Zima je, jedan čovjek napušta toplinu točke A i kreće kroz hladnu noć u pravcu točke B. Razdaljina između točke A i točke B je oko tri kilometra, napolju je temperatura -7, čovjek kreće pješice prema točci B (recimo da ide u topli dom).
Čovjek se kreće i počinje misliti, ako misli o hladnoći, još mu je hladnije, ako misli o toplini doma, put će mu se oduljiti. Dakle, mora da izbjegne misli o hladnoći, koje se same od sebe nameću, mora da izbjegne misli o toplom domu koje se javljaju kao bijeg od misli o hladnoći. Koje misli treba da aktivira kako bi izbjegao dvije prethodne misli, i koje bi ga ugrijale i “skratile” put?. Dakle, imamo misli koje se nameću “same”, to jest, vanjski faktori ih nameću u misaoni sistem.
Hladnoća nameće misli o hladnoći, misaoni sistem misli o hladnoći, a JA zebe. JA refleksno prebaciva misao na topli dom kako bi pobjeglo od hladnoće, no, mišljenje o toplini stvara želju da se bude što prije u toplom. Kad JA želi nešto “pod hitno”, onda je minuta kao sat, a to znači da će se put vremenski produžiti, a hladnoća će biti veća. Kad JA ima znanje o mislima, tad zna da postoje misli koje se “same” nameću, to jest, situacija ih nameće i postoje misli koje su “arhivirane” i koje se mogu uvijek aktivirati. Ukoliko zna moć misli, tad zna što koja misao može izazvati. Svaka misao izaziva neku reakciju, i ukoliko JA ima znanje, ono zna koja misao izaziva koju reakciju. JA osjeća hladnoću, treba da se ugrije, JA ima vremenski put koji treba da skrati, JA mora pronaći neku misao koja će izazvati reakcije koje će za posljedicu imati osjećaj topline i nemišljenje o vremenu. Iz iskustva JA zna da agresivitet može da “ugrije” Svijest (JA) i može da isključi praćenje vremana. JA mora pronaći misao koja će “stvoriti” agresivitet. Tada počinje da misli o nekoj osobi ili nekom događaju koji će da izazove ljutnju. Ta ljutnja je znak da je agresivitet prisutan u Svijesti, to jest, u misaonom sistemu. Agresivitet zagrijava Svijest, i samim tim i JA, ubrzava hod, i isključuje osjećaj za vrijeme. Ovo sam isprobao i funkcionira besprijekorno. Uz pomoć misli “proizvedem” agresivitet u “sebi”, koji putem misli pretvaram u toplotnu energiju. Agresivitet ubrza korak, i isključi vrijeme. Dakle, pomislim na nešto što će me naljutiti, što znači da se agresivitet počeo stvarati. Dalje ga uz pomoć misli još više pojačavam, mislim na to što me ljuti još više i “oštrije”. Hladnoću uopće ne osjećam, topli dom mi ne “pada na pamet”, niti spavanje. Kad stignem kući zaprepastim se kako sam “brzo” stigao. Kad stignem onda tu misao vratim u “arhivu”, tako što aktiviram neku drugu misao koja će “izračiti” agresivitet i upustiti mir i opuštenost koje lakše otvaraju vrata sna. JA, Svijest, čovjek, uz pomoć misli vrši pretvaranje univerzalne psihičke energije u agresivitet, ili u agresivnu energiju koja se lako pretvara u “toplotnu” energiju. Agresivitet je “začin” koji može pretvoriti univerzalnu energiju u razne vidove energija. Može čak i da psihičku energiju pretvori u fizičku energiju. I to će doći na red. Misao ima moć da razara, da štiti, i da stvara. Imamo bezbroj vrsta misli.
Imamo grupe različiti misli koje za posljedicu imaju iste reakcije, i imamo pojedinačne misli od kojih svaka ima svoje osobne posljedice i reakcije. Moramo znati vrste misli, moramo znati što koja misao ima za posljedicu, i moramo znati kojom ćemo mišlju eliminirati određene misli i tako spriječiti negativne posljedice tih misli. Usudio bih se reći da JA ne misli, ono samo “sluša” misli i može da mijenja misli. To mi liči kao da situacija, to jest, vanjski faktori u koje spadaju i nagoni, stavljaju svoj “CD” sa muzikom koju će JA slušati i po kojoj će “igrati”. A JA ima moć da stavlja “svoje” CD-eje sa muzikom koju ono hoće slušati i po kojoj će igrati. Igranje u ovoj situaciji znači djelovanje. JA “igram” kako JA “sviram” (kakav CD stavi), a ne “igram” po svirci koju drugi puštaju. JA nagoni sebe na nešto, znači da JA “pušta” muziku koja će “sebe” natjerati da igra po toj muzici. Dakle, putem misli navodim sebe da djelujem u skladu sa tim mislima. Trebam da radim nešto, a ne radi mi se, dakle, jedan bi da radi, a drugi ne bi radio, i onda imamo pat poziciju. Tad onaj koji bi radio mora da aktivira misli koje će navesti onog što mu se ne radi na djelovanje
. Imamo aktivu i pasivu, aktiva je JA, postojanje, a pasiva je samo stanje Svijesti koje nastoji blokirati JA da aktivno djeluje. To pasivno stanje svijesti je u biti lijenost koja je u biti psihička bolest privremenog (kratkotrajnog) ili dugotrajnog karektera.
Zima je, jedan čovjek napušta toplinu točke A i kreće kroz hladnu noć u pravcu točke B. Razdaljina između točke A i točke B je oko tri kilometra, napolju je temperatura -7, čovjek kreće pješice prema točci B (recimo da ide u topli dom).