Bogatstvo života
Malo sam se danas prošetao kroz svoje rodno selo, i šetajući se tako prisjetih se svog djetinstva i vremena kada sam kao dijete prolazio putem kojim sam prolazio.
Netko je jednom rekao da je život na selu, i bio je potpuno u pravu. Samo u selu hodajući putem možeš sresti ljude koje poznaješ jako dobro i sa kojim si selom spojen u jednu cjelinu poput neke obitelji gdje ima i dobrih i loših. Prolazeći tako pozdravi su uvijek bili bitni, sve sam pozdravljao, a naročito sam sa zadovoljstvom pozdravljao stare bake, bilo da su na putu ili ako su u dvorištu. Pozdravio bih uvijek sa osmijehom na licu i ponekad koju i prozborio. Govorile su kako sam “ispitan”, to jest, pozdravljati i upitati za zdravlje i tako neku sitnicu. Kada te bake uzmu na dobar glas, ti možeš poslije i nevaljati, ali za njih si dobar, a ako te bake uzmu na loš glas, umrijet ćeš nevaljao. Imati seoske bake na svojoj strani nije mala stvar, niti se lako to ostvaruje, ali moja priroda je to lakoćom ostvarivala. Sve sam ih pozdravljao, ali nisu one sve bile iste, bile su one “obične”, i bile su one malo “hladne”, i bile su one koje su bile dobre. S njima sam se uvijek najdraže “ispitao”, kako kažu u nas. Već izdaleka kada bih ih primijetio moje srce je ispunjala dragost što ću moći da ih pozdravim i upitam za “junačko zdravlje”. I sada ih se sa dragošću sjećam. Lijepo je biti čovjek. Te bake su bile starice, ali su bile divna bića i shvatio sam da divna bića nikada ne stare.
Čovjek će proći pokraj neke lijepe građevine koja je savršenstvo arhitekture i divit će se neko vrijeme, a poslije će prolaziti pokraj njih kao i da ne postoje. Ali divna ljudska bića uvijek izazivaju divljenje i dragost, i uvijek razvedravaju onog tko zna cijeniti ljudsku divotu. A i njima je bilo drago mene sresti, jer sam im uvijek poklanjao osmijeh, koji je izlazio iz dragosti srca, i pokoju riječ. I tako sam vremenom shvatio da čovjek može sebe izgraditi u drugom čovjeku, točnije rečeno, svi mi izgrađujemo sebe u drugom bez obzira htjeli mi to ili ne. Te bake, ta divna bića kojih se sa divljenjem sjećam, su bile prave katedrale koje vremenom nisu gubile svoju čar ni ljepotu. Svatko je svoj arhitekta, gradimo sebe u sebi, i sebe u drugima.
Odgoj može pomoći kod gradnje sebe u sebi, ali nitko ne može pomoći čovjeku kod gradnje sebe u drugome. Samo znanje može pomoći, i sama priroda kod djece. I tako imamo prirodnu arhitekturu i vještačku arhitekturu. Prirodna arhitektura je ona koja je prirodna, bez ičijeg utjecaja, a vještačka arhitektura je arhitektura potpomognuta znanjem odgojitelja ili vlastitim znanjem. Prva je divna, a druga je lijepa. I tako sada pišem i razmišljam kako neki ljudi od sebe prave “staćare” koje ljudi zaobilaze da se nebi ozlijedili ako prođu pored te ruševne zgrade, a neki ljudi grade od sebe divne katedrale u drugim ljudima. Ljudi ih vole, dive im se i obraduju se njima. No, divno je divno, a lijepo je lijepo. Divno je ono što je lijepo i drago, a lijepo je ono što je samo lijepo.
Prirodna ljepota zrači i ispunja čovjeka dragošću, a vještačka ljepota ne zrači, ona je samo lijepa. Ima ljudi koji nastoje biti dobri i uljudni, a ima ljudi koji to ne nastoje, oni su jednostavno takvi. Ali vremenom i trudom ljudi koji se trude postanu prirodni, postaju divni. I tako smo mi graditelji, htjeli to biti ili ne, i kad već gradimo onda trebamo da znamo da je najbolje graditi katedralu, jer tad će nam se ljudi diviti i kad nestane naše fizičke ljepote i snage. I još ćemo obogatiti sjećanje onih koji ostaju iza nas, isto kao što su neke bake svojim graditeljstvom obogatile moje sjećanje, moje znanje i sam moj život. Divne osobe su bogatstvo života i zato trebamo da obogatimo ovaj svijet svojim graditeljskim sposobnostima.