U ono vrijeme dok su Izraelci živjeli pod stegom raznoraznih zavojevača trpeći nasilje, nepravdu i bijedu svoju , sanjali su o nekom svom kraljevstvu i kralju koji će ih spasiti jarma i nesreće. Vapili su za pravdom, mirom i blagostanjem. U prvo vrijeme za sebe, da bi se kasnije preko proroka proširilo na čitavo čovječanstvo. U početku je to bio samo san napaćenog čovjeka, da bi se tijekom vremena pretvorilo u traženje tog kralja i kraljevstva od Gospodina. Gospodin im je izašao u susret obećavši im ono o čemu su sanjali i pjevali, ali se nije ograničio samo na izraelski narod, nego je to kraljevstvo proširio na cijeli svijet. Rečeno im je preko proroka da će ta želja biti ispunjena, ali kada, to nije odredio. Ta neodređena bitnost postala je predmetom rasprava i pisanja, kako onih koji vjeruju u nju, tako i onih koji je osporavaju. Doći će, neće doći, došlo je i nije još, – to su ekstremne suprotnosti koje nemaju dovoljno jake adute da bi srušile jedna drugu. U starom savezu to kraljevstvo označavano je kao Kristovo kraljevstvo, no evanđelisti su zapisali da ga je Isus Nazarećanin nazivao sa kraljevstvom nebeskim, odnosno kraljevstvom Božjim. U to vrijeme kraljevstvo je označavalo područje u kome vlada kralj i njega ponekad nazivamo po kraljevom imenu. Židovima obećano kraljevstvo označeno je kao kraljevstvo Kristovo, jer njime vlada Krist, osim toga on ga i uspostavlja. Svako kraljevstvo ima svoje karakteristike i specifičnosti koje ga čine sličnim ili različitim u odnosu na druga kraljevstva. Po samom najavljivanju proroka to kraljevstvo nije bilo uopće slično postojećim, a ni prošlim kraljevstvima. Nitko od njih nije mogao dočarati jasnu sliku kraljevstva Kristova, niti je mogao nešto o njemu konkretno reći. Kristovo kraljevstvo je namijenjeno ljudima, ovozemaljskim i fizički živim ljudima, prema tome ono mora imati i svoj društveni ustroj.
U njemu postoje radne aktivnosti, raspodjela proizvoda, kao i zakoni koji određuju svakog pojedinca u društvu. Isus Nazarećanin je navijestio, odnosno donio je radosnu vijest o dolasku Kristova kraljevstva, ali je i znao mnogo karakteristika i zakona koji će biti u tom kraljevstvu. Dakle, ne smo da je navještavao njegov dolazak, nego je i govorio o Kristovu kraljevstvu, ali na svoj specifični način, to jest u usporedbama. Tako se ostvarila proročka riječ govora u usporedbama. No, te usporedbe se često mogu protumačiti na više načina, tako da je mogućnost upada u zabludu jako velika. Naime, jedna vrsta tumačenja navodi na zaključak da je to kraljevstvo Kristovo već stiglo.
stiglo i da je negdje na nebu i da tamo idu duše umrlih. Činjenica je da se svi tumači slažu da je Isus Nazarećanin govorio o karakteristikama Kristova kraljevstva kao i o vremenu pred njegovo uspostavljanje. On je tajne kraljevstva otkrivao svojim apostolima i svojim suvremenicima. Tajne je odavao skriveno tako da ljudi tog vremena kao i kasnije nisu mogli razbiti tu skrivenost, jer u svojoj glavi nisu imali predstavu u koju bi se trebalo uklopiti Isusovo pričanje. Svaka njegova usporedba odaje najmanje jednu karakteristiku Kristova kraljevstva ili načina njegove uspostave. Još jednom da se napomene da je Kristovo kraljevstvo najavljeno kao kraljevstvo za žive ljude i da je ono u biti jedan oblik društvene zajednice sa svim svojim nužnim zakonima i organizacijama. Ta tvrdnja nije proizašla iz Isusovih usporedbi, nego iz jasnih proročkih najava. Sam zakon uspostave govori da će čovjek morati napustiti postojeće zakone i načine organizacije društva i preći na nove oblike koje će uspostaviti Krist. I prilikom samog prelaska sa starog u novo društvo dešavat će se masa zbivanja o kojima Isus također govori. Između toga svega otkrit će se i to da će Krist izvršiti čin suda zbog toga što su mnogi počinili neoprostive grijehe. Krist će mnogima oprostiti, ali i mnogima neće dopustiti da postoje na zemlji. Na zemlji će ostati samo dobri i oni kojima on u ime Gospodnje oprosti. Isus Nazarećanin iznosi i o tim zbivanjima usporedbe koje će biti analizirane, jer se odnose na vrijeme uspostave. Najpoznatija usporedba o tome je svakako priča o ljulju na njivi:
Iznese im drugu usporedbu: “S kra-
ljevstvom je nebeskim kao s čovjekom
koji posija dobro sjeme na svojoj njivi.
Dok su ljudi spavali, dođe njegov
neprijatelj, posija ljulj po pšenici i ode.
Kad usjev naraste i donese rod,
pokaza se i ljulj. I pristupiše sluge
k domaćinu te mu rekoše: Gospodaru
zar nisi dobro sjeme posijao na svojoj
njivi? Odakle ljulj? A on im odgovori:
To je učinio neprijatelj. Sluge ga zapitaše:
Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?
Ne – odgovori im – da ne biste čupajući
ljulj počupali s njim i pšenicu. Ostavite
oboje neka rastu do žetve! U vrijeme žetve
reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj
te ga svežite u snopove da se spali,
pšenicu saspite u moju žitnicu.”
(Mt 13, 24 – 30)
Slijedeća usporedba o mreži i ribama je slična:
“Nadalje: kraljevstvo je nebesko slično
velikoj mreži koja se baci u more i zahvati
svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je
izvuku na obalu te sjednu i pokupe dobre
ribe u posude, a rđave izbace. Tako će biti
i na svršetku svijeta. Izaći će anđeli
odijeliti će zle od pravednika te će
ih baciti u ognjenu peć, gdje će biti
plač i škrgut zuba.”
(Mt 13, 47 – 50)
Osim ovih prikaza u usporedbama postoji i jedan Isusov jasan prikaz o tome dijeljenju na one koji će nastaviti dalje i one kojima to neće biti omogućeno.
Kad Sin Čovječji dođe sa svojim
sjajem u pratnji svih anđela, sjest će
na prijestolje svoje slave. Tada će se
pred njim skupiti svi narodi, a on će
ih razlučiti jedne od drugih kao što
pastir luči ovce od jaraca. Postavit
će ovce sebi s desne strane a jarce
s lijeve.
Nakon toga će kralj reći onima
s desne strane: Dođite blagoslovljeni
Oca moga; i primite u posjed kraljevstvo
koje vam je pripravljeno od postanka
svijeta! Ja bijah gladan, i dadoste
mi jesti, bijah žedan i napojiste me;
bijah putnik i primiste me; bijah go,
i obukoste me; bijah u tamnici i dođoste
k meni. Tada će mu reći pravednici: Go-
spodine, kad te vidjesmo gladna, pa ti
dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo
piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i
primismo te? Ili gola pa te obukosmo?
Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici
te dođosmo k tebi? Kralj će im odgo-
voriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili
koliko ste učinili jednomu od ove moje
najmanje braće.
Tada će reći i onima s lijeve strane.
Idite od mene, prokleti, u oganj vječni
što je pripravljen đavlu i anđelima njegovima.
Jer bijah gladan i ne dadoste mi jesti; bijah žedan
i ne dadoste mi piti; bijah putnik i ne
primiste me; go, i ne obukoste me; bolestan
i u tamnici, i ne pohodiste me.
Tada će mu i oni reći: Gospodine
kad te vidjesmo gladna ili žedna ili
kao putnika, ili gola ili bolesna ili u tamnici
i ne pritekosmo ti u pomoć? On će im
odgovoriti: Zaista kažem vam, ni meni
niste učinili koliko niste učinili jednomu
od ovih najmanjih. Ovi će otići u muku
vječnu a pravednici u život vječni.”
(Mt 25, 31 – 46)
Usporedba o ljulju i o mreži su dva različita prikaza jednog zbivanja koje će zadesiti planetu i ljudski rod u vrijeme Kristove uspostave njegova kraljevstva. Priču o ljulju sam je Isus obrazložio na zamolbu njegovih učenika:
Tada otpusti narod i vrati se kući.
Tu mu pristupiše učenici i rekoše mu:
“Protumači nam usporedbu o ljulju na
njivi!” On im odgovori: “Sijač dobrog
sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet.
Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva. Ljulj su
djeca Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest
đavao. Žetva je svršetak svijeta a žeteoci
su anđeli. Kao što se ljulj skuplja i
baca u oganj, tako će biti i na svršetku
svijeta. Sin će čovječji izaslati svoje
anđele da pokupe iz njegova kraljevstva
sve zavodnike i zlikovce te da ih bace
u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut
zuba. Tada će pravednici zasjati poput
sunca u kraljevstvu Oca svojega. Tko ima
uši neka čuje.”
(Mt 13, 36 – 43)
Već je napomenuto da je Kristu data apsolutna vlast nad cjelokupnom planetom, jer je njegova vlast usklađena sa Gospodinovom voljom. Kada uspostavi vlast nad zemljom poslat će svoje anđele, te će sve one koji su tvorili zlo, ali i one koji su mogli pomoći, ali nisu, pokupiti i baciti na određeno mjesto gdje će biti kažnjeni. Krist neće dopustiti da bezumnici, da ih obuhvatim sve tim nazivom, iz ovog vremena nastave živjeti u njegovu kraljevstvu, odnosno u životu. Tko uđe u njegovo kraljevstvo, ušao je u život, a tko ne uđe, ušao je u propast. Dalje Isus napominje da će on izaslati svoje anđele od sve četiri strane svijeta da pokupe sve bezumnike. Anđeli da, ali u kojem obliku će biti ti anđeli? Kao duhovi ili kao krilata bića ili nekako drugačije?
U starom savezu anđeli su također djelovali, ali tako da su bili u duhovima ljudi, odnosno u obličju ljudskom. Gospodin je poslao dva anđela da spasu Lota iz Sodome i ono što je zapisano moglo bi pomoći pri shvaćanju budućeg djelovanja anđela.
Ona dva anđela stignu navečer u Sodomu
dok je Lot sjedio na vratima Sodome. Kad
ih Lot ugleda, ustade i pođe im u susret.
Nakloni se licem do zemlje, a onda im reče:
“Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge
da noć provedete i noge operete; a onda
možete na put rano.” A oni rekoše: “Ne,
noć ćemo provesti na trgu.”
Ali ih on uporno navraćaše i oni se
uvratiše k njemu i uđoše u njegovu
kuću. On ih ugosti, upeče pogaču, te
blagovaše.
Još ne bijahu legli na počinak, kad
građeni Sodome, mladi i stari, sav
narod do posljednjeg čovjeka, opkole
kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: “Gdje
su ljudi što su noćas došli k tebi? Iz-
vedi nam ih da ih se namilujemo?
Lot iziđe k njim, na ulaz, a za sobom
zatvori vrata. “Braćo moja – reče on –
molim vas, ne činite toga zla! Imam
evo dvije kćeri s kojima još čovjek nije
imao dodira, njih ću vam izvesti pa
činite s njima što želite; samo ovim
ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli
pod sjenu moga krova. “Odstupi odatle!
rekoše. Došao kao dotepenac, a za suca
se već postavlja. Sada ćemo mi s tobom
gore nego s njima.” I nasrnuše na jadnika
Lota i navališe na vrata da ih razbiju.
Ali ona dvojica pruže ruke van, povukoše
Lota k sebi u kuću i zatvore vrata; a ljude
pred vratima, mlade i stare, zabliješte tako
da nisu mogli naći vrata.
Onda ona dvojica upitaju Lota:
“Koga još imaš u gradu, iz mjesta izvedi!
Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto i vika
je na njih pred Jahvom postala
tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.”
(Pos 19, 1 – 13)
I sam Rafael anđeo Gospodinov jednom je pratio čovjeka po imenu Tobija na njegovu putu.
Onda mu otac dade zadužnicu i reče:
“Potraži čovjeka koji će ići s tobom,
a ja ću ga nagraditi. Idi, dakle, i podigni
novac.”
Tobija ode da potraži takva čovjeka,
i nađe Rafaela. Tobija nije znao da je to
anđeo Božji. I upita ga: “Bi li htio
sa mnom u Rages Medijski? Znaš li put
onamo? Anđeo mu odvrati: “Bih, poći
ću sa tobom. Znam put, bijah već gost
našeg brata Gabriela.” Tobija mu reče:
“Počekaj da javim Ocu.” Anđeo mu kaza:
“Idi i ne zadržvaj se.”
Onda Tobija ode ocu te mu reče: “Evo
našao sam onoga koji će ići sa mnom.”
A otac će mu: “Dovedi ga meni da čujem
kojemu plemenu pripada i jeli pouzdan da
ti bude pratilac.” Tobija ga zovnu, pa kad on
uđe zagrliše se.
Onda ga Tobija upita: “Brate kojem rodu
i kojoj obitelji pripadaš? Kaži mi. On mu
odogovori: “Tražiš li rod i obitelj ili nekoga
koji će za nagradu pratiti tvoga sina? Tobit
će na to: “Brate, hoću da znam koji su ti
preci i kako se zoveš! A on će: “Ja sam
Azarja, sin Ananije, najstarijeg od tvoje
braće.” Tobit mu kaza: “Dobro mi došao!
I ne ljuti se na me zato što sam htio
doznati za tvoj rod i za tvoje ime!”
(Tob 5, 3 – 14)
Dva čovjeka su došla Lotu u kuću na poziv gostoljubiva čovjeka. Oni su i jeli, i djelovali su kao ljudi. I izgledali su kao sasvim obični ljudi i nitko ne može primijetiti da su oni nešto drugo osim ljudi. To isto je slučaj i sa Rafelom. On izgleda kao čovjek koji je dobrovoljno, za obećanu nagradu, obećao pratiti Tobiju na dalek put. Tako će oni izgledati kada ih Krist pošalje na sve četiri strane svijeta da pokupe one koji neće moći ući u kraljevstvo Kristovo. Gledajući potpuno ljudskim očima to će biti ljudi koji će sa sve četiri strane svijeta dobrovoljno vršiti volju Kristovu odnosno Gospodinovu. Kažu da je Krist uzašao na nebo i da sjedi s desna ocu i da će otuda doći suditi žive i mrtve. Ako mislite da je on tamo i da će otuda doći onda se varate i to na svoju štetu. Gdje je Krist, gdje da se traži? Eno ga u domu siromahovom, eno ga gladuje sa gladnima, eno ga trpi žeđ. Go hoda zemljom, tko pokuša da ga obuče? U tamnici nepravedno ispašta, sa djecom radi teške fizičke poslove. Njegov duh se nalazi tamo gdje ga nitko i ne traži niti misli da je tamo. Krist, apsolutni gospodar svijeta, duhom svojim nalazi se u duhu i tijelu svakog gladnog, žednog, bosog, potlačenog i nepravedno zatvorenog. Svu patnju ovog svijeta on podnosi i čeka svoje vrijeme, dan svoje osvete. Kada Svevišnji odluči da je vrijeme da on djeluje, zaboravljeni neće biti oni koji su ga mogli obući, nahraniti i napojiti, a to nisu učinili. Oni se nisu spomenuli njega i onoga što im Isus Nazarećanin reče, ali će se njih zato spomenuti oganj i propast vječna. I sama priča o ljulju i kukolju nije slučajno uzeta, jer se u sudbini kukolja krije i ono što će se desiti sa ljudskim kukoljem. Naime, korov se počupa, zatim ostavi određeno vrijeme da se suši pa zatim u vatri spali.
Goruščino zrno
Zatim im iznese drugu usporedbu:
“Kraljevstvo je nebesko slično goruščinu
zrnu koje netko uze i posija
na svojoj njivi. Ono je, svakako, najsitnije
od svega sjemena, ali kad uzraste,
bude veće od drugog drveća, razvije
se u stablo, tako da dolaze ptice
nebeske i gnijezde se u njegovim granama.”
Kvasac
Onda im iznese usporedbu: “Kraljevstvo
je nebesko slično kvascu koji
uzme žena ta ga pomiješa s tri mjere
brašna dok sve ne uskvasa.”
Usporedba – najbolji način pouke.
Sve je to Isus govorio narodu u
usporedbama i ništa mu nije rekao
bez usporedaba, da se ispuni
proročka riječ:
U pričama ću progovoriti: otkrit
ću skriveno od postanka svijeta.
(Mt 13, 13 – 35)
Usporedba o goruščinu zrnu govori da će se Kristovo kraljevstvo najprije uspostaviti u manjem prostoru ili manjoj državi. Ni sam Krist – čovjek, neće kod mnogih moćnih ljudi biti prihvaćen raširenih ruku. No, kako se bude prihvaćala ta činjenica, kraljevstvo će se širiti dok ne obuzme cijelu planetu. Samo kraljevstvo će biti načinjeno da služi čovjeku i njegovom svestranom razvitku. I bez obzira na Krista i sve ostalo, ono će svojim ustrojima dokazati svoju vrijednost za čovjeka. Kao takvo govorit će samo za sebe, ljudi i narodi će ga prihvaćati, te će se usporedba o
goruščinu zrnu obistiniti. Usporedba o kvascu koji se sam razvija jasno upućuje da će se kraljevstvo samo razvijati. Krist će ga uspostaviti negdje, odnosno bit će “zamjesito” i ono će se dalje poput kvasca samo širiti.
Dvije slijedeće usporedbe koje govore o skrivenom blagu i biseru su usporedbe čije će tumačenje dovesti do jedne od najvećih karakteristika i preduvjeta za ulazak u Kristovo kraljevstvo. Njihovo značenje imati će za mnoge loše predznake, koji će biti za neke teško prihvatljivo. Usporedbe o skrivenom blagu i biseru su istog značenja, samo što u jednoj govori o blagu, dok u drugoj o biseru. Kod Mateja stoji ovako zapisano:
Usporedba o blagu i biseru,
S kraljevstvom je nebeskim
kao s blagom što skriveno leži u polju.
Kad ga netko pronađe, sakrije ga te,
pun radosti, ode da proda sve što ima
i kupi ono polje. Nadalje: s kraljevstvom
je nebeskim kao s trgovcem koji
traži skupocjeno biserje i kad se
namjeni na dragocjen biser, ode da
proda sve što ima i kupi ga”
(Mt 13, 44 – 46)
Isus Nazarećanin je prvo usporedio skriveno blago s kraljevstvom Božjim, želi reći da je ono vrjednije od čovjekovog imanja. Osim toga, želi kazati i da će se za kraljevstvo Božje morati žrtvovati sve što čovjek posjeduje. Trgovac je za “dragocjeni biser” svjesno žrtvovao sve što je posjedovao, i to nam govori da je načinio dobar posao. Čovjek, po Isusovim riječima, za kraljevstvo treba žrtvovati ono što ima, a što to čovjek može imati? Jedan čovjek može posjedovati osobnu i privatnu svojinu. Osobna svojina je svojina bez ekonomske vrijednosti koja prvenstveno služi zadovoljenju njegovih svakodnevnih potreba. Osobna svojina nije trebala smo Diogenu i njemu sličnim filozofima, dok je za sasvim normalan život
svakome potrebna osobna svojina. Prema tome, taj vid svojine ne podliježe žrtvovanju za kraljevstvo. Privatna svojina, kao mjerilo bogatstva i moći u društvu, jest ono što se ima za žrtvovanje.
Neće biti osobnog bogatstva, jer će ono biti pretvoreno u opće blagostanje svih. Između ostalog Isus koristi naziv “kraljevstvo” da označi ono što ono predstavlja, kao recimo blagostanje, dobro, sigurnost i slična obilježja. Po ovoj Isusovoj usporedbi zaključuje se da će se čovjek morati oprostiti od svoje privatne svojine za dobrobit svih. Da bi čovjek ušao u kraljevstvo mora žrtvovati svoju privatnu svojinu i tu onda nastaje problem, jer će oni koji budu posjedovali veću svojinu, teže ulaziti u kraljevstvo. Njegovo bogatstvo bit će mu glavna prepreka za ulazak. Isus je bio protivnik bogatstva jednog čovjeka; ne bogatstva duše, nego bogatstva koje se mjeri vrijednosnim stvarima, recimo novcem. Ljudi koji teže za bogatstvom duše nemaju veliko imanje, ili ga uopće nemaju (ne mislim ovdje na neradnike i njima slične). Oni su okrenuti više drugima nego sebi, odnosno oni su baš okrenuti k sebi, ali kroz drugog, njihovo je bogatstvo najveće i nitko ga ne može uništiti ni oteti. Ljudi koji žude za bogatstvom koje se mjeri novcem, okrenuti su sebi što znači nikome. Onaj tko čini dobro drugome, čini dobro na dvije strane, a onaj tko čini dobro sebi, ne čini ga nikome, niti drugome niti sebi. Cilj takvog čovjeka je da sebe stavi na prvo mjesto i često se puta ne obazire na one druge. Njihovo je blago nesigurno, nestvarno i sklono dokazivanju svoje propadljivosti. No, ne mora značiti da su takvi ljudi svi redom loši, ne! Sjetimo se mladića s kojim je Isus razgovarao! On je sve zapovjedi držao, ali nije se mogao odreći svog bogatstva. On je dobar, ali njegovo bogatstvo je proizvod tog društva, tog odnosa u društvu, gdje je bogatstvo jedino mjerilo vrijednosti čovjeka.
Isus Nazarećanin je jasno stavio do znanja da je bogatstvo neprijatelj čovjeka, te je njegovo postojanje prikazao kao suprotnost Svevišnjem.
Bog ili bogatstvo
Niko ne može služiti dvojici gospodara,
jer ili će jednog mrziti, a
drugog ljubiti, ili će uz jednog pristajati,
a drugog prezirati. Ne možete
služiti Bogu i bogatstvu!
(Mt 6, 24)
Isus jasno kaže ili Bog ili bogatstvo. S jedne je strane Bog, iskrena ljubav, istina, milosrđe, milost, a s druge strane je ono što je suprotno Bogu, to jest bogatstvo, mržnja, laž, nemilost, ljubomora, zavist, nemir. Dvije krajnosti se ne mogu spojiti, ne može se biti bogat i milosrdan. Milosrdan čovjek dijeli, a onaj tko dijeli ne može biti bogat. U početku nije bilo bogatstva, jer je sve pripadalo Gospodinu, i sada sve pripada Gospodinu, i uvijek će mu sve pripadati. To što netko misli da može nešto posjedovati, to je velika zabluda. Smrt dokazuje svakom čovjeku što je njegovo i što njemu pripada. Kao što rekoh, bogatstvo u početku nije postojalo, ono je proizvod ljudskog djelovanja, odnosno proizvod samog čovjeka na svoju štetu. To mu nije ni prvi, a ni posljednji proizvod koji je izumio da naškodi sebi samom.
Pogledajmo sad dio čovječanstva koji je pokriven Isusovom objavom ili bolje rečeno kršćanski svijet. Koliki je postotak kršćana koji je usmjeren na stjecanje bogatstva, a koliko ih je usmjereno na izgradnju sebe kao čovjeka? Tko to sanja o pustom bogatstvu, a tko o Bogu? Nije to tako zato što je čovjek takav, nego što mu je nametnuto da bude takav. Svako društvo koje pruža svojim zakonskim odredbama čovjeku neograničeno bogaćenje, jeste društvo koje šteti čovjeku i ono je samim tim načinjeno da ruši Gospodinov autoritet, odnosno naum. To znači da je svako društvo koje svojim odredbama ograničava čovjekovo bogaćenje, društvo koje je milije Gospodinu.
Krist će postaviti sve stvari na svoje mjesto, a tako i pitanje o vlasništvu, ako bude ustav kraljevstva Kristova, onda će prvo stajati “Sve pripada Gospodinu i čovjek može da se služi svim što je njegovo.” U kraljevstvu Kristovom neće biti biti privatnog vlasništva, jer je Gospodin vlasnik svega. To će dovesti do toga da
čovjek neće više moći ići za bogatstvom, i time će biti pošteđen svega onoga što ono stvara. Ako se to zna, onda se nameće pitanje kako će bogataši prihvatiti uspostavu kraljevstva? Oni se moraju odreći svog bogatstva da bi živjeli u kraljevstvu Kristovom. Ili bolje rečeno, onaj tko želi ući u kraljevstvo Kristovo mora se odreći svega svoga bogatstva, koliko će ih biti spremno dobrovoljno se odreći svog bogatstva?
Sam Isusu Nazarećanin je znao i za te teškoće, te je izgovorio slijedeće riječi:
Isus pogleda naokolo te će svojim
učenicima: “Kako je teško ući bogatašu
u Kraljevstvo Božje!” Učenici se
zaprepaste na te njegove riječi, ali
Isus im proslijedi: “Djeco, kako je
mučno ući u Kraljevstvo Božje! Lakše
je devi (kamili) kroz iglene uši proći,
nego bogatašu ući u Kraljevstvo Božje!”
(Ma 10, 23 – 25)
Isus Nazarećanin je znao gdje je kojoj stvari mjesto, ali nije imao ovlaštenje da ih postavlja tamo gdje treba da budu. Kada čovjek spozna gdje je čemu mjesto on automatski otkrije i sve ono što će se desiti kada se bude određena stvar postavljala na svoje pravo mjesto. On je znao u ovom slučaju da sve pripada Gospodinu i da je on Gospodar svega i isto tako je znao da će se ljudima oduzeti pravo na vlasništvo. Njegov govor u biti i jeste jedan logički slijed proizašao iz poznavanja pravog Gospodinovog zakona i isto tako poznavanja čovjeka. Svaki onaj tko pozna pravi Gospodinov zakon i pozna zakonitosti u čovjeku reći će isto ono što je i Isus rekao iako prethodno nije bio upoznat sa Isusovim riječima. I zaključak koji govori o tome kako je bogatašu teško ući u Kraljevstvo Božje proizašao je iz poznavanja zakona i poznavanja čovjeka. Onaj tko teži za bogatstvom misli kako da dođe do njega i kada dođe do njega on ga proširuje i povećava, vodi brigu o njemu. To dovodi do identifikacije sebe i bogatstva, njegovo imanje je on sam, a on sam je tada ništa. To znači da onaj tko ide za bogatstvom ide putem koji će ga pretvoriti u ništa. A Gospodin, kada je stvarao čovjeka nije želio da stvori ništa, jer je to već imao, nego
je želio da načini nešto, to jest čovjeka. Tu su i te dvije razlike, dvije krajnosti, Bog želi da čovjek bude nešto, a bogatstvo je stvoreno da čovjeka pretvara u ništa. I kada dođe do toga da se on mora odreći svog bogatstva, to će biti kao da se on mora odreći samoga sebe. I zato će bogataši teško ulaziti u kraljevstvo Božje, jer će morati ostati bez sebe da bi sebe dobili. Siromah koji teži za bogatstvom i bogataš koji održava bogatstvo potpuno su isti što se tiče nečega i ničega, oba su ništa. Siromah koji ne teži za bogatstvom i bogataš koji ne robuje bogatstvu su jednaki, no to je samo jedna od stepenica koje vode ka tome da budu nešto. Ne težiti za bogatstvom i ne robovati bogatstvu ne čini čovjeka čovjekom, nego ga čini nešto višim od ostalih. Slijedeća Isusova napomena o kraljevstvu kaže ovako:
Zato ne tražite što ćete pojesti
niti popiti, ne uznemirujte se! – To sve
traže pogani ovog svijeta – jer vaš otac
zna da vam je to potrebno. Već tražite
njegovo Kraljevstvo, a to će vam se
nadodati!
(Lk, 12, 29 – 31)
Isus ovdje govori o ljudskoj brizi i potrebi za osnovnim živežnim namirnicama koje su čovjeku potrebne svakodnevno. Prema njegovim riječima brige o tome će nestati, jer će kraljevstvo Kristovo svojim ustrojem osloboditi čovjeka brige za sutra. Sve što čovjeku treba dat će mu se, što znači da će nestati kupovine i prodaje, a samim tim neće biti ni novca. Rad je nužnost, i svi će morati raditi, rad stvara proizvode, proizvodi se koriste po potrebi. Ekonomski ustroj društva bit će takav da će on sam sobom podmirivati sve ljudske potrebe. To će dovesti do toga da čovjek ne misli o sutra, što se tiče tih stvari. Mnogim ljudima danas prođe u brizi za sutra, što znači da on nikad nije, ili većinom bar, danas i ovdje, nego je većinom negdje sutra, a sutra ne postoji. Dakle, on se nalazi nigdje. Da bi se čovjeka dovelo da bude danas, prisutan tu, jer on tu pripada, mora se osloboditi brige za sutra. Kristovo Kraljevstvo će ga osloboditi toga i on će biti tamo gdje u biti i je, tu. Slijedeća priča je o talentima:
Povjereni talenti
Kraljevstvo je nebesko kao čovjek
koji, prolazeći u tuđinu, doziva sluge
svoje te im predaje imovinu svoju.
Jednom dade pet talenata, drugome
dva, trećem jedan: svakom prema
njegovoj sposobnosti. I zatim otputova.
Odmah onaj koji je primio pet talenata
ode i poče raditi s njima te
zaradi drugih pet. Isto tako onaj
koji primi dva talenta ode i zaradi
druga dva. Ali onaj koji primi
jedan talenat ode, iskopa zemlju i tu
sakri novac gospodarev. Poslije dugo
vremena, dođe gospodar tih slugu i
zatraži od njih račun. Onaj koji je primio
pet talenata pristupi i donese
drugih pet talenata , te reče: “Gospodaru,
predao si mi pet talenata, a
ja sam evo, zaradio i drugih pet.
Tada mu reče gospodar: “Dobro, valjani
i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim,
zato ću te nad velikim postaviti!
Uđi u veselje gospodara svoga!” Kad
pristupi onaj koji je primio dva talenta
reče: “Gospodaru, predao si mi dva talenta,
a ja sam evo, zaradio i druga dva.”
Tad mu gospodar reče: “Dobro, valjani
i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim,
zato ću te nad velikim postaviti! Uđi u
veselje gospodara svoga!” Kada
pristupi onaj koji je primio jedan talenat,
reče: “Gospodaru, znajući da si čovjek
tvrd, da žanješ gdje nisi sijao i kupiš
gdje nisi vijao, pobojah se, odoh i sakrih
svoj talenat u zemlju. Evo ti što je tvoje.”
Tada mu gospodar reče: “Nevaljali i lijeni
slugo! Znao si da žanjem gdje nisam sijao
i da kupim gdje nisam vijao, prema tome si
morao moj novac uložiti kod mjenjača,
kako bih ja nakon povratka uzeo svoje kamate.
Dakle, oduzmite mu taj talent i
podajte ga onome što ima deset talenata!
Jer svakome koji ima dat će se još pa će
obilovati, a onomu tko nema oduzet će se
i ono što ima. Nekorisnog slugu bacite van
u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba.”
(Mt 25, 14 – 30)
Priča nam govori o gospodaru koji je svojim slugama (radnicima) dao po jedan određeni dio vrijednosti s kojima su ovi trebali raditi, dok njega ne bude. Što se u priči dogodilo? Prvi i drugi su radili sa svojim dijelom i svaki je udvostručio svoj dio i time zadovoljio svog gospodara, na što ih je on dostojno i nagradio. Treći sluga nije htio uopće raditi s dobijenim dijelom i kao takav je dočekao gospodara. Njega je gospodar zbog lijenosti da učini nešto s dobijenim dijelom kaznio tako što mu je odbio dati dio i dao onom koji je najviše učinio, a njega samog kaznio s drugom kaznom. Dakle, gospodar je lijenog i nevaljalog slugu kaznio, a valjane i vrijedne nagradio.
Kako protumačiti gospodarev postupak kojim kažnjava onoga koji nema, a hvali i nagrađuje one koji već imaju puno? Prvi i drugi su imali rad i samim tim, rezultate svog rada, a treći nije radio i nije imao rezultate rada. Svakome će biti povjerena određena vrijednost s kojom će on raditi i time sudjelovati u općoj dobiti. Onaj tko ne bude htio raditi na dodijeljenoj vrijednosti, njegov će se dio dati onima koji rade, kao i dio koji mu je slijedio kao nagrada. Za svoju nevaljalost i lijenost dobit će zasluženu kaznu. Iz ove se priče, dakle, izvodi zaključak da će u Kraljevstvu
Božjem biti jednaka obveza rada i samo oni koji budu radili, koji budu vrijedni i valjani, sudjelovat će u dijeljenju opće dobiti i blagostanja. Na redu je priča o nemilosrdnom dužniku:
Nemilosrdni dužnik
Zato je kraljevstvo nebesko slično
kralju koji odluči urediti račune sa
svojim slugama. Kad počne obračunavati,
dovedoše mu jednog koji mu je
dugovao deset tisuća talenata. Budući
da nije mogao vratiti, gospodar
naredi da se proda on, žena mu i djeca
sa svim imanjem, da tako izravna dug.
Tada sluga padne pred njim ničice, te
ga zamoli: “Strpljenja imaj sa mnom
i sve ću ti vratiti!” Gospodar se
smilova tom sluzi, pa ga otpusti i dug
mu oprosti. Kad taj sluga izađe,
susretne jednog od svojih
drugova koji mu je dugovao stotinu denara.
Uhvati ga, počne koriti i govoriti mu:
“Vrati što si dužan!” Tada pred njega
pade drug njegov i zamoli ga: “Strpljenja
imaj sa mnom pa ću ti vratiti!” Ali on
ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu
dok ne vrati dug. Kad njegovi drugovi vidješe
što se dogodi, vrlo se ražalostiše, te
odoše sve javiti gospodaru. Na to ga dozva
k sebi gospodar njegov, te mu reče: “Zli
slugo, sav sam ti dug oprostio, jer si
me molio. Zar nije trebalo da se i ti
smiluješ svom drugu, kako sam
se i ja tebi smilovao?” Tada ga njegov
gospodar pun gnjeva, predade mučiteljima
dok ne vrati sav dug! Tako će i Otac
moj nebeski postupiti s vama ako ne
oprostite jedni drugima od sveg srca!
(Mt 18, 23 – 35)
Uspostava kraljevstva Kristova u biti poništava sve dugove koji postoje između čovjeka i čovjeka, kao i čovjeka i neke institucije. Isus je pretpostavio da neki neće htjeti prihvatiti takvo poništenje dugova i zato je iznio ovu usporedbu. Kada bi Gospodin kao vrhovni gospodar kažnjavao ljude zbog njihovih grijeha, malo bi toga ostalo na zemlji. Gospodin će ljudima oprostiti mnogo toga, ali zato ljudi moraju oprostiti duge drugima. Ova je priča i upozorenje onima koji nisu kadri oprostiti duge, jer ako oni ne oproste drugima duge Gospodin neće oprostiti njima. Tko oprosti drugome, oprostio je svoje duge pred Gospodinom. U Kraljevstvu Kristovu neće biti ,ni dužnika, ni zajmodavaca, ni sluga, ni gospodara. Dakle, svako mora sebe pripremiti za dolazak Kristova kraljevstva, jer će se desiti mnoge promjene i onaj tko se nije pripremio na njihovo prihvaćanje izlaže sebe velikoj opasnosti. I sama priča o deset djevica govori o potrebi dobrih priprema za to vrijeme:
Deset djevica
Tada će biti s Kraljevstvom
nebeskim kao sa deset djevica
koje uzeše svoje svjetiljke , te iziđoše
u susret zaručniku. Pet ih bijaše
ludih, a pet mudrih. Lude, naime
uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne
uzeše ulje. Mudre, naprotiv, uzeše ulje
u posude zajedno sa svojim svjetiljkama.
Kako se zaručnikov dolazak odulji,
sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoć
odjeknu glas: “Zaručnik dolazi! Izađite
mu u susret!” Tada ustadoše sve
djevice i opremiše svoje svjetiljke.
Lude, pak, rekoše mudrima: “Dajte nam
od svog ulja, jer nam se svjetiljke trnu.”
Ali im mudre odgovoriše: “Nipošto!
Sigurno ne bi doteklo za nas i za vas,
pođite radije trgovcima pa sebi kupite.”
Dok su išle kupiti dođe zaručnik i koje
bijahu pripravne, uđoše s njim na
svadbu, te se zatvoriše vrata. Poslije toga
dođoše i ostale djevice i rekoše: “Gospodine,
gospodine, otvori nam!” On im odgovori:
“Zaista, kažem vam, ne poznajem vas! Dakle:
bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!”
(Mt 25, 1 – 13)
Ljudi se trebaju pripremiti za dolazak kraljevstva, jer će se desiti mnoge stvari, drugačije od onih koje oni očekuju. To bi ih moglo dovesti do neprihvaćanja, a to znači kobni svršetak. Činjenica je da će se neka ljudska očekivanja izjaloviti i to nekih ljudi, ne svih naravno. Isus je i to znao i stavio je to na znanje u priči o radnicima u vinogradu:
Radnici u vinogradu
Mnogi prvi bit će posljednji,
a posljednji prvi. Kraljevstvo je nebesko
slično domaćinu koji iziđe rano ujutro
da najmi radnike u svoj vinograd. I nagodi
se s radnicima po dinar na dan,
te ih posla u svoj vinograd. Kad opet
izađe oko trećeg sata i vidje druge,
gdje besposleni stoje na trgu,
reče ima: “Idite i vi u moj vinograd, pa ću
vam dati što bude pravo!” Oni odoše.
Oko šestog i devetog sata opet izađe i
učini isto tako. Kad izađe oko jedanaestog
sata, nađe druge gdje stoje, te ih zapita:
“Što stojite vazdan besposleni?” Odgovoriše
mu: “Niko nas nije najmio.” On im reče:
“Idite i vi u moj vinograd!” Kad dođe
večer, reče gospodar vinograda svom
upravitelju: “Zovi radnike, pa im – počev
od posljednjih do prvih podaj plaću!”
Tako dođoše oni od jedanaestog sata
i primiše po denar. Kad dođoše prvi,
pomisliše da će primiti više. Ali i oni
primiše po denar. Čim ga primiše
počeše mrmljati protiv domaćina, te
rekoše: “Oni su posljednji radili samo
jedan sat, ali ti si ih izjednačio s nama
koji smo podnijeli tegobu dana i žegu.”
On jednom od njih odvrati: “Prijatelju,
ja ti ne činim krivo. Zar se nisi sa mnom
nagodio po denar? Uzmi svoje i odlazi!
Valja mi ovome posljednjem dati kao
i tebi: Zar mi nije slobodno sa svojim
činiti što hoću? Ili je oko tvoje zavidno
što sam ja dobar?” Tako će posljednji
biti prvi, a prvi posljednji.
(Mt 20, 1 – 16)
Oni koji očekuju mnogo, malo dobiju, a oni koji ne očekuju ništa, dobiju mnogo. Postoje ljudi dobri od rođenja, a postoje i oni koji su to postali vremenom, neko prije, neko kasnije. Onaj tko je dobar radi dobra, obradovat će se kad sazna da će se spasiti mnogi koji po nekim kriterijima ne bi trebali biti spašeni. Onaj koji je
dobar zbog nagrade, neće mu biti pravo kad shvati da će nagrdu dobiti i oni kojima je trebalo više vremena da postanu dobri. Onaj tko je dobar radi straha od kazne, prenerazit će se kad shvati da će mnogi oni za koje je on mislio da će biti kažnjeni proći bez kazne. Kraljevstvo Kristovo je obećana nagrada, a plač i škrgut zuba, kako je Isus nazvao, je kazna. Svako kome bude dozvoljeno da uđe u kraljevstvo Kristovo biće spašen, odnosno spasit će se svako onaj kome bude dozvoljeno ući u kraljevstvo Kristovo. To je ta nadnica koja je dogovorena. I kada oni koji su istinski zaslužili da uđu u kraljevstvo Kristovo vide da ulaze i oni koji nisu bili tako dobri kao oni, doći će do “mrmljanja”. Mrmljati će samo oni koji su dobri radi nagrade ili kazne, dok će se iskreno dobri ljudi radovati. Mnogima će se okrenuti kapa kad shvate da će u Kraljevstvo jednako ući Papa i neki komunistički vođa, hodža i idolopoklonik, kao Rabin ili mnogobožac. U to vrijeme svako će otkriti sebe, nemoguće je da se sakrije, odati će sami sebe. Znati će se kakvi su. Mnogi od onih koji sebe smatraju prvima u spasu, nagradi ili dužnosti postat će zadnji baš zbog ovih navedenih stvari. Bit će im teško prihvatiti tuđi spas. Dok će oni koji se danas od strane prvih smatraju zadnjima, ući prvi, jer će sa radošću prihvatiti milost Gospodinovu.
Osobno zahtijevam, tražim i neka bude tako kako zahtijevam, a zahtijevam da najveća stvar na svijetu i svemiru bude milost Gospodinova, neka bude veća od beskonačnosti. Evo ponovo jedne priče o vinogradu:
Vinogradari ubojice
Poslušajte drugu usporedbu! Bijaše
neki domaćin koji posadi vinograd,
ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak,
sagradi kulu, te ga dade u zakup vinogradarima
pa ode iz tog kraja. Kad se približi vrijeme
berbe, posla sluge vinogradarima
da uzmu plodove. Vinogradari uhvatiše
sluge, nekog izmlatiše, nekog
ubiše, nekog kamenovaše. Tada ponovo posla druge
sluge, brojnije od prvih, ali i s ovima
jednako postupiše. Napokon posla k njima
svog sina. “Imat će obzira” – govorio je –
“prema mom sinu”. Ali vinogradari kad
opaziše sina, rekoše među sobom: “Ovo je
baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam
pripasti njegova baština. Zgrabiše ga,
izbaciše izvan vinograda i tu ga ubiše.
Kad dođe gospodar od vinograda, kako
će postupiti sa vinogradarima?
Odgovoriše mu: “Te će zločince pogubiti
za zločine, a vinograd će dati u zakup drugim
vinogradarima koji će mu predati
plodove u njihovo vrijeme.! Reče im Isus:
“Zar niste nigda čitali u Pismima, kamen
koji baciše graditelji postade
ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje
ono je divno u našim očima”.
Tako će vam se – velim – oduzeti Kraljevstvo
Božje i dat će se narodu koji rađa
njegovim rodom.
(Mt 21, 33 – 43)
Kako sam već naveo, Isus je koristio riječ kraljevstvo da označi blagostanje , izobilje, sigurnost i slične odlike kraljevstva. Naime, od postanka svijeta čovjeku je namijenjeno kraljevstvo sa svim što ono predstavlja. Nije moglo biti tako, jer su određeni ljudi uveli zakon prava koji se nalazi u njihovoj službi. Taj zakon prava dozvoljavao im je da pod njegovim pokroviteljstvom vrše pljačku, brutalnu pljačku ostalog stanovništva. Nepravda, teški jarmovi koje su nametnuli tlačitelji su plod tog zakona prava. Isus je napao izraelske velikodostojnike, glavare svećeničke i Farizeje da su oni otuđili nešto što narod stvara i da će to biti jednog dana vraćeno narodu. On ih je optužio za pljačku, no oni nisu bili pljačkaši. Sve što su posjedovali stekli su po zakonu prava koji je vladao u tadašnjem Izraelu. Oni su živjeli u blagostanju,
izobilju i sigurnosti, jer je zakon prvenstveno štitio njih, velikodostojnike. Dok je narod bio opterećen svim mogućim porezima i jarmovima, živeći u bijedi i siromaštvu. Narod je gradio sve, narod je proizvodio sve, ali nije koristio to, nego su to koristili oni kojima je zakon prava to omogućavao. Isusove riječi da će se to sve vratiti narodu nisu ništa drugo nego potvrda riječi proroka Izaije gdje on ovako kaže:
“Gradit će kuće i stanovati u njima,
sadit će vinograde i uživati rod njihov.
Neće se više graditi da drugi stanuju
ni saditi da drugi uživa.”
(Iz, 65, 22)
Tamo gdje jedni rade, a drugi uživaju u plodovima njihova rada, vlada zakon prava, a tamo gdje ljudi uživaju u plodovima svog rada vlada pravda. Svako onaj koji smatra da je pravo moć i da se može iza njega skloniti, doživjet će veliko razočarenje, jer je pravda stvarna moć, a pravo je izmišljena, nestvarna moć. Pravo kaže da jedan čovjek može imati toliko mnogo da se može u svemu razbacivati, a drugi da umire od gladi. Današnja situacija, kao i prošle, govore o tome što pravo odobrava i koga štiti. Dok pravda kaže da ne može jedan imati sve dok drugi umire od gladi, ili je bos i gol. Kad moć pravde udari na moć prava, zemlja će popucati i to će se desiti u onaj dan kad se ljudima bude vraćalo ono što im pripada.
Sljedeća usporedba govori o jednoj drugačijoj usporedbi:
Sjeme koje samo raste
I proslijedi: “Tako kraljevstvo je
Božje kao kad čovjek baci sjeme na
zemlju: on spava i ustaje noću i danju.
Sjeme niče i raste, a da on o tome
ništa ne zna. Zemlja sama od sebe
donosi rod, najprije stabljiku, a zatim
klas, potom klas pun zrna. A kad
plod dopusti, odmah primiče srp, jer
je vrijeme žetve.”
(Mk, 4, 26 – 29)
Kada Krist dođe, on će “posaditi” sjeme kraljevstva, čovjek će ustajati, vršiti svoje obaveze, a ono će se samo razvijati. Kao što rekoh, Kraljevstvo je jedan oblik uređenja društva i njega će razvijati same zakonitosti koje su sadržane u njemu. Potpuno isto kao i kod biljke, čovjek je okopa, održava, a ona se sama razvija, odnosno razvijaju je zakonitosti sadržane u njoj samoj. Tako je i sa Kraljevstvom, čovjek ustaje, radi, odmara se, spava, a ono se samo od sebe razvija. Dakle, analizom usporedbi o kraljevstvu nebeskom, Božjem ili Kristovu, nije bitno, otkriva se da je ono jedan oblik društvenog uređenja u kojem vlada pravda. Ono će biti ovozemaljsko i namijenjeno živim ljudima i što je najbitnije, a to je da ono još nigdje, kažem nigdje ne postoji. Kristovo kraljevstvo koje ima karakteristike iznijete u Isusovim usporedbama ne postoji, ali će postojati. Isto tako , mjesto gdje će biti plač i škrgut zuba također nigdje ne postoji, ali će postojati, jer će ga Krist načiniti kao i kraljevstvo Božje. Tvrdnje o postojanju Kristova kraljevstva negdje, ne znam gdje, je proizašla iz neshvaćanja samog Isusovog poslanja. No, Isusove sljedeće riječi opovrgavaju i mene i druge, a one ovako kažu:
“Od vremena Ivana Krstitelja do sada
navala je na kraljevstvo nebesko i siloviti ga
prisvajaju.”
(Mt, 11, 12)
Prvo ću poći od njih, što znači ako ono postoji negdje gdje je Gospodin sam i gdje vlada Krist, kako ga mogu siledžije i zlikovci prisvajati?
Ja sam ustvrdio da ono još nigdje ne postoji, ali Isusova tvrdnja da ga siledžije prisvajaju znači da ono postoji, čim ga oni mogu prisvojiti. No, Isus je rekao da ga posjeduju i glavari svećenički i Farizeji. Kraljevstvo nebesko ili Kristovo ne može posjedovati nitko, jer je to nemoguće, ali netko može posjedovati ono što ono nekim svojim odlikama predstavlja. Kao što su izobilje, sigurnost i slično. Ja ću dakle,
svoju tvrdnju obraniti već navedenom činjenicom, a to je da je Isus pod pojmom kraljevstva označavao mnoge stvari koje nije htio da kaže na jasan način. Isus svjedoči da su ljudi u stalnoj borbi za kraljevstvo nebesko, ali da ga najveći nasilnici prisvajaju. A koji su to nasilnici? Pa to su oni koji vrše nasilje putem vladajućeg prava. Ti nasilnici uživaju te blagodati iako oni ne stvaraju te blagodati. Oni su nasilnici i pljačkaši, i od njih će biti oduzeto ono što nije njihovo i dat će se narodu kome to pripada. A to nije ništa drugo nego nacionalizacija, apsolutna nacionalizacija. To znači i kraj svake eksploatacije, i fizičke i duhovne. To dalje znači da je privatizacija u biti porobljavanje, a nacionalizacija, oslobađanje. Ne mislim ovdje na komunističku nacionalizaciju. Ljudi će uživati u plodovima svoga rada. Kraljevstvo Božje je društveno uređenje koje je načinjeno u skladu sa čovjekovim bitkom. Što je biljci i njezinu sjemenu tlo, to je čovjeku društvo. Možemo li saditi rižu u kamenjaru ili pustinji? Možemo li vinovu lozu ili maslinu saditi u močvari? Naravno da ne možemo, no, što će se desiti ako to učinimo? Desit će se katastrofa, jer mi sadimo sjeme u tlo koje je u suprotnosti sa njegovim bitkom. Sva dosadašnja društvena uređenja su bila u suprotnosti sa ljudskim bitkom, i sva nehumana ljudska povjest je posljedica toga. Znamo gdje trebamo posaditi rižu, a gdje maslinu, a ne znamo gdje treba posaditi čovjeka koji je u biti sjeme savršenstva. Zakon je jasan, a on kaže da će to sjeme nestati, potpuno će se osušiti ako se ne nađe odgovarajuće tlo za to sjeme. Kraljevstvo Božje je to tlo u koje će čovjek biti presađen i posađen. Kraljevstvo Božje je društvo koje će biti načinjeno u skladu sa čovjekom. U njemu će čovjek postati ono što jest, savršenstvo. Ako savršenstvo djelo čini, onda je i djelo savršenstvo. No, ono nije savršenstvo jer nije posađeno u tlo koje mu odgovara. Kapitalizam je u suprotnosti sa ljudskim bićem i zato se dešava sve to zlo koje se dešava. Kapitalizam je društvo po mjeri onog drugog gospodara, gospodina Kapitala. Kapitalizam nije po Božjoj mjeri, to jest, po mjeri čovjeka. Isus je to znao, i zato je iznosio karakteristike tog društva kao i propratne pojave. I znao je da će vas istina osloboditi, ali jedna po jedna.