljudskih djela. Zašto čovjek čini ta djela? Zato što je zlo na kraju lanca mnogih negativnih zbivanja, tako da je čovjeku udaljen oni prvi uzrok. U Muhamedovo vrijeme čovjek je bi žrtva vlastitog neznanja, neznanje je bilo najzloćudnija bolest ljudskog bića. Iz tog razloga „poslat“ je Kuran kao lijek za neke postojeće bolesti proizašle iz te najzloćudnije bolesti, i bio je uputstvo koje je davalo smjernice čovjekova puta kojim bi on izbjegao djelovanje te bolesti. No, i to je samo privremeno rješenje, jer život ne smije biti veleslalom kojim bi se izbjegavalo zlo. Kuran je upustvo kojim se može proći minsko polje, ali cilj nije da se ima plan minskog polja, cilj je da se minsko polje razminira. Neznanje je od života načinilo pravo minsko polje. Što vrijedi čovjeku ako on prođe kroz to minsko polje a njegovo dijete naleti na minu? Automatski je i on naletio na minu. Život se može razminirati samo na jedan način, a to je spoznavanjem zakona i zakonitosti koje vladaju u čovjeku i oko njega. A to se može spoznati samo razmišljanjem. Zato je, po mom viđenju, odredba razmišljanja najbitnija kuranska odredba. Kuran kaže da je u Boga glavna knjiga, jasna knjiga. Ta glavna knjiga je knjiga u koju su zapisane sve zakonitosti svemira. To je knjiga sa mnogo poglavlja, a jedno je svakako čovjek. Bog je davno uvidio da ne vrijedi čovjeku stalno davati ribu, čovjek mora sam naučiti loviti ribu. Kako se radi o životu, tako možemo reći da se radi o knjizi života. Dakle, Bog je odlučio da čovjek mora naučiti čitati knjigu života i zato šalje Kuran da bi dodatno potaknuo ljude na tu, po život bitnu djelatnost. Zato se Kuran može nazvati jednim od vrata koja vode do knjige života. Ali to su zaključana vrata, i bez ključeva se ne mogu otvoriti ta vrata koja vode do knjige života u kojoj su zapisane sve zakonitosti koje se tiču čovjeka i života na zemlji. Ključ je razmišljanje. Dakle, ta su vrata otvaraju samo razmišljanjem. Tko čita Kuran bez razmišljanja, taj neće pročitati ništa. Onaj tko zna razmišljati zna da se Kuran ne može pročitati, jer iza njega stoji svijet beskonačnih zakona i zakonitosti. No, treba znati da Kuran sadrži i masu za život nebitnih stvari, i mnogo stvari koje su bitne za vrijeme u koje je došao. A sadrži i stvari koje su ubačene da izazovu degenerisanje čovjeka. Samoproglašeni čuvari sjemena i stabla se neće složiti sa ovom mojom tvrdnjom, jednako kao što se ja na slažem sa njima. Ono što se vidi jasno potvrđuje da su moje riječi bliže istini nego njihove. Ovo sam napisao da bih počeo osvjetljavati i ovaj kutak našega svijeta. Kako će to ići brzo ovisi o mom vremenu koje je u svim trenutcima „rasprodano“ drugim kutcima svijeta. Kad god nađem malo slobodnog vremena uprijet ću svjetlo i u taj kutak da vidite sve što se u njemu nalazi. Tama se mora rasvijetliti, ali i ljudska mašta koja stvara tamu tamniju od same tame.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •