Mudrost i umnost
U vrijeme cara Konstantina, kada je došlo do trijumfa kršćanstva, došlo je i do toga da su kršćani “macolama” počeli da lupaju kipove poganskih bogova i boginja. I vremenom sa razvitkom “mutacije”, rimske bogove su zamijenili kipovi svetaca i sina Božjeg, a boginje su zamijenile svetice i majka Božja. I tako su nastala gospa Lurdska, gospa Fatimska, gospa Međugorska, gospa od Gvadalupe, gospa od suza, gospa od pomoći, gospa od itd. Vremenom se nakupilo hramova i svetišta tako da je moralo doći do neke “frke”. A glavna frka je nastala kada je počeo nastajati protestantizam. I opet su počele da rade macole koje su polomile sve rukotvorine tih mutiranih božanstava. Kad je nastajao socijalizam, opet su negdje radile macole. I ja trebam jednu macolu kojom bih polupao nove idole koji su se digli iznad svega. Ljudska pamet se toliko osilila da jednostavno od nje čovjek ne može da živi. Dobro su rekli Tarabići:”Ljudi će misliti da sve znaju, a ništa znati neće.” Najgori su ljudi koji misle da znaju, a ne znaju ništa. I sam je Isus rekao učiteljima zakona da su uzeli ključeve od spoznaja, sami ne žele ući, a koji bi htjeli da im oni priječe ulazak. A u Bibliji stoji ovako zapisano:
“Propast će mudrost njegovih mudraca,
pomračit se umnost njegovih umnika.
(Iz 29, 14)
E “mudrost mudraca i “umnost umnika” će propasti jer se radi o umišljenoj mudrosti i umišljenoj umnosti. Dakle, istina je da će “macola” za “lupanje pameti” imati mnogo posla. Neki ljudi su “stekli pamet” i došli na određene pozicije, ne žele da se koriste svojom “pameću”, a oni koji bi htjeli da rade, oni im ne dopuštaju. Dakle, njima je pamet postala idol i oni ne žele da netko drugi misli i tako zaprijeti njihovoj pameti. Dakle, postoji misao koja stvara umišljaj o sveznanju koje je štetno za svakog čovjeka. Taj umišljaj spada u one najgore bolesti gdje su jedni bolesni a drugi boluju. Naročito je štetno kad od nje obole ljudi koji u svojim rukama imaju “ključeve znanja”, to jest, kad od te bolesti obole ljudi koji bi trebali unaprijeđivati razvoj čovjeka. Oni koji bi htjeli da razvijaju čovjeka ne mogu doći do tih položaja. Kad se “macolom” zvekne po pameti onda se ona razbije kao “sveta rukotvorina” starih vremena, i čovjek shvati da ništa ne zna. Jedni znaju da ništa ne znaju, kao Sokrat, a neki znaju da sve znaju, i kad se ove druge zvekne macolom za lupanje pameti, onda se dobijaju ovi prvi. Eh, da mi je tu čarobnu macolu, ne bi mi trebao čarobni štapić ni zlatna ribica.