Izdajnik
Kroz cijelu novu eru provlači se ime najpoznatijeg izdajnika svih vremena. Toliko je žigosano i upečatljivo postalo da je i samo ime postalo zamjenica za počinioce izdaje. Optužen i obilježen bješe bez suda i presude. Ne želim da vjerujem tužiteljima njegovim ni svjedocima rašomonskog tipa. Juda Iskariotski, jedan od Isusovih apostola, optužen bješe za izdaju koju je Isus nagovijestio. Na ljudski sud mora se taj slučaj predati i zatražiti da se ispita vjerodostojnost svjedoka koji prstom u Judu upriješe. Isus je istinu govorio kad je izdaju pominjao, samo izdajnik skriven ostade do dana današnjeg. Da bismo znali tko je izdajnik moramo znati o kakvoj se izdaji radi. Izdajnik tijela, il’ izdajnik duše, pitanje je sad? Sobzirom na ono što je Isus bio, možemo reći da je njemu riječ njegova bila bitnija od njegova života. Ubili su mu tijelo, da li su mu ubili i riječ? Ili bolje reći, da li su mu izdali riječ, iznevjerili i preokrenuli? Pokušat ćemo odgonetnuti da li je Juda bio izdajnik o kome je Isus govorio, ili je to bio netko drugi od njegovih apostola. Krenimo sada sa njegovom prvom najavom čina izdaje:
“Ne izabrah li ja sebi vas dvanaestoricu? – odvrati im
Judi, sinu Šimuna Iskariotskoga, jer ga je on, jedan od
Isus. – Pa ipak jedan od vas je đavao.” Govorio je o
dvanaestorice, imao izdati.
(Iv 6, 70 – 71)
Isus Nazarećanin je znao da će ga jedan od tih dvanaestorice izdati, vjerojatno je znao i tko je to, samo on nikada nije jasno rekao o kome se radi. Rekao je da je u jednom od njih đavo. Što je bio cilj đavla? Satan (đavo) je znao tko je i što je Isus i što treba da obavi, on je želio da to spriječi. Njemu nije bio problem da opsjedne pozadinu svijesti jednog od učenika i da pokušava uz pomoć tog učenika uništiti Isusov trud. Da li je Satanu bilo u interesu da fizički likvidira Isusa iz Nazareta? Isus sam je rekao da ako zrno umre ono u biti ugine samo od sebe. Dakle, možemo reći da je i sam Isus težio svojoj mučeničkoj smrti koja je trebala još jače da raspiri moć njegovih riječi. Dakako, to je znao i sam Satan, što znači da će on putem svog indirektno navođenog učenika pokušati da to spriječi. Iako Isus nije jasno imenovao tog izdajnika preko koga Satan djeluje, to nije smetalo piscima evanđelja, te su oni iznosili da se radi o Judi Iskariotskome. Evo još jednog zapisa.
“Zaista” zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.”
Tada učenici pogledaju jedan drugoga, ne znajući o kome
govori. A jedan od učenika – onaj koga je Isus osobito
ljubio – nalazio se za stolom Isusu do krila. Njemu
namignu Šimun Petar i reče mu: “Upitaj o kome govori!”
I on se tako nasloni Isusu na grudi pa ga upita:
“Gospodine, tko je taj?” “To je onaj komu ja dadnem zalogaj
kad ga umočim,” odgovori Isus. I umoči zalogaj i dade ga Judi
Šimuna Iskariotskoga. Poslije zalogaja odmah uđe u ovoga
sotona. Nato mu reče Isus: “Što misliš činiti, čini brzo!”
Nitko od prisutnih za stolom nije shvatio zašto mu to
reče. Budući da je Juda držao kesu, neki su mislili da mu je
Isus rekao: “Kupi što nam treba za blagdan!” ili “Podaj
nešto siromasima!” Juda , čim uze zalogaj, odmah izađe.
A bila je noć. Kad on izađe, Isus reče:
” Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen
u njemu. Ako je Bog proslavljen u njemu, i Bog će ga
proslaviti u seb,i odmah će ga proslaviti.”
(Iv 13, 21 – 32)
Isus je i na posljednjoj večeri objavio da će ga jedan od dvanaestorice izdati. Oni su to već znali, ali nisu znali tko će to biti, i sam sveti Petar nije smio pitati Isusa tko je to, nego je nagovorio pogledom jednog omiljenog Isusovog učenika da ga on pita. Na učenikov upit Isus opet nije htio reći tko je taj učenik, no, navodno je rekao da je to onaj kome on da umočeni zalogaj. Navodno ga je umočio i dao Judi, tako da nitko od njih nije to shvatio. Kako je moguće da se jedan takav jasan pokaz ne shvati? Jedini odgovor po mom mišljenju jest taj da se taj pokaz nije ni zbio nego da je ubačen od strane pisca evanđelja. A zašto? Pa zato što je nekome stalo da se izdajnikom proglasi Juda i time skrije pravi izdajnik. A taj netko je sam đavo, da se i ja poslužim Isusovim nazivom.
Juda Šimuna Iskariotskoga kao i svi od dvanaestorice učenika stupio je u Isusovo društvo i tim sebi izborio povlašteni položaj. Isus nije imao samo njih dvanaest učenika, on ih je imao više, ali je ovih dvanaest bilo njegova stalna pratnja i ujedno njegova tjelesna garda. Normalno je da im je novac bio potreban, i normalno je da ga nisu uvijek vadili iz ribe kao što je to jednom bio slučaj. Novac su namicali milodarima koje su vjerojatno davali oni koji su bili izliječeni ili su ga davali i neki simpatizeri. Po svoj prilici imali su ga dovoljno tako da su mogli i sami udjeljivati milostinju siromasima. Netko je morao da bude blagajnik te grupe ljudi, zaduženje da nosi grupnu “kesu”, to jest blagajnu, dobio je Juda. On je bio njihov ekonom, ministar financija. Novac siromasima je davao onda kada je to Isus odobravao. Dakle, Juda je bio čovjek koji je često posezao rukom u kesu i dijelio pare siromasima. Ako je Juda kao čovjek dvije, tri godine davao direktno svojom rukom novac iz kese siromasima, to znači da je on dvije, tri godine činio čin milosrđa. To može da znači da je on postao pravi čovjekoljubac, da je postao milosrdan i da mu je istinski bilo stalo do siromaha. A to znači da nije bio egoista i materijalista. Ako u početku i nije imao ljubavi prema siromasima on ju je stekao višegodišnjim milosrđem. Osim toga njegova zaduženja su ga očito sprječavala da se previše bavi Isusovim riječima i duhovnim stvarima. Juda zasigurno nije puno zapitkivao kad nije shvaćao neke Isusove govore, to su činili drugi učenici, no tako i drugi učenici nisu zamijetili ako bi se učinio neki rasipan čin, ali Juda je kao blagajnik i milosrđu sklon čovjek morao često reagirati kad se pojavi neki rastrošan čin. Pogledajmo sada jedan takav slučaj:
Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše
Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše
večeru na kojoj je Marta posluživala. Lazar bijaše jedan
od onih što su s Isusom sjedili za stolom. Tada Marija
uze litru prave narodne dragocjene i miomirisne pomasti
te Isusu pomaza noge pa mu ih otre svojom kosom.
Kuća se napuni mirisom pomasti.
Tada reče jedan od njegovih učenika, Juda Iskariotski,
koji ga je imao izdati: “Zašto se ova pomast nije prodala
za trista denara te to dalo siromasima?” To ne reče što bi mu
bilo stalo do siromaha, već jer bijaše lopov koji je držao kesu
i krao što se u nju stavljalo. Tada Isus odvrati: ” Pusti je!
Ona ju je sačuvala za dan moga ukopa. Jer siromahe ćete uvijek
imati sa sobom, a mene nećete imati uvijek.”
(IV 12, 1 – 8)
Kada je Marija Lazareva sestra, uzela skupocjeno ulje i počela da maže njime Isusove noge, nitko od učenika nije rekao ništa, iako je svatko o tom činu imao svoje mišljenje. Kada je Marija gotovo završila svoj čin Juda nije mogao više suzdržati svoje misli te je s dozom ljutitosti napao Mariju riječima kojim je osudio pranje Isusovih nogu skupocjenim uljem. On je jasno stavio do znanja da se ne slaže sa njezinim činom, i da pranje Učiteljevih nogu smatra rasipničkim činom. On je tim taj čin osudio iako ga je Isus dopustio. Dakle, Juda se svojim riječima suprotstavio Isusovom mišljenju i kritizirajući Mariju on je ujedno kritikovo i Isusovo dopuštenje da se taj čin obavi. Nitko se od ostalih učenika nije usudio ništa reći. Oni se nisu usuđivali išta pitati Isusa kad ga nisu razumjeli, jer su imali straha od Isusa koji ih je znao izgrditi zbog njihovog nerazumijevanja. No, Juda je pokazao hrabrost da se suprotstavi Isusovu mišljenju i to sa dozom ljutnje. Odakle mu ta hrabrost, što je stvara? Tu hrabrost je mogla da stvori stvarna Judina briga o siromasima, to jest njegovo milosrđe koje je u tom činu vidjelo rasipništvo. Pisac evanđelja govori da ta hrabrost nije proistekla iz te altruističke pobude nego da je ta hrabrost produkt Judina egoizma i pohlepe koja je od njega načinila lopova. Pisac evanđelja nam govori da je Juda izdajnik i da je lopov koji je krao ono što su oni stavljali u kesu. Dakle, on optužuje Judu da je izdajnik, da je licemjer, da je lopov koji je krao njihov novac. Kada se Juda ljutito obrecnuo na Marijin čin, dakle, indirektno i na Isusovo dopuštenje toga čina, Isus ga nije napao nego je Judi rekao da je pusti što znači da ne osuđuje nju, dalje je obrazložio zašto je dopustio taj čin i rekao mu je da će siromahe uvijek imati uz sebe a njega ne. Sam Isus nije osudio Judinu reakciju nego je objasnio zašto je to dopustio, i riječima o siromasima potvrdio da on vjeruje u stvarnu Judinu brigu o siromasima. Dakle, Isusovo i evanđelistovo mišljenje o tome što je Judu navelo na tu reakciju ne podudaraju se. Evanđelista sa namjerom želi da prikaže Judu kao izdajnika, licemjera i lopova. Dalje me jako zanima kako je Juda mogao da krade novce iz kese a da to nitko od njih ne primijeti? Mogao je to učiniti, mogao je reći za određene svote da ih je dao siromasima, a da ih ostavi za sebe. Čim je Juda dobio pravo da vodi brigu o novcima, to znači da je Isus imao u njega potpuno povjerenje. Jasno je da novci mogu pokvariti čovjeka, samo nije mi jasno što je Juda radio sa novcima za koje ga se optužuje da je uzimao. Mogao ih je izvaditi iz kese, staviti u svoj džep ili drugu, svoju kesu, no, glupost je pomisliti da bi on to uradio, jer bi se to otkrilo. Isus i njegova družba su bili u gotovo stalnom pokretu i to po cijelom Izraelu. Juda nije mogao novce odnositi kući niti davati nekom prijatelju, mogao ih je jedino trošiti na neke svoje osobne prohtjeve ili ih putem zakopavati u zemlju. I jedno i drugo odbijam bez komentara. Mene dalje zanima kada su oni otkrili da Juda krade novce, prije ili poslije Isusove i Judine smrti? I zanima me kako su to otkrili da krade novce, odnosno zanima me što je činio sa ukradenim novcima. Jasno je da nisu mogli otkriti da je Juda krao novce tek nakon njegove smrti, što znači da su morali otkriti da Juda krade novce još za Isusova života. Kako to da Isus nije otkrio da Juda krade novce, i kako to da učenici nisu to otkrili Isusu, i kako da je kesa bila stalno u Jude, čak do njegove smrti? Ako otkrijete da vam netko krade novce, hoćete li šutjeti i dalje dopuštati da vam taj krade novce? Za mene je očito da evanđelist izmišlja i da želi što više da ocrni Judu. On optužuje Judu da je izdajnik, licemjer i lopov. Pohlepan, egoističan, licemjeran i lopovluku sklon čovjek ne bi reagirao na odigrani čin onako kako je reagirao Juda. On bi u sebi žalio za tim prolivenim dragocjenim uljem koje vrijedi trista denara, ali ne bi ljutito reagirao jer bi ga bilo strah da se ne oda i osim toga bilo bi ga strah Isusa jer bi svojom reakcijom pokazao da ne odobrava ni njegov ni njezin čin. Juda je njima uputio čistu kritiku, a na taj čin se ne bi usudio lopov i licemjer jer se oni uvijek slijevaju niz autoritet isto onako meko kao što se dragocjeno ulje slijevalo niz gole Isusove noge. Isus je znao da Judina kritika nije plod licemjerja i lopovluka nego da je bila iskreno prožeta Judinom ljubavlju prema siromasima. Same Isusove riječi opravdanja toga čina govore u prilog ove tvrdnje.
Znamo da je Isus znao da će ga ubiti, znamo da se on nije bojao smrti jer se pomirio sa tom činjenicom. Isus se bojao jedino da ga ne ubiju prerano, to jest, prije nego njegova riječ zaživi i prije nego što se ona proširila po Izraelu. Krio se i bježao od svojih progonitelja i kada mu je to dosadilo ili kada je shvatio da je vrijeme da strada mučeničkom smrću, on je krenuo put Jeruzalema. Isus je krenuo u Jeruzalem s jasnim ciljem, a to je da se preda svojim neprijateljima koji su htjeli da ga ubiju. On je znao da će pasti u njihove ruke, i u skladu sa tim svojim znanjem on je mogao da odredi kako će se to obaviti. Isus je išao da se preda i način svoje predaje je mogao sam režirati. Mogao se predati usred bijela dana i usred Jeruzalema, ali je taj način odbio jer je u gradu bilo mnogo ljudi koji su ga smatrali prorokom i tokom hapšenja moglo bi da dođe do sukoba i tom prilikom bi stradalo mnogo ljudi. On je želio da to izbjegne, s druge strane su to isto znali i njegovi neprijatelji, te su i oni izbjegavali njegovo hapšenje po danu. Ako je Isus želio da izbjegne stradanje nevinih, a želio je, onda je morao da skuje plan kako da se preda a da se izbjegne krvoproliće. Najbolje rješenje jest da se preda negdje na periferiji Jeruzalema i u toku noći, najbolje u “gluho doba” noći kad svi spavaju, tad je najbezbjednije. Normalno je da je naišao na problem kako dovesti svoje neprijatelje na to mjesto i u to doba. Jedina mogućnost je ta da ih netko dovede na to mjesto, no, tko bi to mogao i tko bi to htio da učini? Najbolje bi bilo kada bi netko od učenika to htio obaviti, samo koji bi od njih pristao biti “izdajnik.” Naime, ako neki učenik i pristane, on bi morao otići do vlasti i glumiti izdaju, to nimalo nije jednostavno. Ako bi se taj učenik i dogovorio sa Isusom on bi u tuđim očima bio izdajnik, čovjek koji je izdao prijatelja. Lako je podnijeti kada te netko smatra izdajnikom a ti to znaš da jesi, no teško je kad te drugi smatraju izdajnikom a ti znaš da to nisi, samoubilački teško. Dakle, pronaći dobrovoljca za taj zadatak je veoma teško, ako bi netko i pristao na sam Isusov zahtjev i pristao da dovede neprijatelje, ali nitko od njih ne bi prihvatio da ponese epitet izdajnika, radije će biti i neposlušnici nego da budu izdajnici. Isus je mogao da se dogovori sa svim učenicima, da se dogovori o svemu tome, ali to njemu nije išlo u prilog. Jer kad bi on svima njima rekao da se želi predati to bi za njega, a i za njih bilo loše. Da im je rekao da želi da se preda oni bi posumnjali u njega i možda bi ga smatrali kukavicom. Osim toga on je znao da će se njihovo uvjerenje i njihova unutrašnja snaga istopiti kao led na suncu ako bi shvatili da se on dobrovoljno predao. Čemu borba i čemu nauka ako će se glavni stup toga predati? Isusu je, dakle, ostala samo jedna mogućnost, a to je da uspije nagovoriti nekoga od učenika da ga “izda.” Morao je iz prve pronaći onoga tko će to učiniti za njega, a da to nitko ne zna. Nije smio ići nasamo od jednog do drugog, jer ako neki ne pristanu mogla bi se saznati njegova namjera. To je morao biti netko tko ga je volio, ali ne slijepo nego razumno. Onaj tko ga slijepo voli i poštuje mogao bi otkazati tu njegovu želju baš iz te silne slijepe ljubavi. Taj netko mora imati razumnu ljubav prema njemu, i taj netko mora biti dušom dobar jer dobrodušnog je najlakše nagovoriti na nešto sumnjivo samo ako se uvjeri da je to dobro. Dobri su lakovjerni. Osim toga taj netko je morao biti i onaj tko je najčešće od ostalih bez pogovora izvršavao njegove naloge. Takav karakterni profil imao je samo Juda Iskariotski. Juda je nosio kesu sa novcem i logično je zaključiti da je on dobivao najviše naloga za nekim izvršenjem, što znači da je naučio više od ostalih da sluša njegov glas, to jest njegove naloge, bilo da se radi o kupovini hrane, ili davanju milodara ili primitka novca. Juda je bio blagajnik i vodio je brigu o svemu onome na što ga je obavezivala njegova dužnost. On je morao da misli svakodnevno o običnim životnim potrebama cijele družbe. On je morao da misli, da bude profesionalan u toj svojoj službi, i ta briga nije dopuštala da se u njemu razvije slijepa ljubav prema Isusu. Brige i obaveze su hladile Judin um, dok su se drugi mogli slobodno i bezbrižno prepustiti laganom leptirovom letu i dovesti sebe u stanje slijepe ljubavi prema Isusu. Isus je bio dobar i on je davao Judi naloge da podjeli milosrđe siromasima. Isus je naređivao, a Juda je to i izvršavao, što znači da je on vremenom postao dobar čovjek, i da nije bio, vremenom je postao. Isus je procijenio da bi to mogao Juda obaviti, obratio mu se i naravno morao je još mnogo truda uložiti da bi ga naveo da bude izdajnik iako to nije. Isus je od njega tražio da on ode do njegovih neprijatelja i da odglumi izdaju te ih dovede na dogovoreno mjesto. Juda je teška srca pristao na taj Isusov zahtjev i vjerojatno mu je najteže palo to da nije nikome smio ništa reći o tome. Kad je Juda pristao, onda mu je Isus dao instrukcije kako i kada će to obaviti. Kada su bili za posljednjom večerom Isus mu se obratio da ono što treba da učini neka učini što brže. Nitko od prisutnih za stolom nije shvatio to što mu se Isus iznenada obratio i potpuno neshvatljivim riječima. No, Juda je znao što mu je Isus rekao, i poslušno je odmah ustao i krenuo u noć. Kada je Juda izašao, Isusove riječi odaju da je on znao kud je Juda otišao i da je nastupio neizbježni čas. Da Isus nije želio predaju, on je mogao raskrinkati Judu i otjerati ga od sebe, ili je mogao otići negdje gdje ga ovaj neće moći pronaći. Kada je Juda izašao oni su još sjedili u toj kući i onda su ustali i krenuli na periferiju Jeruzalema, na mjesto gdje su često znali boraviti. Evanđelista kaže da je Juda znao za to njihovo mjesto, i da je tamo doveo neprijatelje. Činjenica je da su se oni tamo često smještali, često ali ne uvijek. Juda je njih ostavio u kući, a vojsku je doveo na drugo mjesto. Kako je Juda znao gdje će oni završiti poslije večere? To mu je mogao samo Isus reći, jer je on određivao put.
Kad to reče, Isus ode sa svojim učenicima na drugu
stranu potoka Kedrona. Tu bijaše vrt, u koji uđe sa
svojim učenicima. A Juda, izdajnik njegov, poznavao
je ono mjesto, jer se Isus često ondje sastajao sa svojim
učenicima.
Tada Juda uze četu i stražare koje su mu dali glavari
svećenički i Farizeji te stiže onamo sa svjetiljkama,
zubljama i oružjem. A Isus, koji je znao sve što mu se
ima dogoditi, stupi naprijed pa ih upita: ” Koga tražite?”
“Isusa Nazarećanina,” odgovoriše mu .
“Ja sam” reče im Isus. A s njima je stajao i njegov izdajnik
Juda. Kako im Isus reče: ” Ja sam!”, uzmaknuše natrag
i padoše na zemlju. I ponovno ih upita: ” Koga tražite?”
“Isusa Nazarećanina,” odgovoriše. ” Rekoh vam da sam
ja – odvrati im Isus. – Dakle, ako mene tražite, pustite
ove da odu!” To se dogodi da se ispuni riječ koju reče:
Ne izgubih ni jednoga od onih koje si mi povjerio.
Tada Petar izvuče mač koji je imao sa sobom te udari
Slugu velikog svećenika i odsječe mu desno uho.
A sluzi je bilo ime Malko. Nato Isus reče Petru: ” Stavi
mač u korice! Zar možda da ne pijem kalež koji mi
pruži Otac?
A četa, zapovjednik i stražari židovski uhvate Isusa
i svežu, te ga odvedu najprije k Ani, jer bijaše tast
velikom svećeniku one godine, Kaifi. Kaifa je bio
onaj koji dade židovima savjet: ” Bolje je da jedan
čovjek umre umjesto naroda.”
Šimun Petar s drugim učenikom išao je za Isusom.
Taj učenik bijaše poznat velikom svećeniku te
uđe s Isusom u dvorište velikog svećenika. A Petar
ostade vani, pred vratima. Tada onaj drugi učenik
koji bijaše poznat velikom svećeniku izađe, progovori
s vrataricom i uvede Petra. Uto sluškinja, vratarica,
reče Petru:” Zar nisi i ti jedan od učenika ovoga čovjeka?”
” Nisam ” odvrati on.
(Iv 18, 1 – 17)
Luka, pratilac svetog Pavla zapisao je ovako:
Tada sotona uđe u Judu, jednog od dvanaestorice,
Koji se zvaše Iskariotski. On ode ugovoriti s glavarima
svećeničkim i sa zapovjednicima hramskog redarstva
način kako bi im ga izdao. Oni se tome obraduju te
utanače da će mu dati novaca. On pristade. Zatim je
tražio zgodnu priliku da im ga izda kad ne bude
prisutan narod.
(Lk 22, 3 – 6)
Dok je on još govorio, pojavi se svjetina. Pred njom
je išao jedan od dvanaestorice, onaj koji se zvaše
Juda. On se približi Isusu da ga poljubi.
Isus mu reče:” Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!”
Kad njegovi pratioci vidješe što će biti, viknuše:
Gospodine, da udrimo mačem? I jedan od njih udari slugu
velikoga svećenika te mu odsječe desno uho. A Isus reče:
“Pustite! Dosta!” I dotače se uha te ga zaliječi.
Tada reče onima što su se digli na nj, glavarima svećeničkim,
zapovjednicima hramske straže i starješinama: ” Kao na
razbojnika izašli ste s mačevima i toljagama!
Dok sam iz dana u dan bio u hramu s vama, ne digoste
ruku na me. Ali ovo je vaš čas i čas tame.”
Pošto ga uhvatiše, odvedoše ga i dovedoše ga u kuću
velikog svećenika. Petar ga je izdaleka slijedio. A oni nasred
dvorišta nalože vatru te posjedaju naokolo. I Petar je sjedio
među njima. Kad ga vidje neka sluškinja gdje sjedi kraj
vatre, uprije u nj oči pa reče: ” I ovaj je bio s njim!”
On zanijeka: “Ženo, ne poznam ga!”
(Lk 22, 47 – 57)
Evanđelist Marko koji također nije bio očevidac kaže da je to bilo ovako:
Dođu u zaselak imenom Getsemani, i reče Isus svojim
Učenicima: ” Sjedite ovdje dok se ja pomolim!”
I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Zapade u
strah i tjeskobu te im reče: ” Žalosna je duša moja
do smrti. Ostanite ovdje i bdijte!” Ode malo dalje, pade
na zemlju te je molio da ga mimoiđe, ako je moguće,
taj čas. Govorio je : Abba, Oče! Sve je tebi moguće.
Otkloni ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću,
nego kako ti hoćeš!” Vrati se, nađe ih gdje spavaju,
te reče Petru: ” Šimune, ti spavaš! Nisi mogao bdjeti
ni jedan sat! Bdijte i molite, da ne padnete u napast!
Duh je spreman ali je tijelo slabo.”
Ponovno se udalji i pomoli izgovarajući istu molitvu.
Kad se opet vrati, nađe ih gdje spavaju, jer im bijahu
otežale oči. Nisu znali što bi mu odgovorili. Vrati se
i treći put te im reče: ” Još spavate i počivate?!
Dosta je! Došao je čas! Ustanite! Hajdemo! Evo
izdajnik je moj sasvim blizu.”
I dok je on još govorio, dođe Juda, jedan od Dvanestorice,
I s njime svjetina naoružana mačevima i toljagama koju
su poslali glavari svećenički, književnici i starješine.
Izdajnik njegov bijaše s njima ugovorio znak: ” Koga
poljubim taj je. Njega držite i odvedite oprezno.”
I kako dođe, odmah mu pristupi i reče: “Rabbi!”- pa
ga poljubi. Oni digoše ruke na nj i uhvatiše ga.
A jedan od nazočnih trgnu mač te udari slugu velikog
Svećenika i odsječe mu uho. Isus im reče:
“Kao na razbojnika izašli ste s mačevima i toljagama
da me uhvatite! A svaki dan sam bio među vama
u hramu i učio, ali me niste uhvatili. Ali neka se ispune
Pisma!” Tada ga svi ostave i pobjegnu. Samo mladić
Neki, ogrnut plahtom po golu tijelu, išao je za njim.
Htjedoše ga uhvatiti, ali on ostavi plahtu te gol pobježe
od njih.
Odvedoše Isusa k velikom svećeniku, gdje se skupe svi
glavari svećenički, starješine i književnici. Petar ga je
izdaleka slijedio sve do u dvor velikog svećenika.
Tu je sjedio sa slugama i grijao se kod vatre.
(Mk 14, 32 – 54)
Dok je Petar bio dolje u dvorištu, dođe jedna sluškinja
velikog svećenika, kad vidje Petra gdje se grije, pogleda
ga te mu reče: ” I ti si bio sa Nazarećaninom, s Isusom!”
A on to zanijeka: ” Niti znam niti razumijem što veliš.”
( Mk 14, 66 – 68)
Neočevidac, onaj koji nije bio prisutan, bio je i pisac prvog evanđelja, carinik Matej, on ovako bilježi:
Kad bi uvečer, Isus sjede za stol s Dvanaestoricom.
Dok su jeli, reče im: “Zaista, kažem vam, jedan će
me od vas izdati.” To ih vrlo ražalosti, te počeše,
jedan za drugim, pitati: ” Da nisam ja , Gospodine?”
On odgovori: ” Tko umoči sramnom ruku u zdjelu,
taj će me izdati! Bez sumnje, Sin Čovječji odlazi
kako je pisano o njemu, ali jao onome koji izdaje
Sina Čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!”
Tada ga upita Juda, izdajnik njegov: ” Da nisam ja,
Rabbi?” “Sam si kazao,” odgovori mu
( Mt 26, 20 – 25)
Tada Isus dođe s njima u zaselak koji se zove Getsemani,
te im reče: ” Sjednite tu dok ja ne odem onamo i
pomolim se.” Povede sa sobom Petra i obojicu
Zebedejevih sinova. Međutim ga spopade žalost
i tjeskoba. Tada im reče: ” Žalosna je duša moja
do smrti. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!”
Zatim ode malo dalje pade ničice te se pomoli:
“Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj
kalež! Ali neka ne bude moja , nego tvoja volja!”
Tada se vrati k učenicima, nađe ih gdje spavaju te
Reče Petru: ” Tako, ne mogoste sa mnom probdjeti
ni jednoga sata? Bdijte i molite se da ne padnete u
napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Ponovno
se udalji te uze moliti: ” Oče moj! Ako nije moguće
da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude
volja tvoja.” Kad se opet vrati, nađe ih gdje spavaju,
jer im bijahu otežale oči. Ostavi ih, udalji se opet te
je i treći put molio onim istim riječima. Potom se vrati
učenicima pa im reče: ” Još spavate i počivate?!
Evo se približi čas u koji se Sin Čovječji predaje u
ruke grešnika. Ustanite! Hajdemo! Evo se približi
moj izdajnik.”
Dok je on još govorio, dođe Juda, jedan od
Dvanaestorice, s brojnom svjetinom, naoružanom
mačevima i toljagama, koju su poslali glavari svećenički
i starješine narodne. Njegov im izdajnik bijaše dao znak:
“Koga ja poljubim – rekao im je – taj je, njega držite!”
I s mjesta pristupi k Isusu te mu reče: ” Zdravo Rabbi!”
– pa ga poljubi. A Isus mu reče: ” Prijatelju, zašto si
došao?” Tada pristupiše, digoše ruke na Isusa i uhvatiše
- Najedanput se jedan od njih što bijaše sa Isusom
maši rukom, trgnu mač te udari slugu velikog svećenika
i odsječe mu uho. Isus mu reče: ” Vrati mač svoj u korice,
jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.
Ili misliš da ne mogu zamoliti
Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više
od dvanaest legija anđela? Ali kako bi se onda ispunila
Pisma, prema kojima tako mora biti?” A onda će svjetini:
” Kao na razbojnika izašli ste s mačevima i toljagama
da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u hramu i učio,
ali me niste uhvatili. Ali, ovo se sve dogodi da se ispune
proročka Pisma.” Tada ga svi njegovi učenici ostave
i pobjegnu.
Oni koji uhvatiše Isusa odvedoše ga k velikom svećeniku
Kaifi, kod koga se bijahu sastali književnici i starješine
Ali ga je Petar izdaleka slijedio do dvora velikog svećenika;
uđe unutra i sjede sa slugama da vidi kako će se svršiti.
(Mt 26, 36 – 56)
Tada se njegov izdajnik Juda, videći da je Isus osuđen, pokaja
Te vrati trideset Srebrnjaka velikim svećenicima i starješinama:
“Sagriješih – reče – ja izdadoh nevinu krv.” Što se to nas tiče?
odgovore mu. – To je tvoja stvar.” Tada baci srebrnjake u hram
te se povuče, ode i objesi se. Glavari svećenički uzeše srebrnjake
i rekoše: ” Ne smiju se staviti u hramsku blagajnu, jer su
krvarina.” Stoga, nakon vijećanja, kupe za njih lončarevu njivu
za groblje strancima. Zato se ona njiva
zove do dana današnjega Krvna njiva.
(Mt 27, 3 – 8)
Nužno je da se ponovi da evanđelisti Matej, Marko i Luka uopće nisu bili očevici zbivanja niti su bili u Isusovoj pratnji. Evanđelist Ivan možda je bio Isusov učenik, a možda i nije, prihvaćeno je da je on bio Isusov učenik, dakle, on je mogući očevidac zbivanja. Mora se napomenuti i to da se ona nisu napisala odmah nakon Isusove smrti nego je od Isusove smrti do nastanka prvog zapisa prošlo minimalno trideset godina. Sami Isusovi učenici vjerovali su da će se Isus brzo vratiti i da će ubrzo doći kraljevstvo Božje te nisu smatrali da je potrebno da zapisuju Isusove riječi i sama zbivanja. No, kako je vrijeme prolazilo a ništa se nije dešavalo, osjetila se potreba da se sve to zabilježi. Bez obzira na sve imali su dobro pamćenje tadašnji ljudi, ali bez obzira na to pisci evanđelja su bili pristrani te su ubacivali neke stvari koje nisu smatrali štetnim. Ako su dvije izjave ili svjedočanstva različita onda minimalno jedno mora biti lažno, a mogu biti oba lažna. Ako u tri evanđelja nalazimo iste izjave a u četvrtom drugačiju to ne znači da su ona tri istinita samo zato što ga pišu trojica. Oni nisu očevici, oni su samo slušali, što znači da su sva trojica slušala riječi iz jednog izvora. Kontradiktornih izjava imamo, što znači da u evanđeljima ima ubačenih, neistinitih izjava koje možemo otkriti samo uz pomoć uklapanja u neku cjelinu ili ih na neke druge načine dokučiti. Kao prvo, sva četvorica evanđelista uvjerena su da je Juda izdajnik o kome je Isus govorio, jer je očito istina da je Juda doveo neprijateljske snage. Na osnovu te istine oni su imali pravo da tako misle i u skladu sa svojim mišljenjem ubacivali su riječi koje nisu bile izgovorene. Matej i Ivan se ne slažu u tome kako je Isus prokazao izdajnika. Navodno je on prokazao izdajnika, a nitko od njih nije znao tko je izdajnik, sve dok nisu ugledali Judu sa pratnjom. Po njihovom shvaćanju reda stvari i života oni su identificirali Judu kao izdajnika o kome je Isus govorio. Ako ćemo povjerovati da je evanđelist Ivan bio očevidac, onda moram reći da Isus nije ni prilikom svog hapšenja identificirao Judu kao izdajnika. Niti navodi da ga je Juda poljubio, da bi ga otkrio. Samo su Isus i Juda znali što se zbiva, a ostali učenici nisu imali pojma što se zbiva. Ako je vjerovati prvoj trojici evanđelista u opisu čina Isusove predaje može se jasno zaključiti da oni nisu imali pojma što će se desiti. Isus je provodio svoje posljednje trenutke na slobodi, i to su ujedno bili zadnji trenuci koje su zajedno provodili Isus i njegovi učenici, a što su oni činili? Oni su mirno spavali, iako im je Isus rekao neka budu budni. Osobno sam ubijeđen da se čin predaje obavio onako kako je opisao evanđelist Ivan. Isus je znao da Juda i pratnja dolaze, pripremio se za sam čin hapšenja, i čekao ih ne govoreći ostalima što će se zbiti. Kad je pratnja stigla Isus je znao zašto su oni došli i da im olakša posao pitao ih je koga traže. Kad su oni rekli da traže Isusa Nazarećanina, on je jasno rekao da je on taj. Na te njegove riječi i na njegovo držanje pratnja je neobično reagirala, jer su oni sebe pripremili za hapšenje koje se obično obavljalo uz upotrebu sile, osim toga znali su da se radi o više ljudi koji bi mogli zametnuti borbu. Dakle, bili su zbunjeni Isusovim nastupom te je on morao ponovno da ih pita koga traže da bi ih tim podsjetio zbog čega su došli. Kada su oni ponovno rekli koga traže, Isus je rekao da je to on i da se on predaje a da ostale puste da odu. Petru se očito nije svidio taj čin te je posegnuo za mačem, no, Isus ga je ukorio i sve je prošlo bez većeg krvoprolića. Ivan evanđelista je ubijeđen da je Juda izdajnik o kome je Isus govorio, no, nije naveo da je Isus ukorio Judu niti da mu je rekao i jednu lošu riječ. Isus, dakle, nije identificirao tko je bio taj izdajnik o kome je govorio. U vrijeme kad je Isus govorio o izdajniku, taj izdajnik nije bio izdajnik nego je bio nevin, on je bio samo čovjek koji će počiniti izdaju. Vjerojatno tada ni on sam nije znao da će on biti izdajnik. Dakle, dok god ne postoji čin izdaje ne postoji ni izdajnik. Čin stvara činioca. Isus nije mogao optužiti nevina učenika, niti je smio reći nevinom učeniku ” Ti ćeš me izdati” niti ” On će me izdati.” Te njegove riječi mogle bi biti jako sugestivan pritisak na nevina učenika pa da on baš zbog tih riječi počini čin izdaje. Tada bi se moglo optužiti Isusa za njegovu izdaju. Isus je znao da ne može identificirati budućeg izdajnika jer jednostavno to ne smije učiniti.
Da ponovimo, istina je da je Isus svojevoljno krenuo put Jeruzalema, mjesta gdje se nalaze njegovi najljući protivnici, istina je da je on tamo krenuo da se preda u ruke svojih neprijatelja. To su dvije nepobitne istine. Ako je Isus krenuo na predaju on je morao da premišlja kako bi to bilo najbolje izvesti. Nije želio da strada bilo tko, ni njegovi učenici, ni narod a niti sluge koje će ga uhapsiti jer ni one nisu nikome ništa krive. Najoptimalnije rješenje je ono koje je već razrađeno. Dok je bio sa učenicima u vrtu, on je znao da Juda i pratnja dolaze i da će ga uhapsiti i da će ga na kraju ubiti. S tim svim na umu udaljio se od učenika da se pomoli jer je bio žalostan. Udaljio se jer je želio da još jednom raščisti sve sa samim sobom. Želio je da živi, ali nije se bojao ni smrti. Pokušao je da pronađe neki kompromis između svog privatnog života i svog poslanja. Bilo je dovoljno da zovne svoje učenike i ode u neko drugo mjesto i time spasi svoj život. Juda bi došao sa pratnjom i ne bi ga našao, Judu bi zbog prevare malo izribali i to bi bilo sve. Ako je pismu trebala njegova smrt, pa mogao ju je i izrežirati i tako se spasiti. Ta mi i ovako i onako vjerujemo onome što je zapisano, a ne onome što je bilo. Možda je bilo onako kako je zapisano, a možda nije. Isus je se, dakle, u samoći dvoumio između života i smrti. Možda je o tome razmišljao sve dok se nisu začuli zvuci dolaska Jude i njegove pratnje što mu je pomoglo da izabere smrt. Možda je sam slomio svoju volju za životom, samoubilački hrabro stao pred Judu i njegovu pratnju. Isus nije uhvaćen u zamku i onda uhapšen, on se dobrovoljno predao i dobrovoljno je otišao u smrt, možemo reći da je na neki način izvršio samoubojstvo. Isus nije bio samoubojica, on je želio da živi, ali Pismo, ono je odradilo svoje. Sada se nameće jedno logično pitanje, a ono glasi kako se može izdati čovjek koji se sam predaje? I da je Juda svojevoljno izdao Isusa, to opet znači da je ne znajući učinio onako kako je odgovaralo Isusu koji je htjelo da padne u ruke grješničke. Ako je Pismo htjelo da se Isus preda i da strada onda je ono moralo svojom nedokučivom moći navesti nekoga da izda Isusa njegovim neprijateljima. Iza Jude stoje, ili Pismo, ili Isus, ili oboje, sotona ne stoji iza Judinog čina izdaje. Isus se odlučio predati i mučenički umrijeti, a to znači da Judin čin izdaje u biti nije ništa promijenio u redu zbivanja. Isus je htio da se preda i da bude uhapšen i Juda je to omogućio. Ako je u Judi bio đavo onda je on morao navoditi Judu da čini nešto što će biti u suprotnosti sa Isusovim ciljevima. Đavo ne bi ni u ludilu išao Isusu na ruku. Ako u Judi nije bio đavo, onda je on zasigurno morao biti u nekom od onih što su potaknuti ljubavlju nastojali Isusa odvratiti od njegova nauma. Iza kojeg od njih je čučao sam đavo sakriven velom ljubavi i brige? Tko je izdajnik? Onaj tko izda, i onaj čija izdaja ima za zadatak da uništi ono što se izdaje. Tko je majka? Pa ona koja rađa. A tko je brat ili sestra? Pa oni koje je rodila ista majka, ili oni koji su od istog oca. To je za nas gotovo tako, no, kod Isusa nije uvijek baš tako kako je kod nas, kod njega su mnoge stvari drugačije i zato pogledajmo ovo što je on izrekao:
Dok je on još govorio narodu, stajahu vani njegova
majka i njegova braća. Željeli su s njim govoriti.
Netko mu reče; ” Evo, vani stoje tvoja majka i tvoja
braća i žele s tobom govoriti. ” A on onomu koji mu
to javi odgovori: “Tko je moja majka, i tko su moja
braća?” I pruži ruku prema svojim učenicima te reče:
“Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju mog
nebeskog Oca on je moj brat, moja sestra i majka.”
(Mt 12, 46 – 50)
Kada vas netko upita ” Tko je Isusova majka?” što će te mu odgovoriti? Reći će te da je njegova majka Marija mnogo poznatija kao Gospa. Što će vam Isus na to reći? Reći će ” O nerazumni, zar još ne shvaćate, ne rekoh li vam da je moja majka, moj brat i moja sestra onaj tko vrši volju Oca mog nebeskog? Dokle će te biti nerazumni i krivo zboriti?” Svaki onaj tko slijedi njegove riječi veći je od njegova brata ili majke koja ne slijedi njegovu riječ. Isus duhovno stavlja iznad fizičkog. Ako Isus kaže da će ga izdati njegov brat ili njegova majka, normalno je da se mi moramo zapitati dali je on mislio na fizičke srodnike ili na duhovne srodnike. Ako Isus kaže da će ga jedan učenik, u kome je đavo, izdati, normalno je da se mi moramo zapitati da li on misli na fizičko ili duhovno. Što je njemu preče, njegovo tijelo i njegov život ili njegovo djelo, njegova nauka? Pa normalno je da je djelo za stvaraoca bitnije od njegova života. Čovjek će umrijeti svakako, ali njegovo djelo može da živi vječno i on može da živi vječno samo kroz svoje djelo, bar u ovom svijetu. Đavo nije čovjek da ne shvaća, on zna da je sam Isusov život nebitan, bitno je njegovo djelo, njegova riječ, njegova nauka. I logično je da će on tu udariti ako želi da sve bude po njegovom. Isus nije mislio na fizičkog izdajnika nego na nekoga tko će izdati njegovu duhovnost, to jest njegovu riječ. Njegova riječ će biti izdana. Sam Isus na jednom mjestu upozorava svoje učenike da se trebaju dobro paziti jer je Đavo ili Sotona ili Satan dobio dopuštenje da ih smije rešetati kao pšenicu. Pa ako je Satan dobio dopuštenje, kao u slučaju Joba, da ih sve rešeta, onda ih je on i rešetao. Kako? Satan je znao gdje treba udariti, u srce Isusove riječi, ljudski životi su mu nebitni. Satan je stanovnik nevidljivog, duhovnog svijeta, stanovnik mračne čovjekove pozadine, i može da djeluje samo indirektno, traga ne ostavlja. Ako je jedan od učenika podređen, na momente, njegovom djelovanju logično je da će on djelovati tako što će svog štićenika postaviti za Isusova nasljednika. Izrežirat će sve samo da bude po njegovu naumu. Tko je naslijedio Isusa? Koga su mrtva Isusova usta zadužila da pase ovce njegove? Svetoga Petra. On je izdajnik koji je izdao Isusa jer je izdao Isusovu riječ i njegovu volju. Proučimo ponovno ovaj citat:
Zatim poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo
trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i
književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti
poslije tri dana. To je govorio posve otvoreno. Tada ga
Petar povuče u stranu i poče ga odvraćati. On se okrenu,
pogleda svoje učenike te Petra strogo ukori:
“Idi mi s očiju, sotono – reče mu – jer tvoje misli nisu
Božije, već ljudske!”
(Ma 8, 31 – 33)
Na Petrove riječi koje su bile usmjerene na to da Isusa odgovore od smrti on ga ukorava sa riječima ” Idi mi sa očiju Sotono.” Dakle, Isusu je jasno da mora stradati i on to prihvaća, ali Sotoni to ne odgovara, te putem svetog Petra pokušava odgovoriti Isusa od njegova nauma. Sotonin prvobitni cilj je bio da spriječi da Isus umre, on je želio da on živi, možda je znao da bi ta slava koju bi dobio Isus bila velika prepreka njegovu naumu. Juda nije postupio po nalogu Sotone, nego Sveti Petar koji je nastojao da Isusa spasi od smrti. Ne znači ovo da je sveti Petar zlo mislio Isusu, niti da je on znao da izvršava Sotoninu, odnosno Satanovu volju. Sveti Petar je volio Isusa, i Satan je samo još više povećavao tu njegovu ljubav i tako ga načinio potpuno slijepim. Tako je oslabio njegovu moć razumskog shvaćanja, što ga je učinilo lakim plijenom vještog manipulatora. Sveti Petar je u istinu bio slijep i nije shvaćao samog sebe, niti Isusovu riječ. Isus je to primijetio i pokazao da ga pozna bolje nego što on pozna sebe.
“Gospodine – nastavi Petar – zašto te sada ne mogu
slijediti? Svoj ću život dati za te.” “Svoj ćeš život
dati za me? – odgovori Isus. – Zaista, zaista kažem ti,
sigurno pijetao neće zapjevati dok me tri put ne zaniječeš.”
(Iv 13, 37 – 38)
Petar je vjerovao da Isusa toliko voli da je spreman život dati za njega, no, Isus je očito sa dozom prezira dočekao te njegove riječi te mu je brutalno rekao da će ga u kratkom roku triput zanijekati. Isus je bio u pravu, bar po svjedočanstvu evanđelista. Tipično ljudski. Kako je moguće da taj čovjek postane Isusov nasljednik usprkos svim neispravnim mišljenjima i tom javnom odricanju, iako je Isus rekao da će on odreći onih koji se njega odriču pred ljudima? Što je bilo sa učenikom kojega je Isus posebno volio? Nije ga Isus volio zato što je bio homoseksualac, nego zbog nečega drugoga. Mogao ga je posebno voljeti zato što je bio zabavan, sklon šali i razbibrizi, a možda zato što je bio najbolji učenik. To sad ne možemo znati. Znamo da je Petar postao Isusov nasljednik i znamo da je prvo Isusa proglasio Kristom iako mu je Isus strogo zabranio da to ikome govori. Isus je upozorio učenike da će doći lažni Kristi i pokušat će da prevare narod. On je tim otkrio da će Satan pokušati da prevari i zavede ljude lažnim Kristima koji će se pojaviti prije pravog dolaska Kristova. Satanovo lukavstvo je ogromno, te je on došao na ideju da Isusa proglasi Kristom i tim suzbije vjerovanje u Kristov dolazak i ujedno da oteža pravi Kristov dolazak. Narodi vjeruju da je Krist već bio, no to nije istina. I kad se pojavi pravi Krist narodi neće vjerovati u njega jer će ga smatrati prevarantom jer oni znaju istinu, a to je da je Krist već bio. Dakle, Satan se riječima svetog Petra počeo “ukopavati” za budući boj sa Kristom. Sveti Petar je bio izdajnik jer je izdao Isusovu riječ, degradirao ju je svojom riječju na koju ga je navodio Satan. Sveti Petar je služio Satanu no, nije to činio svjesno, on je do kraja svog života volio Isusa. Sama ljubav prema Isusu nije dovoljna da zaštiti čovjeka od Satanova lukavstva. Satanu ne smeta ljubav prema bilo kome, naprotiv on je zna pojačati do maksimuma i učiniti čovjeka slijepim. Prejaka ljubav kao i mržnja su slijepe i obe čine čovjeka lakim plijenom Satanovog lukavstva. Problem je u tome što čovjek koji je povremeno ili stalno Satanov instrument uopće ne zna da je samo instrument Satanove volje i njegova nauma. I ljude najodanije Bogu Satan može na mah iznenaditi i zavesti bar trenutak na stranputicu. Dakle, po mome mišljenju za Isusa je duhovnost bila važnija od fizike, i u skladu sa tim smatram da je izdajnik onaj tko je izdao njegovu riječ, njegovo duhovno djelo, a ne onaj tko ga je fizički izdao. A sveti Petar je bio najveći izdajnik Isusove riječi što znači i samog Isusa. Završio je razapet naopačke, prema simbolici to je oblik Satanova raspela.
A Juda je proglašen izdajnikom čovjeka koji je odlučio da se preda i tim ispuni Pismo. Kad je Juda shvatio da će Isusa ubiti, otišao je glavarima svećeničkim i starješinama narodnim i bacio im novce te otišao i objesio se. Za te nevelike novce kupili su njivu koja se po zapisu evanđeliste zove krvna njiva do dana današnjega. Evanđelist kaže ” do dana današnjega” same ove njegove zapisane riječi govore da je između tog događaja do vremena kad je on pisao prošlo veoma mnogo vremena. On zna što je Juda rekao tada, on to zna isto kao i to što je Isus govorio dok je molio u osami. On zna da je prvobitnu molitvu ponovio. Sam pisac evanđelja spominje da su svi učenici spavali u vrijeme Isusove molitve i da njegovim riječima nije bilo svjedoka. Nemoguće je da itko zna što je Isus govorio osim samog Isusa. Ne postoji mogućnost da je to Isus nekome rekao jer je na kraju njegovu molitvu prekinuo zvuk dolaska Jude i njegove pratnje. Ako evanđelist iznosi da zna ono što nitko nije mogao znati onda on izmišlja. A ako je svjedok uhvaćen u izmišljanju, kako ćemo znati što je od ostalog izmislio a što nije?
Oni navode da je Juda izdao Isusa radi novca, a ako je to istina onda se mora pokušati dočarati koliko je vrijedio Isus. Isus nije bio teški razbojnik niti neki strašni ubojica, a niti pobunjenik. Iako se povremeno skrivao on je bio prisutan, jer je propovijedao, i da su ga htjeli otkriti to su mogli lako otkriti. Isus je bio bezopasan čovjek što se tiče fizičke opasnosti i za njegovu glavu nije se mogla postići velika cijena. Velikaši su Judi dali malo novca za Isusovu glavu, ne zato što je Juda pristao na tu cijenu, nego da bi ga nagradili. Juda je uzeo nagradu iz razloga da ne izazove sumnju oko izdaje. Da je Juda odbio novce, oni bi posumnjali da se radi o nekoj zamci. Da je Juda bio lopov, licemjer i prevarant kako su ga opisali evanđelisti on bi zasigurno izvukao mnogo više novca od velikaša. Lopovu i prevarantu izdaja ne znači ništa, on je i suviše egoističan da bi se ubio zbog jedne izdaje, zbog jedne glave u vrijeme kad glave nisu vrijedile gotovo ništa. Nemoguće je da jedan čovjek koji je ostavio svoj dom, svoju familiju, svoj posao, svoje rodno mjesto i otišao slijediti jednog plemenitog čovjeka, izdao tog čovjeka za tako male novce. Nemoguće je da je jedan čovjek koji je pratio Isusa minimalno dvije godine i koji je to vrijeme dijelio novce siromasima izda Isusa radi šake srebrnjaka. I da Juda nije bio dobar čovjek, prateći Isusa na njegovom putu na kome je pomagao siromasima i na kojem je liječio bolesne on bi postao dobar čovjek, ako ništa a ono bar ne bi bio zao. Juda je izašao Isusu u susret i obavio ono što je Isus tražio od njega. Kada je obavio što je Isus tražio od njega shvatio je što je učinio. Shvatio je da je u očima svih ispao izdajnik i shvatio je da kad bi i rekao istinu nitko mu ne bi vjerovao. Kad je još saznao da će Isusa ubiti, doživio je vlastiti slom, otišao je velikašima, bacio im njihove novce i izvršio samoubojstvo. I da je bilo onako kako oni govore Juda je priznao svoj grijeh i kaznio se, možemo reći da se iskupio svojim priznanjem i svojim samoubojstvom. Kad bi laž bila istina mogli bismo reći da je Juda izdao Isusovu fiziku, a nije duhovnost, dok su neki neizdajnici ostali vjerni Isusovoj fizici do kraja njegova života, a onda su vremenski ubijali njegovu duhovnost, to jest, njegovu riječ. Oni gore u paklu, ako on postoji. Juda nije bio izdajnik, on je samo jedan od mnogih Židova koji su proglašeni izdajnicima, a bili su nevini. I onaj poljubac što ga je Juda dao Isusu nije bio poljubac izdajnika, nego poljubac kojim se učenik oprostio od svog učitelja, prijatelj od prijatelja. Jedino je Juda imao čast da se oprosti poljupcem od Isusa dok su se drugi razbježali. Dvojica urotnika povukli su za nos sve i odnijeli svoje tajne u grob da bi tamo čekali dan kada će se sve tajne doznati.