Erida – Boginja svađe

Erida – Boginja svađe

slidza6Na svadbu Ahilejevih roditelja, Peleja i Tetide, svi su bogovi i boginje bili pozvani samo je bez pozivnice ostala Aresova sestra Erida, boginja svađe i razmirica. Bogovi i boginje su se međusobno volili i mrzili, tukli i ljubovali, ali u jednom su svi bili složni, svi su mrzili Eridu boginju svađe. Ali boginja ne bi bila boginja kada nebi imala svoje moći da zapodjene svađu i time pokrene negativan lanac zbivanja. Najpoznatiji negativni lanac zbivanja izazvala je boginja svađe baš na vjenčanju na koje nije pozvana. Uzela je zlatnu jabuku i na njoj napisala “najljepšoj”, i tu je jabuku bacila među svate na vjenčanju. Za zlatnu jabuku su se počele otimati Afrodita, Hera i Atena, svaka smatrajući sebe najljepšom. Kako se nisu mogle dogovoriti tako su odlučile da im netko presudi u tom slučaju. Našle su pastira Parisa koji je bio sin trojanskog kralja Prijama. Sve tri su ga pokušale potkupiti, Hera mu je nudila vlast i bogatstvo, Atena mudrost i slavu, a Afrodita najljepšu ženu. I Paris je jabuku dao Afroditi koja mu je dala Menelajevu ženu Helenu kao najljepšu ženu na svijetu. Posljedice toga su trojanski rat i sve ono što je nastalo nakon njega. Dakle, ovdje je riječ o svađi, psihičkoj pojavi koja ima najveću moć kad je u pitanju pokretanje negativnog lanca zbivanja. Postoje djela, riječi i propusti koji mogu aktivirati nastanak svađe koja je jedina u stanju da otvori Pandorinu kutiju. Sva psihička zla može da “pusti” van, i ako postoji “ključ zla”, onda je to najvjerovatnije svađa. Ni bogovi nisu imali imunitet na nju i nju su svi izbjegavali znajući za njene pogubne moći. Svađa je “zlo”, očito zlo koje nanosi štetu ne samo onima koji su “sluge” svađe, nego i svim onim koji su vezani za te ljude. A najgora pojava svih pojava koje sam doživio i koje sam vidio jest kad se roditelji svađaju pred svojom djecom. Roditelji koji se svađaju pred svojom djecom čine destrukciju nad sopstvenom djecom. Za mene je to zločin za zatvor. Roditelji koji se svađaju pred svojom djecom ne vole svoju djecu iako govore da vole svoju djecu. Razumom obdareno ljudsko biće shvatit će da je roditeljska svađa destrukcija nad djecom i u skladu sa svojim shvatanjem izbjegavat će svađu jer tim štite svoju djecu od destrukcije koja se vrši nad njihovim dječjim duhom. Svađa je čisto pražnjenje negativne energije u svoju okolinu, što znači da neki roditelji vlastitu djecu putem svađe ozračuju negativnom energijom koja može izazvati psihosomatske bolove kod djece, ali i može izazvati i traumatiziranje djece. Na veliku žalost ljudi koji razum imaju, i na žalost mnoge djece, mnogi ljudi nemaju razuma u tom području kako bi shvatili šta čine.

Svaka svađa jest pražnjenje agresiviteta. Taj agresivitet može nastati kao produkt frustracije ili neke uvrede. U normalnim situacijama ogromna većina frustracija izaziva agresivitet koji je uperen u pravcu “brane” koja se pojavila na putu neke energije. Kad čovjek nešto želi izvesti on vrši kanaliziranje energije zacrtanim pravcem. “Energija cilja” teče u pravcu ostvarivanja tog cilja i sve je u redu dok se nešto ne ispriječi na putu “tekuće energije”. U tu svrhu načinjena je jedna instanca koja se aktivira kad “tekuća energija” naiđe na branu. Ta instanca “proizvodi” jednu vrstu “turbo energije” koja se izlijeva u “tekuću energiju” s ciljem da “branu digne u zrak” kako bi “tekuća energija mogla da nastavi svoje “tečenje”. Ukoliko joj ne pođe za rukom da eliminira prepreku, ta energija se vraća natrag i predstavlja pravu opasnost za vlastiti izvor. Ta “turbo energija”, taj “eksploziv” je agresivitet. Poznato je mišljenje psihoanalitičara da se čovjek ponekad nalazi u dilemi da bira između uništenja drugog i uništenja sebe. Agresivitet ako se ne isprazni on se vraća natrag i može izazvati autodestruktivno djelovanje. Gledao sam jednom frustrirano dijete koje je u nemogućnosti da ostvari svoj cilj, počelo da plače i udara sebe po glavi. Agresivitet se javlja i onda kada je čovjek ugrožen, bilo da se radi o fizičkoj ugroženosti, bilo da se radi o povredi nekih psihičkih datosti kao što su čast, pravo, sloboda, druga osoba, imovina i slično. U svim tim slučajevima agresivitet se javlja sa jasnim pravcem djelovanja prema izazivaču, to jest, prema povreditelju. Cilj je jasan, kazniti povreditelja, fizički ili psihički. Fizičko kažnjavanje je fizički napad, a psihičko kažnjavanje je mnogovrsno, s tim da su grube riječi i glasan ton jedan od oblika psihičkog kažnjavanja. Znamo da riječi mogu biti teže od fizičkih udaraca. Dakle, radi se o svađi, što znači da se putem svađe prazni nastali agresivitet. Učestalo pražnjenje agresiviteta putem svađe može stvoriti nastanak svađalačkog nagona koji će pretvoriti čovjeka u svađalicu. to znači da svađanje može izazvati karakterne promjene koje znače i promjenu čovjeka. Svađalački nagon se prazni svađanjem, to znači da će svađalica uvijek pronaći neki razlog kako bi jakim tonom praznio nagonski agresivitet koji nema veze sa stvarnim agresivitetom. Jakim tonom se pokušava drugog navući na “tanak led” kako bi se izazvala svađa i kako bi svađalica zadovoljio svoju nagonsku potrebu za svađom. Zato oprez

Jednom, hodeći putevima svojim, najveći heroj antičke Grčke, moćni Heraklo, naišao je na jednu jabuku na putu kojim je hodio. I onako iz čiste dosade lupi jabuku svojom “toljagom”, no, ona se van svih očekivanja poveća od njegova udarca. Heraklo je lupi još jednom, želeći je skloniti sa puta, ali ona se od tog udarca poveća toliko da mu je prepriječila put. Videći Herakla u velikom čudu kako posmatra neobičnu jabuku ogromnih razmjera, doleti do njega ratnica Atena te mu reče da je to Erida boginja svađe, i da se pretvorila u jabuku. Što god se više udari ona postaje veća. U stara antička vremena ljudi su shvatali psihičke i fizičke pojave kao i njihove osobine i uticaje koje su ostavljali na čovjeka. Iz ovog zapisanog čina o Heraklu, junaku kome je svađa put zapriječila, jasno se da naslutiti da su ljudi tog vremena shvatili da svađu treba zaobići. Shvatili su i da od “udarca” svađa postaje još veća, zna čovjeku zapriječiti put, čak i životni put, a nerijetko ga i prekinuti. No, nisu samo stari Grci shvatili razornu moć svađe, nego i drugi ljudi, a naročito Izraelci tog vremena, te u Bibliji stoji ovako:”Nagla svađa raspiruje vatru, nagla prepirka vodi u krvoproliće.” Ovo je stopostotno točno. U toku rata jedna je obična, bezazlena svađa prerasla u krvoproliće sa smrtnim ishodom, i sam sam joj svjedok. Ostala je žena udovica sa dvoje djece samo zato što joj se muž umiješao u svađu koja ga se nije ticala. Mnoštvo je sličnih svjedočanstava koja svjedoče da svađat se nije dobro, a još gore se u svađu miješat ukoliko netko nije fizički ugrožen. I još jedan zaključak iz Biblije ću navest kako bi se još malo dočaralo pogubno dejstvo svađe:”Pušeš li u iskru ona se rasplamsa, pljuneš li na nju, ona se ugasi, oboje izlazi iz usta tvojih.” Svaka ružna ili glasna riječ, ili neki negativan čin, jest iskra koja želi da preraste u vatru. Ako čovjek prihvati tu “iskru”, ona se rasplamsa u vatru koja zahvati čovjekov um bez obzira bio u pravu ili ne, uspio ili ne uspio. Sav um “učadi” od te vatre i onda ga čovjek mora “krečiti” i zračiti kako bi svoj um doveo u stanje koje je bilo prije svađe. Svako započinjanje svađe je autodestruktivan čin i ravan je fizičkom bičevanju vlastitog tijela. Svako započinjanje svađe jest čin destrukcije kojim se “bičuje” um onih na koje je svađa uperena i onih koji su vezani uz te osobe, najčešće članovi obitelji. Česta svađa može stvoriti nagonsku potrebu za svađom i koja će se javljati svaki određeni period. Recimo svakih petnestak dana. To pražnjenje agresiviteta putem svađe je opasno jer se stvara jedan nagon poput kovačkog mijeha koji ima period “uvlačenja” zraka i period “izduvljavanja” zraka. I to traje cijeli život. Razlog za “pražnjenje” se uvijek nađe, tako da osoba ne shvaća što se sa njom dešava. Čim čujem neku svađu, bježim od nje k’o „đavo od krsta“. Ne želim da mi te ružne riječi zagađivaju um. A otpočet svađu, ni u ludilu. Ne pada mi na pamet da “prljam” počišćen dom. Neće svijet propasti ako čovjek “odšuti”, ali hoće se “spasiti” mir duha kao svetinja svakog uma. Duševni mir treba da bude najveća čovjekova svetinja i onda čovjek neće dopustiti da ga boginja svađe navodi da sopstvenim nogama gazi po svojoj najvećoj svetinji.

Podeli sadržaj
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •