Isus Nazarećanin – Novi Savez
Prije dvije tisuće i osam godina na području današnje Palestine, rođen je u židovskoj obitelji čovjek koji je ostavio najviše traga u povijesti čovječanstva. Prvorođeni sin u svog oca i svoje majke, morao je rano otpočeti sa fizičkim radom pomažući ocu u tesarskim poslovima.
Dijete je izraslo u mladića obdarenog zdravim razumom i prisebnošću. Pozvan je u službu Gospodinovu i dobio zadatak da obavi nimalo lak zadatak za to vrijeme. Rekao je da je sin Svevišnjeg, i nije slagao, rekao je da je sin Čovječji i nije slagao, njegova usta laž izustila nisu.
Jasno se zna tko je bio taj mladić od tridesetak godina, ali mora se jasno znati i što je on bio, odnosno, koju je ulogu zauzimao u službi Gospodinovoj. U svemu ovome najbitnije je ono što je on rekao, pa tek onda koju je funkciju vršio u službi.
Kršćanstvo i sateliti proizašli iz njega tvrde da je on vršio službu Krista Kralja, Židovi kažu da on to nije, jedni vjeruju u svoje mišljenje, drugi opet u svoje. Proroci su najavili dolazak Krista Kralja, čovjeka koji će biti Krist, kralj svijeta. Krist mu nije ni ime ni prezime, nego oznaka za čin i zadatke koje će obaviti u službi Gospodinovoj. Proroci su najavili i dolazak Ilije proroka koji će doći prije Krista, da bi pripremio “teren” za njegov dolazak. Ilija prorok također nije ni ime niti prezime, nego također uloga u povijesti čovječanstva koju će odigrati jedan čovjek. Dakle, Stari Savez se završio sa jasnom porukom o dolasku dva različita čovjeka od kojih će jedan odigrati ulogu Ilije proroka, a drugi ulogu Krista Kralja.
Isus Nazarećanin se nije jasno izjasnio o tome koja je njegova uloga. Da bi se saznalo što on je, a što nije, nužno je izvršiti analizu onoga što se zna. Kršćanstvo je izvršilo podjelu uloga, Ivan krstitelj je Ilija prorok, a Isus Nazarećanin Krist Kralj. Jedan evanđelist je naveo da je Isus rekao da je Ivan Krstitelj bio Ilija prorok. No, ako činjenice obore zapis, onda je zapis umetnut. A, ako je umetnut, tko je onda bio Ivan Krstitelj?
Ivanovo evanđelje nam kaže ovako:
Svjedočanstvo Ivana krstitelja
“A ovo je Ivanovo svjedočanstvo,
kad mu Židovi iz Jeruzalema poslaše
neke svećenike i levite da ga pitaju:
“Tko si ti? On priznade i ne zanijeka.
“Ja nisam Krist.”
“Dakle, što” – upitaše ga – “jesi li Ilija?”
“Nisam.” – odgovori. “Jesi li prorok?”
“Ne” – odvrati. Tada mu rekoše
“Pa tko si da možemo odgovoriti
onima koji su nas poslali? Što kažeš o sebi?”
“Ja sam” – reče – “Glas jednoga koji viče u
pustinji: Ispravite put Gospodnji,
poravnajte mu staze. Kako kaza prorok Izaija.”
Izaslanici su bili Farizeji. Oni ga upitaše nadalje:
“Zašto onda krstiš kad doista nisi ni
Krist, ni Ilija, ni prorok?”
“Ja krstim vodom” – odgovori im Ivan –
“a među vama stoji netko koga vi ne poznate.
On je onaj koji dolazi poslije mene.
Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.”
To se dogodi u Betanji, s onu stranu
Jordana gdje je Ivan krštavao.
(Iv. 1, 19 – 28)
U početku sve izgleda kompletno, kombinacija Ivana Krstitelja kao Ilije i Isusa Nazarećanina kao Krista. Ako ovaj prvi kaže jasno, po svjedočanstvu Ivana apostola, da on nije Ilija niti uopće nikakav prorok, nameće se pitanje tko je onda uistinu Ilija prorok? Sva nastojanja da se Ivan Krstitelj prikaže kao Ilija, padaju u vodu, jer je on jasno posvjedočio da nije ni Ilija, a ni Krist. On je “Glas jednog koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji, poravnajte mu staze.” U to vrijeme Isus Nazarećanin je bio u pustinji i riječ “Ispravite put Gospodnji, poravnajte mu staze.” su njegove, a Ivan je samo njegov glas ili bolje rečeno, njegov glasnik. Ivan Krstitelj je čovjek koji je odigrao ulogu glasnika koji je najavio pojavu Isusa Nazarećanina.
Pitanje o Iliji bilo je postavljeno i Isusu Nazarećaninu i njegov odgovor u ovom slučaju nije bio dovoljno jasan da bi se bez analize moglo odgonetnuti što je mislio kad je nešto govorio.
“Zatim ga upitaju: “Zašto književnici
vele da najprije ima doći Ilija?”
“Bez sumnje – on im odvrati –
najprije ima doći Ilija, da sve opet stavi
na svoje mjesto. Ali, ja vam kažem:
Ilija je došao, a oni su postupili s njim
kako su htjeli, kako je pisano za njega.””
(Mk 9, 11 – 13)
Evo sada prikaza umorstva Ivana Krstitelja:
“Herod je, naime, uhvatio Ivana,
svezao ga i bacio u tamnicu zbog Herodijade,
žene svoga brata Filipa,
jer mu je Ivan rekao: “Nije ti dopušteno imati je:”
Htio ga je ubiti, ali se bojao naroda,
koji ga je držao za proroka.
Na Herodov rođendan Herodijadina
je kći plesala pred okupljenima i tako
se svidjela Herodu da joj je uz prisegu
obećao dati sve što zatraži.
A ona je, poučena od svoje majke, rekla:
“Daj mi ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja!”
To ožalosti kralja, ali zbog prisege
i gostiju naredi da joj se dadne.
I posla ljude, te Ivanu odsijeku glavu u tamnici.
I donesoše njegovu glavu na pladnju
i dadoše je djevojci, a ona je odnese majci.
Na to dođoše Ivanovi učenici,
uzeše tijelo i pokopaše ga, te odoše i javiše Isusu.”
(Mt 14, 3 – 12)
Iznijet ću i nekoliko prikaza koji govore o Isusovim posljednjim trenucima:
“Tada su mu jedni pljuvali u lice
i udarali ga pesnicama,
a drugi mu davahu zaušnice.
I govorahu: “Reci nam Kriste tko te udario?”
(Mt 26, 67 – 68)
Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa
u upraviteljev dvor i skupiše oko njega
cijelu četu. Zatim ga svukoše i ogrnuše
skrletnom kabanicom. Potom spletoše krunu
od trnja i staviše mu je na glavu,
a u desnicu mu staviše trsku. Poklecali su
pred njim i izrugivali mu se govoreći:
“Zdravo kralju židovski!” I dok su pljuvali na nj,
uzimali su trsku i njome ga udarali po glavi.
Pošto mu se izrugaše, skinuše sa njega kabanicu
i obukoše mu njegove haljine,
te ga odvedoše da ga razapnu.”
(Mt 27, 27 – 31)
“Tada ga razapeše i kockom
razdijeliše među sobom haljine njegove.”
(Mt 27, 35)
“Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao ga je:
“Zar nisi ti Krist? Spasi sebe i nas!”
Tada drugi progovori i ukori ga:
“Zar se Boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu?
Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo
zasluženu plaću za svoja djela.
Ali ovaj nije nikakvog zla učinio.
Pa nadoda: “Isuse sjeti me se kad dođeš
u svoje kraljevstvo. On mu reče
: “Zaista kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju.”
(Lk 23, 39 – 43)
“Kad nastade večer, dođe neki bogat čovjek
iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam
bijaše učenik Isusov. On ode k Pilatu i
zatraži tijelo Isusovo.
Tada Pilat naredi da mu se preda
. Potom Josip uze tijelo, zavi ga u čisto platno,
te ga položi u svoj novi grob
, koji bijaše izdubio za se u pećini.”
(Mt 27, 57 – 60)
Iznesen je prikaz onoga što je učinjeno sa Ivanom Krstiteljem kao i prikaz Isusovog kraja. Isus sam na malo neobičan način govori da su sa Ilijom učinili što su htjeli, odnosno onako kako je zapisano da će se desiti. Nigdje nema zapisa da je neki od proroka objavio da će se nekome sluzi Gospodinovom odrubiti glava i biti donesena na pladnju. Pored toga Ivan Krstitelj nije žrtva njih, nego samo nje, Herodijade. A Isus je žrtva njih. U knjizi proroka Izaije nalazi se prikaz stradavanja jednog od sluga Gospodinovih, uostalom, to je zapis o kome je Isus i mislio.
“Gospod Jahve dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
Gospod Jahve uši mi otvori:
Ne protivim se niti uzmicah.
Leđa podmetnuh onima
što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lice svojeg ne zaklonih od
uvreda ni od pljuvanja.
(Iz 50, 4 – 6)
“Tko da povjeruje u ono što
nam je objavljeno,
kome se otkri ruka Jahvina?”
Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zagledali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bješe, odbačen, od ljudi
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega
za opačine naše njega striješe.
Na njega pade kazna –
radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali,
i svaki svojim putem hodio.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
Zalostavljahu ga, a on pustaše,
i nije otvorio usta svojih.
niKo jagnje na klanje odvedoše ga;
ko ovcu, nijema pred onima
što je strižu,
nije otvorio usta svojih.
Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova
na smrt ga izbiše.
Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bi s bogatima,
premda nije počinio nepravde
niti su mu usta laž izustila.
Al se Jahvi svidje da ga pritisne
bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo,
produžit sebi dane,
i Jahvina će se volja po njemu isputi.
Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost,
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će
mnoge,
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu,
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sam se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.”
(Iz 53, 1 – 12)
Isus Nazarećanin je rekao da su oni postupili sa Ilijom onako kako je zapisano da će postupiti. A postupili su baš ovako kako je sada izneseno, što će reći da je sudbina koja je zapisana za Iliju proroka potpuno ista sudbini koja je zadesila Isusa Nazarećanina.
Što je zapisano za Iliju znamo, da vidimo što je zapisano za Krista Kralja, odnosno, kad budemo znali što jest Krist Kralj znati ćemo što Isus Nazarećanin nije. Sada ću biti iznešeno sve što se tiče Krista Kralja, a nalazi se u Starom Savezu.
Najveličanstveniji i najljepši prikaz Krista i njegova vremena nalazi se u najljepšem sedamdeset i drugom psalmu.
Mesijino kraljevstvo
“Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojemu sudi pravedno,
siromasima po pravici.
Nek bregovi narodu urode mirom,
a brežuljci pravdom.
Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.
I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir veliki – sve dok bude Mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta.
Dušmani će njegovi preda nj kleknuti
i protivnici lizati prašinu.
Kraljevi Taršiša i otoka nosit će darove,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari.
Svi će mu narodi služiti.
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema,
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku
oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.
Stoga nek živi! Neka ga daruju zlatom iz
Arabije, nek mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!
Nek’ bude izobilja žita u zemlji,
po vrhuncima klasje neka šušti ko Libanon.
I cvjetali stanovnici gradova
kao trava na livadi.
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena Zemlje
svi narodi nazivali blaženim!
(Ps 72, 1 – 17)
Bez obzira na sve, pa čak i samog Krista Kralja, ovaj prikaz njega i njegova vremena je veličanstven. U njegovo vrijeme će svijetom vladati mir, a pravda cvasti kao proljetno cvijeće. Izobilje hrane po cijeloj planeti. On će suditi po pravdi svim stanovnicima zemlje, djeci siromaha donijet će spasenje, a one koji tlače i eksploatiraju u prah će pretvoriti. On će spasiti siromahe svijeta i nevoljnike kojima nema tko pomoći. Gospodin mu je dao vlast nad cijelom planetom, također će sve njegove dušmane i protivnike baciti u prašinu pred njegove noge. Svi kraljevi svijeta kleknut će na koljena pred njim, jer je on Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara. Pravdu, mir, pomoć, spas i izobilje donosi sa sobom, zar čovjeku drugi pokloni trebaju?
“On će nas naučiti svojim putovima
i hodit ćemo stazama njegovima
jer će sa Siona zakon izaći
riječ Jahvina iz Jeruzalema.
On će upravljati mnogim pučanstvima
i biti će sudac moćnim narodima
svoje će mačeve prekovati u ralice,
a svoja koplja u radne srpove.
Narod na narod neće mača dizati
niti će se za rat vježbati.
Svaki će mirno živjeti pod lozom
vinovom, pod smokvom svojom
i nitko ga neće plašiti.”
(Mih 4, 2 – 4)
Osim već navedenih darova koje će donijeti sa sobom, on će donijeti nauk koji će čovječanstvu omogućiti da stane na pravi put. Bit će sudac svim narodima, te će dovesti do toga da narodi svoja naoružanja unište i pretope u korisne stvari. Nikad više narod neće dići mač na drugi narod, niti će se itko više uvježbavati za rat. Svaki će čovjek živjeti u miru, jer će on silnike i tlačitelje istrijebiti sa lica zemlje.
“Na njemu će duh Jahvin počivati,
duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i
jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.
Prodahnut će ga strah Gospodnji,
neće suditi po viđenju
presuđivati po čuvenju,
već po pravdi suditi ubogima
i sud prav izricati bijednima na Zemlji.
Šibom riječi svoje ošinut će silnika,
a duhom iz usta ubiti bezbožnika.
On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove,
vuk će prebivati sa janjetom,
ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno
će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati.
Lav će jesti slamu k’o govedo,
nad rupom gujinom igrat će se dojenče.
Sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.
Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti
na ovoj svetoj gori mojoj.
Zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom
kao što se vodom pune mora.”
(Iz 11, 2 – 9)
Biti će obdaren mudrošću i znanjem, da će nadvisiti sve oko sebe. Veliki sudac pravde. Snagom svojeg duha i snagom riječi, uništit će silnike i raskrinkati bezbožnike koji će nestati kao led na suncu. Nažalost, lav neće jesti slamu, ali će doći do potpunog pomirenja među neprijateljima, bili oni pojedinci ili narodi. Zlo se više neće činiti niti će ostati traga njegovog djelovanja.
“Jer prijašnje će nevolje biti zaboravljene
od očiju mojih bit će sakrivene.
Jer, evo ja stvaram nova nebesa i
novu zemlju, prijašnje se više neće spominjati
niti će vam na um dolaziti
veselite se dovijeka, kličite
zbog onoga što ja stvaram, jer, evo, od
Jeruzalema stvaram klicanje,
od naroda njegovu radost.
I klicat će nad Jeruzalemom,
radovat će se nad svojim narodom
U njemu više neće čuti ni plač ni vapaj.
U njemu neće više biti
novorođenčeta koje živi malo dana, ni
starca, koji ne bi godina svojih navršio,
najmlađi će umrijeti kao stogodišnjak,
a tko ne doživi stotinu godina,
prokletim će se smatrati.
Gradit će kuće i stanovati u njima
sadit vinograde i uživati rod njihov.
Neće se više graditi da drugi stanuju
ni saditi da drugi uživa.”
(Iz 65, 16 – 22)
Kad nastane dobro obično se onda, ono što je zlo, zaboravi, ne spominje se više. Krist će sa sobom donijeti dobro, te će se to dobro odraziti i na samo zdravstveno stanje ljudi, te će, kako najavljuje prorok Izaija, najmlađi umirati kao stogodišnjaci. U njegovo vrijeme nestat će svih oblika eksploatacije, sve što ljudi budu radili radit će za sebe i uživat će u rezultatima svog rada. Nitko neće prisvajati višak vrijednosti, svi će biti produktivno uposleni. Nitko neće imati imanja niti im služiti, privatne svojine neće biti, jer sve pripada Gospodinu.
“Klikne iz sveg grla, kćeri Sionska!
Viči od radosti, kćeri Jeruzalemska!
Tvoj Kralj se evo tebi vraća;
pravičan je i pobjedonosan,
ponizan jaše na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu.
On će istrijebiti kola iz Efrajima
i konje iz Jeruzalema,
on će istrijebiti luk ubojni,
on će navijestiti mir narodima.
Vlast će mu se proširiti od mora do mora
i od rijeke do rubova Zemlje.”
(Zh 9, 9 – 10)
Krist Kralj će biti ponizan i skroman čovjek koji će istrijebiti “kola i konje” koji predstavljaju ratno naoružanje naroda. Navijestit će mir narodima i njegova vlast bit će od kraja do kraja Zemlje.
Dakle, proroci su ugrubo prikazali obilježja i karakteristike Krista Kralja. I kada se usporede ovi prikazi i djelovanja sa djelovanjem Isusa Nazarećanina, dolazi se do sasvim logičnog zaključka, da on nije Krist Kralj, niti je njegovo vrijeme, niti vrijeme iza njega bilo i u čemu slično ovom prikazanom. On sam nije bio sudac, nije bio kralj čija se vlast širila na cijeloj zemlji, rat ne jenjava, siromahova djeca još vape, nevoljnik uzdiše. Djeca i ljudi su objekt eksploatacije, o nekom razumnom putu ni traga niti čestita glasa. Činjenica je da su Židovi u pravu, Isus Nazarećanin nije Krist. No činjenica je da on nije rekao da je on Krist, čak naprotiv, strogo je zabranio da se uopće govori da je on Krist, što će u narednom izlaganju biti i prikazano.
Poslanstvo proroka Ilije je također spomenuto i ono se nalazi na kraju knjige proroka Malahije, odnosno Stari Savez završava tako što Gospodin obznanjuje da će poslati proroka Iliju.
“Evo poslat ću vam proroka Iliju
prije nego dođe Dan Jahvin
dan velik i strašan.
On će obratiti srca otaca k sinovima
a srce sinova k ocima,
da ne dođem i ne udarim
prokletstvom Zemlju.
(Mal 3, 23 – 24)
Dužnost proroka Ilije jest da na svoj način obrati srca otaca k sinovima i time spasi Zemlju od obećanog prokletstva. Ne srce oca i sina ili sinova, nego otaca ka njihovim sinovima. Ne bih sada ulazio u analizu što se krije iza ta dva pojma, nego bih se zadržao samo na pojmovima. U ovom slučaju svaki otac ima svoga sina i obrnuto, svaki sin ima svog oca. Ilijina dužnost jest da poboljša odnose između očeva i sinova. Ne u obitelji, nego su pojmovi otac i sin uzeti da se prikaže nešto što u biti nema mnogo sličnosti sa obiteljskim odnosom fizičkog oca i fizičkog sina. Dakle, ti pojmovi su oznake za nešto što je Isusu Nazarećaninu bilo jako poznato, ali je on morao zadržati te nazive, jer su tako spomenuti. Sam Ilija je morao također uvesti ta dva pojma u širu upotrebu kao i da ih u svom govoru često spominje. Osim toga, on je morao svojim primjerom ljubavi između sebe i svoga oca poboljšati odnose kod drugih očeva i sinova. Sam Ivan Krstitelj nije niti jednom spomenuo pojam sin ili otac, ali je zato Isus Nazarećanin uveo ta dva pojma u praksu. Evo nekih njegovih riječi:
Isus im tada reče: “Zaista, zaista
kažem vam, sin ne može ništa sam od
sebe učiniti, nego samo ono što vidi
da čini otac, što ovaj čini, to jednako
čini i sin. Jer, Otac ljubi sina i pokazuje
mu sve što sam čini. Pokazat će mu
još veća djela od ovih da se čudite.
Jer, kao što Otac uskrsuje mrtvace tako i sin
vraća život kome hoće. Jer Otac
ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu
da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca.
Tko ne poštuje sina ne poštuje ni
oca koji ga posla.”
(IV 5, 19 – 23)
U Matejevom evanđelju stoji ovako:
Dobro oče jer je tebi tako bilo milo.
Sve mi je predao Otac moj. Nitko ne
pozna Sina nego Otac i nitko ne pozna
Oca nego Sin i onaj komu Sin htjede objaviti.
(Mt 11, 26 – 27)
Sam Isus Nazarećanin govori o odnosu oca i sina što dokazuje njegovo poslanstvo Ilije proroka. Ta, zar on nije uveo molitvu “Oče naš” koja se skoro dvije tisuće godina pogrešno izgovara. Molitva se ne zove “Oče naš” nego “Oče moj” i nije “oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim” nego “oprosti mi duge moje kako i ja otpuštam dugove dužnicima mojim”.
U knjizi proroka Izaije nalazi se jedan tekst koji će također unijeti malo više svijetla u ulogu tog misterioznog Ilije proroka. Izaijin tekst govori o pozivu jednog proroka:
Prorokov poziv
Duh Jahve Gospoda na meni je,
jer me Jahve pomaza,
posla me da radosnu vijest donesem,
ubogima da iscijelim srca slomljena,
da zarobljenim navijestim slobodu i
oslobađanje sužnjevima,
da navijestim godinu milosti Jahve
i dan odmazde Boga, našega;
da razveselim ožalošćene na Sionu
i da im dadem vijenac umjesto pepela,
ulje radosti umjesto ruha žalosti,
pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna.
(Iz 61, 1 – 3)
Ovo je prikaz govora u budućnosti koji je napisan u prošlosti. Gospodin je poslao tog čovjeka da izvrši određeno poslanje, da donese radosnu vijest, odnosno, evanđelje. Radosna vijest znači radost za one koji su ugroženi i potlačeni i njezina bit je da kaže da dolazi vrijeme za koje nitko ne zna kada će doći. Odlučeno je da će doći to vrijeme i tu odluku je netko morao saopćiti narodu kojemu je ta odluka išla u prilog i zbog toga je nazvana radosna vijest. Netko je morao obaviti taj dio poslanja, ali tko? Krist nije taj koji navješćuje slobodu nego onaj koji oslobađa. Gospodin prvo šalje nekoga da navijesti slobodu, pa tek onda nekoga da izvrši čin oslobađanja. I onaj tko navješćuje slobodu navješćuje faktički onoga tko će je donijeti i ostvariti. U ovom slučaju Krista. Na početku Lukina evanđelja nalazi se ovakvo svjedočanstvo:
Tada se Isus vrati sa silom Duha
u Galileju i glas o njemu puče po cijeloj
okolici. Učio je u njihovim sinagogama
i svi su ga slavili. Dođe u Nazaret gdje je
odrastao te po svom običaju u subotu
uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita.
Pruže mu svitak proroka Izaije.
Kad ga razmota, namjeri se na mjesto
gdje je bilo zapisano:
Na meni je Duh Gospodnji jer
me pomazao. Poslao me da donesem
radosnu vijest siromasima, da navijestim
oslobođenje zarobljenicima i vraćanje
vida slijepima, da oslobodim
potlačene, da proglasim godinu milosti
Gospodnje.
Smota svitak, vrati ga poslužniku
pa sjedne. Oči sviju u sinagogi bijahu
uprte u njega. On im progovori:
Danas se ovo pismo koje ste čuli svojim
ušima ispunilo
(Lk 4, 14 – 21)
Isus Nazarećanin je okupljenim ljudima pročitao prorokov poziv i nakon toga je rekao: “Danas se ovo pismo koje ste čuli svojim ušima ispunilo.” On tim priznaje i obavještava prisutne da je on poslan od Gospodina da objavi radosnu vijest. Poslanik Gospodinov i prorok to je ono što on prizna za sebe ta i sam je rekao:
Zaista, kažem vam, nijedan prorok
nema priznanja u svom zavičaju.
(Lk 4,23)
Kada nije naišao na priznanje u svom kraju, tada je dao ovu izjavu koja potvrđuje da on sebe smatra prorokom. Što je zadatak proroka? Da naviješta buduće i da propovijeda. Isus Nazarećanin nije činio Kristova djela, činio je svoja. Navještavao je što će i kako biti, i propovijedao o životnim stvarima. Evo nekoliko tekstova koji će nam to pojasniti. Matej kaže:
Od tog časa Isus poče propovijedati, obratite se
jer je blizu Kraljevstvo Nebesko.
(Mk 4, 17)
Pošto je Ivan bio zatvoren, dođe Isus u Galileju.
Tu je propovijedao radosnu vijest Božju. Govorio
je: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje.
Obratite se i vjerujte u radosnu vijest.
(Mk 1, 14 – 15)
Kod Marka ima i ovo:
Svi te traže. On im odgovori: Hajdemo drugamo
u obližnja mjesta, da i tamo propovijedam.
Zato sam naime i došao.
Tako je prošao svu Galileju, propovijedajući
po tamošnjim sinagogama i izgoneći zle duhove.
(Mk 38, 39)
U Lukinu evanđelju stoji:
Kad nastane dan, izađe i ode na samotno
mjesto. Narod ga tražio i kad dođoše do njega,
htjedoše ga zadržati da ne ide od njih. A on im reče:
I drugim gradovima moram donijeti radosnu vijest
o Kraljevstvu Božjem jer sam za to poslan.
I propovijedao je po sinagogama u Judeji.
(Lk 4,42)
Zatim redom obilazio gradove i sela propovijedajući
i navješćujući radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem.
(Lk 8, 1)
Isus Nazarećanin sam kaže da je poslan (poslanik) da propovijeda po cijelom Izraelu i Judeji, a to je i obavljao. I najbitnije, to je i obavio. Navijestio je radosnu vijest o tome da dolazi Kraljevstvo Nebesko, a kako Kraljevstvo Nebesko uspostavlja Krist, onda je on navještavao dolazak Krista Kralja. Jer Krist i Kraljevstvo Nebesko idu zajedno. Sam Isus Nazarećanin je znao da narod nema jednoglasno mišljenje o njemu, te je svoje učenike upitao za to:
Dok je jednom molio na osamljenom
mjestu i s njim bili samo njegovi učenici
upita ih: “Za koga me drže ljudi?” “Jedni za
Ivana Krstitelja – odgovore – drugi za Iliju, treći
za jednog od starih proroka koji us-
krsnu.” “A za koga me vi držite?”
zapita na to njih. “Za Božjeg Krista.”
odgovori Petar. Tada im strogo zapovijedi
da to nikomu ne kazuju.
(Lk 9, 18 – 21)
Kod Marka Evanđeliste stoji slično:
“A za koga me vi držite?” zapita
na to njih. “Ti si Krist!” odgovori mu
Petar. On im zaprijeti da nikome ne
govore o njemu.
(Mk 8, 29 – 39)
Matejev izvještaj kaže ovako:
Tada naredi učenicima da nikome
ne kazuju da je on Mesija.
(Mt 16, 20)
Ova tri evanđelista su zabilježili da je Isus svojim učenicima naredio, zapovjedio, pa i strogo zabranio da oni ikome govore da je on Krist. On u svojim propovijedima nije ništa naređivao, niti zabranjivao. Ne sjećam se da je išta strogo zabranio osim toga da govore da je Krist. Normalno, nameće se pitanje zašto je to branio. Jednostavan i jedini istiniti odgovor je taj da on nije Krist, on je to znao i zato je zabranio da se to govori. Nitko od naroda nije ga držao za Krista osim njegovih učenika ili nekih od njih. Jedno ne mogu shvatiti, a to je kako mogu učenici prekršiti jednu jedinu učiteljevu zabranu. Isus Nazarećanin nije zbog nekih razloga jasno izrazio istinu o sebi, odnosno o svom poslanju. Kažu da je bio sin Davidov, odnosno potomak kralja Davida, moguće, no ako je to moguće onda nešto drugo nije moguće. Po zapisu koji se nalazi u Evanđelju Josip muž Marije, Isusove majke, je iz loze Davidove, ali po svjedočanstvu on nije iz roda Davidova, no ako mu je Josip otac, onda je on sin Davidov. A kako ga nazivaju sinom Davidovim znači da nije začet po duhu Svetom. Začeće duha po Duhu Svetom je moguće, ali začeće tijela po Duhu Svetom bez upotrebe fizičkog oca je nemoguće, odnosno u to vrijeme je bilo nemoguće. Problem se ne nalazi u njegovu začeću, jer je to nebitno za ovu temu, nego to što je on potomak Davidov. Neki od proroka najavili su da će budući Krist biti iz potomstva kralja Davida i to što je Isus Nazarećanin iz doma Davidova, uzima se kao znak ili dokaz da je on Krist. Ako neki prorok, ili
proroci nešto proreknu, da li se to i mora desiti, odnosno da li mora biti baš tako? Ne mora, naravno. Evo jednog teksta koji će reći istinu o onome što proroci najave.
“Možda ćeš reći u svome srcu: “Kako
ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije
izrekao? Kad prorok govori u ime
Jahve, pa to ne bude i riječ se ne ispuni
onda je to riječ koje Jahve nije kazao.
U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj
od njega strahovati.”
(P.z. 18, 21 – 22)
Dakle, ako prorok nešto kaže da će biti, pa ne bude onda to nije govorio Gospodin nego prorokova osobnost. To znači da sve što prorok kaže ne mora biti, jer on ima mogućnost da i nešto od sebe (svojih želja) ubaci. Proročanstva koja govore da će Krist biti iz roda Davidova proizašla su iz srca prorokovih, a ne Gospodinove volje. No, ni to nije bitno, nego je bitno ono što je Isus Nazarećanin rekao o tome, a njegove su riječi ove:
Dok je učio u hramu, reče: “Kako
mogu književnici tvrditi da je Mesija (Krist)
Davidov sin. Ta David, potaknut od
Duha Svetog, veli: Reče Gospodin
Gospodinu mome: Sjedi mi s desne
strane dok ne učinim tvoje neprijatelje
podnožjem nogama tvojim.
Sam ga David naziva Gospodinom.
Kako mu onda može biti sin?” – Mnoštvo
ga je naroda s uživanjem slušalo.
(Mk 12, 35 – 37)
Ima li netko sposoban da odgovori na ovo pitanje, jer na njega nitko nije odgovorio, bar je tako zapisano? Isus Nazarećanin je dobro poznavao židovske svete spise, imao je zdrav razum i prisebno je slušao ono što je govorito u vezi sa njemu
bitnim stvarima. Analiza njegovih riječi kaže da je on nešto pročitao, nešto čuo, te izvršio razumsko i logično uspoređivanje toga, te izvukao jedan zaključak u ovom slučaju čak i tvrdnju. Taj zaključak se nalazi u ovim njegovim riječima, naravno, skriven. Kao prvo on je pročitao da je David u svome psalmu spomenuo dva Gospodina. Jedan je Gospodin Svevišnji (Jahve), a drugi je Gospodin Krist (Kralj). Pročitao je također da proroci najavljuju da će Krist biti iz roda Davidova, a to su tvrdili i književnici, poznavaoci zakona. Ako David Krista Kralja naziva Gospodinom, a književnici istog sinom Davidovim, onda tu nešto ne štima. To je bila putanja Isusove misli i njegov zaključak je bio taj da Krist Kralj nije uopće iz Davidova roda, odnosno da nitko iz roda Davidova ne može biti Krist. On kaže: Kako mogu književnici tvrditi da je Krist sin Davidov? Samo njegovo pitanje odaje da se on ne slaže sa tom tvrdnjom. On dalje navodi i “temeljne riječi” na kojima se zasniva njegovo pitanje kao i njegova tvrdnja. David Krista naziva “moj Gospodin” i Isus zato pita da mu netko odgovori, ako ga David zove Gospodinom kako mu je sin. Isus Nazarećanin je njima indirektno rekao da je tvrdnja književnika kako je Krist sin Davidov lažna, odnosno neutemeljena. Sada ću prikazati što su dva evanđelista Matej i Luka zapisali za Isusa, Matej kaže:
Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova
sina Abrahamova.
(Mt 1, 1)
Luka zapisuje ovako:
Poslije šest mjeseci posla Bog an-
đela Gabrijela u galilejski grad imenom
Nazaret, te djevici zaručenoj
s mužem iz Davidove kuće, komu je
bilo ime Josip. A djevojci bijaše ime
Marija. Kad anđeo uđe k njoj, reče
joj: “Raduj se, milosti puna! Gospodin
je s tobom!” Na te riječi ona se prepade
i poče razmišljati što znači taj
pozdrav. Anđeo joj reče: “Ne boj
se Marijo, jer si našla milost kod Boga.
Evo ti ćeš začeti i roditi Sina
komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će
biti velik i zvat će se sin Previšnjega.
Gospodin Bog dat će mu prijestolje
Davida oca njegova. On će vladati
kućom Jakovljevom dovijeka. I kra-
ljevstvo njegovo neće imati svršetka.”
(Lk 1, 26 – 33)
Po zapisu Evanđelista Isus Nazarećanin je sin Davidov, u redu, neka stoji tako. Ako je uistinu sin Davidov onda je istina i da on nije Krist, jer kako će otac sina zvati Gospodine moj?
Po tvrđenju onih koji tvrde da je Isus Nazarećanin Krist, stoji da je on priznao na kraju da je on Krist. Evo i toga zapisa:
On je šutio, nije ništa odgovarao.
Veliki svećenik ponovno ga upita:
“Jesi li ti Krist, sin preslavnog?”
“Jesam i vidjet ćete Sina Čovječjeg
gdje sjedi s desna Svemogućega i gdje
dolazi na oblacima nebeskim!”
(Mk 14, 61 – 62)
Veliki svećenik je u jednom pitanju postavio dva pitanja “Jesi li ti Krist” i “jesi li ti sin Preslavnog”. Isus Nazarećanin je odgovorio “Jesam”, ali na koje od ova dva pitanja? Naravno, na drugo je odgovorio da jest sin preslavnog, a što se tiče prvog rekao je da će vidjeti Sina Čovječjeg, gdje sjedi s desna svemogućeg i dolazi na oblacima nebeskim. Na osnovu ovog njegovog odgovora zasnovana je tvrdnja da se čeka njegov ponovni povratak na zemlju, ali da li to odgovara istini, odnosno da li je to istina?
Naziv Sin Čovječji nije izmislio niti uveo Isus Nazarećanin, nego je taj pojam postojao i prije. Isus je čitajući spise naišao na taj naziv i on mu se jako svidio, te ga je primjenjivao i za sebe. Često je sebe oslovljavao sa Sinom Čovječjim, no on nije niti prvi niti zadnji koji se ima pravo nazvati tim imenom. Prvi koji je ponio ime Sina Čovječjeg bio je prorok Ezekiel, on je govorio ovako:
Dođe mi riječ Jahvina: “Sine
Čovječji smisli zagonetku i iznesi
prispodobu domu Izraelovu.”
(Ezk 17, 1)
I dođe mi riječ Jahvina: Sine Čovječji
prorokuj!
(Ezk 21, 13)
I dođe mi riječ Jahvina: “Sine Čovječji
kaži knezu tirskome: Ovako govori
Jahve Gospod.”
(Ezk 28, 1)
Šest stotina godina prije vremena Isusa Nazarećanina prorok Ezekiel objavljuje kako mu se Gospodin obraća sa Sine Čovječji. Dakle, prorok Ezekiel je Sin Čovječji. Isus Nazarećanin je Sin Čovječji, no postoji još netko tko je označen kao Sin Čovječji. U knjizi proroka Danijela stoji ovakav zapis sa ovakvim podnaslovom:
Vlast svijeta predana
Sinu Čovječjem
Gledah u noćnim viđenjima
i gle na oblacima nebeskim dolazi
kao Sin Čovječji.
On se približi Pradavnome
i dovedu ga k njemu.
Njemu bi predana vlast
čast i kraljevstvo
da mu služe svi narodi, plemena
i jezici.
Vlast njegova vlast je vječna
i nikada neće proći
kraljevstvo njegovo neće propasti.
(Dn 7, 13 – 14)
Ovdje se spominje jedan Sin Čovječji koji će doći po oblacima nebeskim u Izrael, on će imati apsolutnu vlast nad zemljom cijelom. Služit će mu svi narodi i kraljevstvo njegovo neće propasti. Ovaj Sin Čovječji jest Krist Kralj, dakle može ga se s pravom nazvati Sinom Čovječjim, ali i sa kraljem.
No, nameće se pitanje koga je prorok Danijel vidio, Sina Čovječjeg Ezekiela, Sina Čovječjeg Isusa Nazarećanina ili Sina Čovječjeg nekog trećeg?
Nekoliko puta sam pitao različite osobe što sam rekao kad sam rekao ove riječi “Ja sam Sin Čovječji i vidjet ćete Sina Čovječjeg gdje sjedi na pragu Bijele kuće u Washingtonu.” Svi su bez razmišljanja odgovorili to da ću ja sjediti na pragu bijele kuće. No, da li sam ja to uistinu mislio kada sam to rekao? Ako je sin konjski konj, a sin magareći magarac, onda je i Sin Čovječji čovjek, što znači da sam ja rekao: “Ja sam čovjek i vidjet ćete čovjeka gdje sjedi na pragu Bijele kuće.” Ja nisam rekao vidjet ćete mene, nego vidjet ćete čovjeka, dakle bilo kojeg čovjeka. Kao prvo Isus Nazarećanin kada je rekao da će oni vidjeti Sina Čovječjeg gdje dolazi po oblacima, on je samo ponovio i potvrdio za vjerodostojno viđenje proroka Danijela, isto tako kad je rekao da će Sin Čovječji sjediti s desna Svemogućemu, ponovio je i potvrdio riječi kralja Davida. Kao drugo on nije rekao da će to biti on nego Sin Čovječji, odnosno čovjek. On je rekao da će oni vidjeti čovjeka gdje dolazi na oblacima nebeskim, uistinu će jedan čovjek (Sin Čovječji) doći u Jeruzalem po oblacima nebeskim, ali ne pješke, nego sa jednim prijevoznim sredstvom. Isus Nazarećanin je spominjao često onoga koji treba doći, i to na ovaj način:
“Dakle, bdijte jer ne znate u koji
dan dolazi vaš Gospodin!”
(Mt 24, 42)
“Zato i vi budite pripravni jer će Sin
Čovječji doći u čas kad se ne nadate.”
(Mt 24, 44)
Kad Sin Čovječji dođe sa svojim
sjajem, u pratnji svih anđela
sjest će na prijestolje svoje slave.”
(Mt 25, 31)
Nakon toga će Kralj reći onima sa
desne strane: “Dođite blagoslovljeni Oca moga.”
(Mt 25, 34)
Kralj će im odgovoriti: “Zaista, kažem vam
meni ste učinili koliko ste učinili jednomu
od ove moje najmanje braće.”
(Mt 25, 40)
Sin Čovječji ima doći u slavi Oca
svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti
svakomu prema djelima njegovima.
(Mt 16, 27)
Isus Nazarećanin govori o jednom čovjeku kojeg on oslovljava sa Sinom Čovječjim, vašim Gospodinom i Kraljem, ustvari on govori o Kristu Kralju. Ne kaže ja ću ovo, ja ću ovako, ja ću tako, nego kaže on će to, on će ovako i on će tako. Sam njegov govor odaje da se on ne smatra Kristom Kraljem i tvrdnja da će on doći po drugi put, zasnovana je na najobičnijem nerazumijevanju njegova načina govora. On sam je po zapisu izrekao i ovu napomenu svojim učenicima:
Pazite da vas tko ne zavede – odgovori
Isus – jer će mnogi doći pod mojim imenom
i reći: “Ja sam Krist” i mnoge će zavesti.
(Mt 24, 4 – 5)
Primjera radi ako sam ja poštar i kažem vama doći će vam mnogi pod mojim imenom i reći ja sam poštar nemojte da vas zavedu. Da li je ta napomena glupost, jer vi mene poznajete i znate da sam poštar, te nema nikakve potrebe da vam napominjem da vas tko ne prevari. Vi znate mene i svatko tko dođe osim mene znate da nije poštar, jer samo sam ja poštar.
No, ako ja nisam poštar i kažem vam da će doći pravi poštar, ali doći će i lažni poštari onda moja napomena da se čuvate prevare je na mjestu. Kako je moguće da Krist kaže svojim učenicima, doći će lažni Kristi i pokušat će vas prevariti. Pa oni su ga jako dobro poznavali i mogućnost da ih netko zavede je ravna nuli. Kako može netko vašoj majci ili ocu doći i predstaviti se vašim imenom i reći ja sam vaš sin ili kći? Nemoguće, ili?
Jednom prilikom Isus Nazarećanin obraća se narodu i učenicima ovako:
Također ne dopustite da vas nazivaju
vođama. Jer imate samo jednog
vođu, Krista.
(Mt 23, 10)
Isus napominje da oni imaju, narod i učenici, smo jednoga vođu, a to je Krist. Svi ostali nemaju pravo sebe nazivati vođama. Ako se sagleda cjelokupna misija Isusa Nazarećanina može se zaključiti da on nije uopće vođa Krist, nego samo propovjednik i prorok koji je donio radosnu vijest. Vođa, Krist je i sudac koji će suditi na sudnjem danu, sudit će po pravdi svim narodima i pojedincima koji se nađu pred njegovim sudištem. Isus Nazarećanin nije sudio nikome prema tome nema ni riječi da je on sudac. Osim toga i on sam je rekao da nije poslan da sudi bilo kome:
Jer Bog nije poslao svog
sina na svijet da sudi svijet,
nego da se svijet spasi po njemu!
(Iv 3, 17)
“Nisam došao da sudim.” veli Isus Nazarećanin i stavlja na znanje da nije sudac, nego da se svijet spasi po njemu. Njemu je bilo jako dobro poznato da u budućnosti skoroj ili dalekoj ni sam nije znao, postoji jedno vrijeme kada će svijet platiti svoju zloću. Dan obećani stoji kao mač nad vratom svakom čovjeku i narodu. I kada Gospodin odredi taj mač će pasti i odsjeći glavu svakom tko se nađe da je nepravdu, silu ili druge oblike zla činio. On je znao da će mnogi u svijetu stradati u to vrijeme kada sudac svijeta bude plaćao svakom prema zaslugama, tko je za život u život, tko je za vječnu smrt u vječnu smrt. U dan gnjeva Boga našeg bit će velikih stradanja, to svaki poznavalac proročkih poruka može zaključiti. To je zaključio i sam Isus Nazarećanin, te je pokušao svojom riječju upozoriti Židove na to što stoji pred njima, a i pred cijelim svijetom. On je također znao da bi Židovi mogli najviše stradati, jer kome je mnogo dano od njega će se mnogo i tražiti.
Mnogi njegovi govori bili su prožeti upozorenjima kao što su čupanje kukolja na kraju svijeta, isto tako prikaz kada će kralj podijeliti jedne desno, a druge lijevo gdje će oni sa lijeve strane završiti u ognju. To nije bila prijetnja, niti je to bilo strašenje, nego je to bila buduća stvarnost koja čeka sve. On je svoju nauku izgovorio radi svijeta, ne radi sebe, i svaki pojedinac može je odbaciti ili prihvatiti. I ako je prihvati nije to učinio radi Isusa ili Boga, nego kao prvo i uvijek prvo radi sebe. Ako je odbaci odbacio je sebe, ako je prihvati, prihvatio je sebe i time se uveo u život vječni kako reče Nazarećanin. No, ovako reče Sirah:
On je sam u početku stvorio
čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji
njegovoj.
Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi,
u tvojoj je moći da budeš vjeran.
On je predate stavio vatru i vodu;
za čim hoćeš, pruži ruku svoju.”
(Sir 15, 14 – 16)
Nije nikada zapovjedio nikome
da bude bezbožnik
niti dao dopuštenje za grijeh
(Sir 15, 20)
Svako je gospodar svog izbora, no svako i snosi posljedice svog izbora, bile one na dobro ili na zlo.
Gospodin je i objavio da će poslati Iliju da dođe prije dana obećanog. Da obrati ljude razumu i pravdi da ne bi došlo do velikog stradanja. Gospodar tog dana jest svevišnji Gospodin i njegov opunomoćenik kojemu je on dao vlast nad cijelom zemljom. I taj njegov opunomoćenik, počupat će “kukolj po njivi” i podijeliti ljude jedne lijevo druge desno. On će suditi po zakonu Gospodinovu i sjedit će s desne svevišnjem. Njega i njegova vremena bezumnici i bezbožnici trebaju se bojati radi toga jer će postati hrana ognju, kako im je i rečeno.
Isus Nazarećanin sve što je učinio nije činio radi sebe, on sebi nije bio cilj, nego je sve činio radi svijeta. Znao je da će završiti tragično, jer je znao da će u svome djelovanju udariti na one koji znaju zakon, istinu i ono što treba raditi kad je Gospodin u pitanju. Ustuknuo nije, jer je njegova ljubav prema svijetu bila velika, veća i od straha od patnje, poniženja i pogubljenja. On je potpuno svjesno i dobrovoljno dao svoj život da bi svijet živio i preživio dan obećani. Cjelokupan svoj život žrtvovao je da bi usavršio nauku i iznio je kao lijek smrtno bolesnom čovjeku. Ne odati mu vječnu slavu i hvalu, i ne proslaviti ime Isusa Nazarećanina bilo bi nedostojno čovjeka. Najveća zvijezda na nebu je njegova zvijezda i vječno će sjati kao što će vječno živjeti spomen na njega.
I ja kada iznosim dokaze da on nije Krist Kralj, ne omalovažavam njegovu vrijednost, niti vrijednost njegova djela. Niti njega nazivam lašcem, je on laži izustio nije, nikad nije rekao da je on Krist, sudac svijeta, prema tome s njim ni ne ulazim u proturječje. Nego ulazim u proturječje s onima koji kažu i razglašavaju da je on Krist sin Boga živoga. Ja za njih neću reći ništa, jer su oni meni rekli tko sam, davno već.
Tko je grdi lažac, ako ne onaj
koji niječe da je Isus Krist?
(1 Iv 2, 22)
Isus Nazarećanin nije Krist, ali jest sin Boga živoga, to je istina.
Naime kršćani drže da je Isus Nazarećanin sin Božji, jer je on to i rekao dok muslimani, dakle Islam tvrdi da je on samo Alahov poslanik, ali da mu nije sin, jer Gospodin nema sina. I jedni i drugi su u pravu. Islam ne opovrgava Isusa Nazarećanina, nego opovrgava ono što kršćani shvaćaju pod sinom Božjim. Isto tako Židovi i Isus Nazarećanin su ušli u sukob radi tih tvrdnji što tko jest, a što nije. Kao prvo evo jednog, za ovo pitanje bitnog razgovora koji se tako davno odvijao, a zabilježio ga je evanđelist Ivan:
“Ponovno Židovi uzeše kamenje
da ga kamenuju. Isus im reče: “Po-
kazo sam vam mnoga dobra djela
koja dolaze od Oca. Za koje me od tih
djela kamenujete?” “Zbog dobrog te
dijela ne kamenujemo – odgovoriše mu
Židovi – nego zbog hule što se
praviš Bogom, iako si samo čovjek.”
Isus im odvrati:
Ne stoji li pisano u vašem Zakonu:
Ja rekoh: Bogovi ste? Ako ,dakle
Zakon naziva Bogovima one kojima
bijaše upućena riječ Božja – a Pismo
se ne može uništiti – kako vi meni,
velite, huliš, zato što rekoh
Sin sam Božji?
(Iv 10, 31 – 38)
Kao što sam već napomenuo Isus je jako dobro poznavao svete spise i bio je obdaren razumskim i logičkim razmišljanjem. Na sve što je naišao u svetim spisima, a smatrao je bitnim, zastao je i razmislio o onome što mu kaže tekst pred njim. U tome svome izučavanju naišao je u jednom psalmu na slijedeći zapis:
Bog ustaje u skupštini “bogova”
usred “bogova” sud održava.
Dokle ćete suditi krivo,
Ići na ruku bezbožnicima?
Štitite slaba i sirotu,
vratite pravicu jadniku i siromahu!
Izbavite potlačenog i ubogog:
“Istrgnite ga iz ruku bezbožnih!”
Ne shvaćaju niti razumiju,
po mraku hodaju:
poljuljani su svi temelji zemlje.
Rekoh doduše: “Vi ste bogovi
i svi ste sinovi Višnjega!
Ali ćete ko svi ljudi umrijeti,
past ćete kao svatko od velikih!”
Ustani, Bože, i sudi zemlju
jer si s pravom gospodar svih naroda.
(Ps 82, 1 – 8)
Riječ Gospodinova upisana u svete knjige jest zakon i sve što ona označava također se nalazi u skladu sa zakonom. Sam Isus je poznavao sadržaj osamdeset i drugog psalma što se vidi iz njegovog navoda istog. Sami Židovi su zaključili na osnovu njegovih govora da se on gradi kao Bog, što je za njih bilo nezamislivo. Oni su ga i prozvali zbog toga na što je on morao i odgovoriti, odnosno, obrazložiti to stajalište, da je on u najmanju ruku sin Božji. Iz tog njegovog odgovora kojim obrazlaže svoju tvrdnju, može se otkriti temelj ili osnova na osnovu čega je nastala njegova tvrdnja. On se dakle na optužbu Židova poziva na Zakon koji vrijedi jednako za sve. U Zakonu stoji izjava Svevišnjeg: “Ja rekoh Bogovi ste i sinovi Višnjeg svi.” Ako dakle Zakon naziva čovjeka Bogom i sinom Svevišnjeg onda se Isus s pravom prikazivao kao Bog, jer je on po zakonu Židovskom to i bio. Isusu Nazarećaninu čovjek je fizički otac i žena fizička mati, on je dakle čovjek, ali po slovu Zakona on je Bog, odnosno sin Svevišnjeg. Začeće po Duhu Svetome i očinstvo Svevišnjega opisano na taj način je proizašlo iz nerazumijevanja onoga što je Isus Nazarećanin govorio o sebi kao sinu Božjem. On je sin svog Oca i ja sam sin svog oca, njegov je otac Bog, moj otac također. Onaj tko spozna Zakon zna i što je i koja mu prava daje Zakon. Zakon Židovski je Isusu Nazarećaninu davao pravo da se on naziva sinom Višnjega. Zapisano Zakonsko pravo, a ne zakon potomstva, daju mu pravo da se naziva Sinom Božjim i da se gradi Bogom.
Ustanovljeno je već da je Isus Nazarećanin navijestio dolazak kraljevstva nebeskog i još nečega. Analizom samih njegovih riječi koje se odnose na to, treba se pokušati otkriti o čemu je riječ. A riječ je o misteriju koji obuhvaća Duha Svetoga obećanog od Gospodina, a potvrđenog od Isusa Nazarećanina. Prema zapisu Isus je govorio o Duhu Svetome i njegovu dolasku kao i o onome što će on učiniti kada dođe. Ne sve, ali neke djelatne radnje koje će on izvesti su spomenute. Ivanovo evanđelje najviše i govori o tome, pa će najbolje biti i da se prikažu ti navještaji:
Ako me ljubite, vršit ćete moje
zapovijedi. – Ja ću moliti Oca, i dat
će Vam drugog Branitelja koji će ostati
s vama zauvijek: Duha istine kojega
svijet ne može primiti, jer niti ga vidi
niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer
boravi s vama i jer će biti u vama.
(Iv 14, 15 – 17)
A branitelj, Duh Sveti kojeg će Otac
poslati zbog mene, naučit će vas sve
i sjetiti vas svega što vam rekoh
(Iv 14, 26)
Kada dođe Branitelj, kojeg ću ja
poslati od Oca, Duh istine koji izlazi
od Oca, svjedočit će za me.
(Iv 15, 26)
Ipak vam istinu velim: Vama je bolje
da ja odem, jer ako ne odem Branitelj neće doći k vama.
Odem li poslat ću ga k vama.
On će kad dođe, dokazati svijetu zabludu
s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.
S obzirom na grijeh ukoliko ne vjerujete
u me; s obzirom na pravednost, ukoliko
odlazim k Ocu te me više nećete vidjeti;
s obzirom na sud, ukoliko je osuđen
knez ovog svijeta.
Imao bih vam još mnogo reći, ali
sada ne možete nositi. A kada dođe
on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.
On neće govoriti sam od sebe,
već će govoriti što čuje i objavit će
vam buduće. On će me proslaviti,
jer će uzeti od onog što je moje i to
objaviti vama. Sve što god Otac ima
pripada meni. Zato vam rekoh da će
uzeti od onoga što je moje i da će to
objaviti vama.
(Iv 16, 7 – 15)
Branitelj, odnosno Duh Sveti su nazivi koje je koristio Isus Nazarećanin da bi označio nekoga ili nešto. Da bi se otkrilo što se krije pod tim nazivom prvo se moraju izvesti njegove karakteristike da bi se moglo s nečim usporediti. Duh Sveti može ostati, može biti poslan, može naučiti, može podsjetiti, na ono što je već rečeno, može doći, može svjedočiti, može pokazati svijetu zabludu, može uvesti u istinu, može govoriti, može čuti, može objaviti, može proslaviti, može uzeti.
Za svog života upoznao sam samo jedno, koje može obuhvatiti sve ove karakteristike, a to je čovjek. Jer čovjek može ostati, čovjek može biti poslan, čovjek može naučiti, čovjek može podsjetiti, čovjek može doći, čovjek može svjedočiti,
čovjek može pokazati, čovjek može uvesti u istinu, čovjek može govoriti, čovjek može čuti, čovjek može objaviti, čovjek može proslaviti, čovjek može uzeti. Dakle Isus Nazarećanin govori o čovjeku, ali kojem čovjeku?
U jednom dijalogu između Isusa Nazarećanina i naroda nalazi se ovo zabilježeno:
Narod mu odgovori: “Mi smo iz
Zakona naučili da će Krist ostati
zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin
Čovječji treba da bude podignut? Tko
je taj Sin Čovječji?” Tada im reče Isus:
“Još je malo vremena svjetlo među
vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas
ne bi osvojila tama! Tko ide u tami
ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo
vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!”
To Isus reče, zatim izađe i sakri se
od njih.”
(Iv 12, 34 – 36)
Zakon kaže da će Krist ostati zauvijek. Narod je pitao Isusa Nazarećanina što on o tome ima reći i pitao ga je tko je taj Sin Čovječji. Isus im zbog nekih njemu znanih razloga nije odgovorio. Ali je Isus spomenuo ostajanje zauvijek i to ovako: “Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek!”
On ne kaže “molit ću da dođem ponovo” nego će moliti da dođe drugi Branitelj, odnosno drugi pomazanik. U Zaharijinoj knjizi stoji ovakvo viđenje:
“Vidim evo svijećnjak, sav od zlata,
s posudom za ulje vrh njega.”
(Zk 4, 2)
Dvije su masline kraj njega jedna
njemu s desna druga s lijeva.
(Zk 4, 3)
Ovih sedam oči su Jahvine što strijeljaju
po svojoj zemlji. Tada progovorih i zapitah ga:
“to su one dvije masline desno i lijevo
od svijećnjaka?”
(Zk 4, 10 – 11)
To su dva Pomazanika koji stoje pred
Gospodarom sve zemlje.
(Zk 4, 14)
Dva pomazanika stoje pored Gospodara sve zemlje jedan njemu s desna drugi s lijeva. Isus Nazarećanin je onaj što se nalazi s lijeve strane i navješćuje dolazak onog s desne strane. Taj drugi pomazanik je “drugi Branitelj” koji će ostati zauvijek kako je Zakon i rekao. Dakle riječ je o Kristu.
Kada je Isus razgovarao sa ženom Samarijankom ona mu je ovo rekla:
Žena mu odvrati: “Znam da ima doći
Krist koji se zove Pomazanik. Kad on dođe
sve će nam objaviti.
(Iv 4, 25)
Dakle, opće je poznato da kada dođe pomazanik Krist da će objaviti sve, odnosno uputit će svu istinu.
Isus sam kaže da će Branitelj kada dođe uputiti svijet u svu istinu i objavit će sve. Uzeće i njegov dio te i to ponovno objaviti, on će Isusa, prvog Branitelja proslaviti i njegove riječi ponovno napomenuti. On će uputiti ljude u istinu, ali kako je moguće nekoga uputiti u istinu kada je on zna? Svi znaju istinu i svi polažu pravo na nju, kome istina da se kaže?
Isus Nazarećanin još napominje da je bolje da on ide da bi Branitelj mogao da dođe. Dakle za ljude je bolje da on ode, što znači da je taj koji treba da dođe vrjedniji za njih od njega i osim toga mnogo opasniji.
Isus Nazarećanin im je jasno stavio do znanja to da bi se oni znali čuvati:
Zato će se, kažem vam, svaki grijeh
i hula oprostiti ljudima, ali hula
protiv Duha Svetog neće se oprostiti
nikada. Ako tko rekne što protiv
Sina Čovječjeg, može mu se oprostiti,
ali tko rekne što protiv Duha Svetog
ne može mu se oprostiti ni na ovom
svijetu ni na drugome!
(Mt 12, 31 – 32)
On ih upozorava da se čuvaju pogrda upućenih na račun Duha Svetog, jer je to neoprostivo, zato milosti nema. Branitelj, Duh Sveti će ljude podsjetiti na sve što je Isus Nazarećanin rekao. On će dokazati svijetu zabludu, zabludu s obzirom na grijeh. Grijeh, jer ne vjeruju u njega, što znači da ne čine ono što trebaju činiti. S obzirom na pravednost, jer je on otišao k ocu svom, te ga više neće nitko vidjeti, odnosno neće ponovno doći. S obzirom na sud, jer je knez ovog svijeta osuđen i on Branitelj, izvršit će osudu. Isus Nazarećanin je navijestio i čak obećao dolazak Branitelja Duha Svetoga, to obećanje je prema zapisu Djela apostolski i ostvareno. Naime, on je došao i uputio apostole u istinu i napomeno je sve što je Isus rekao, i on je ostao s njima zauvijek i objavio im je sve što je trebalo da znaju i još tko zna što. Uistinu? Evo svjedočanstva, iz zapisa Djela apostolskih, stoji ovakav podnaslov i tekst ispod tog podnaslova:
Ispunjeno obećanje, dolazak Duha Svetog.
Kad napokon dođe pedeseti dan,
svi bijahu iskupljeni na istom mjestu.
Tad iznenada dođe neka huka
sa neba, kao kad puše silan vjetar
pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili
i ukazaše im se jezici kao od plamena
i razdijeliše se te na svakoga
od njih siđe po jedan. Svi se oni
napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti
tuđim jezicima kako ih je već Duh
nadahnjivao da govore!
(Dj 2, 1 – 4)
Onaj tko je zapisao ovo tvrdi da su se apostoli “napunili” Duhom Svetim, onim koji je od Isusa Nazarećanina obećan. Neću kazati da se nisu spustili plameni jezici, neću kazati niti da nisu progovorili drugim jezicima, jer to ne znam, ali znam i reći ću da je onaj tko je to napisao dozvolio sebi previše nazvavši tu pojavu Duhom Svetim. Kada se usporedi ono što je Isus Nazarećanin najavljujući rekao za Branitelja, Duha Svetog i onog što je ovim zapisom prikazano kao ispunjenje toga navještaja, jasno se može zaključiti da to nema nikakve sličnosti.
Isusu Nazarećaninu dešavalo se da ponekad istom riječju obilježi dva različita pojma. To znači da je i riječju Duh Sveti obilježio i nešto drugo što nije u direktnoj vezi sa Kristom. Ali ovaj navještaj Branitelja, Duha Svetog odnosi se direktno na Krista Kralja, pomazanika koji stoji s desna Svemogućemu i koji će uputiti u istinu i dokazati zabludu.
Isus Nazarećanin nije bio, niti je, a niti će biti Krist Kralj, sudac svijeta. Svi oni koji danas vjeruju, kažem vjeruju da je Isus Nazarećanin Krist Kralj žrtve su nepoznavanja zakona i odsutnosti logičkog mišljenja. Nauk Isusa Nazarećanina je pun logike i svatko tko razmisli o njegovim riječima shvatit će da je logičko mišljenje njemu mnogo pomoglo da stavi masu stvari na njihovo odgovarajuće mjesto.
Možda će se netko zapitati zar se nije to moglo sve jasno izvesti tako da je jednostavno za shvatiti. Na to moram reći kao prvo da je Gospodin obećao da će otkriti skriveno od postanka svijeta, ali u pričama ili usporedbama. Kao drugo sam Isus Nazarećanin je rekao da je poslan da otvori oči slijepim od rođenja i oslijepi one koji vide. On je jasno rekao ono što treba činiti, ali je sakriveno rekao ono što jeste, odnosno istinu. Svoje poslanje je obavio savršeno, rekao je gotovo sve, ali je rijedak čovjek koji je razumio bar polovicu onog što je rekao. Potkrala mu se samo jedna greška, u biti nije njegova greška, jer nije ju mogao pretpostaviti tada,koja se kasnije pokazala kao kobna greška. Iz nje se izlegla najkobnija greška čovječanstva od postanka pa do u vijeke vjekova. Amen.