Hefest
Hefest je bio bog kovačkog umijeća koji je mogao svaku kovinu oblikovat svojim nenadmašnim kovačkim umijećem. U svojoj vulkanskoj vatri zagrijavao bi kovinu svoju, stavljao bi je na nakovanj od svega tvrđi i snažnim mišicama podizao kovački čekić kao produženi krak uma svoga, kujući ono što mu se u umu rodi kao čedo umjetnosti svoje. Videći čin taj božanskog umijeća, zapitah sebe tko je prolazan, a tko je vječan, tko živi, a tko umire služeći vječnosti. A pogled mi sa kovača pređe na kovinu što se lijeno uvija na svaki udar garavog čekića, te uočih zbunjenost kovine što se užarena sija. Jasno joj nije što činiti ona treba i zašto trpjet mora te udarce koji joj govore želju umjetnika koji jezikom ćuti, a udarcima govori.
Nerazumijevajući govora umjetnika tog, niti nauma što kovač u duhu svom stvori, kovina se opirat stade te žar vulkanske vatre izbacivat iz sebe pođe kako bi se oprla da bude svjedočanstvo umjetnosti što vječno umjetnike u službi svojoj imade. Vješti Bog kovačkog umijeća, što k’o sluga umjetnosti biće dade, vraća kovinu u vatru kako bi je omekšao i kako bi kovina popustila pod vatrenim žarom, i kako bi oblik shvatila što od nje se traži. Kovač kuje, svemir odjekuje, vatra nesmiljenim žarom gori, a kovina k’o kovina, uvija se i hladi, nikako da shvati govor čekića što se redovito podiže i spušta. Al’ ovaj put kovačko umijeće kao da zataji, kao da nemoć svoju želi skriti sve snažnijim udarcima po kovini nekoj čudnoj. Il’ su ostarjele ruke kovačke, il’ je kovina nestručno odabrana, il’ je umjetnost do svog zida došla, odajući tako nedostatak želje što pokreće smrtne ljude i bogove moćne.
Zar želji Božjoj kraj se nazrijet može, zar kovina da vječnosti moćnoj kraj najavi? Zar odustat može onaj tko sve može osim jednog, a to je odustajanje samo? Odustat, u snovima umrijeti znači. Nastaviti dugotrajno, poraz ne znači, al’ carstvo zbunjenosti stvara što ludilu slično postat može. Opet pitat počeh sebe, od nereda što rodit se hoće, da spas pronaći probam. Kovač sve umorniji, kovina sve zbunjenija, što će biti ako sve utihne i prestane? Al’ opet, dal’ smrtni čovjek besmrtnim bozima pomoć uputit smije il’ može? Izgubit što može onaj tko kraja svjestan postane? Da je meni skriti sebe, pusta želja srca mog. Eh, kad bi kovina progovorila mislima mojim i tako oslobodila sve nas teškog truda, straha i očite nemoći. Oružaj se moći moja, sve snage skupi i kovini duh živi udahni, pa nek zbori i muke više sve nas oslobodi. Snage moje skupa zasjedoše i moć svoju svaka darivaše, spremno i dragovoljno k’o da im je lupa čekića i žar vulkanski dodijao mnogo. Pođe mi za rukom što naumio jesam, i kovina namučena silno progovori jade svoje, spašavajući sebe i kovača što svemoć svoju udarcima i vatrom dokazivat ne prestaje. Progovori čovječe.