Prije izvjesnog vremena oprez mi je bio malo popustio te su te javni mediji uvukli u moj um u kome imaš status vječno nepoželjna gosta. Pokušavali su oni to i prije ali ja sam vrata držao zatvorena, i taman kad sam ih neoprezno odškrinuo da se opustim i malo provjetrim kad uletiš ti unutra poput smrdljivog Martina i eto ti belaja. Što sam te više ganjao da te izbacim van ti si sve veći smrad širio u mom umu. Morao sam te počistiti iz svog uma ali nije išlo te se odlučih da te uz pomoć pisane riječi izbacim van.
Sjećam se svog prvog susreta sa tvojim likom, pa dobro, neću reći da si me uplašio ali umalo se nisam prekrstio i Boga spomeno. To je bilo iznenada i veoma brzo. Išao sam pješice kroz selo i došao sam u blizinu krivine pod gotovo devedeset stepeni. Iz krivine je izronio kamionet sa tvojom slikom zalijepljenom na šoferšajbu. Znao sam odmah da si to ti, nema ko drugi biti. Odmah sam osjetio neku odbojnost, zračilo je to iz tvog lika. Kad bih odbojnosti trebao da dam neki fizički izgled ja bih bez ikakva razmišljanja postavio tvoj lik, a o djelu da i ne govorim. Ne vidim te samo ja onako kako si odbojno izgledao, evo i ovi umjetnici koji izrađuju tvoj lik i nikako da načine nešto što liči na insana. Njima svima je izgleda zajedničko da tvoj lik učine u skladu sa tvojim djelom i rezultat im je da svaki put načine neku nakaradu koju bi jedino bilo dobro staviti u polje da štiti njive od vrana, fazana i vrabaca. Ali opet nisam baš sasvim siguran da je to dobra ideja jer sam primijetio da što god je više tvojih spomenika da je sve više onih koji bježe iz ovog našeg lijepog polja. Ima tu nešto. Ali da te obradujem malo u toj svoj tvojoj muci, evo ima i onih koji tebe vide kao novo carevo ruho te ne dozvoljavaju da bilo ko kaže da je car go. Stavljaju te u red nekih povjesnih veličina kao da su oni onaj koji će sve postaviti na svoje mjesto. A lijepo im je Isus rekao da se manu tog ćoravog sudačkog posla i da samim tim oni nisu oni koji mogu bilo što bilo gdje postaviti. Samo, ja eto slučajno znam gdje ćeš ti biti postavljen, a bit ćeš postavljen tamo gdje ti je i mjesto. A gdje je to tvoje slavno mjesto? Na vražjoj glavi! Možda mi nećeš povjerovati ali više nema potrebe za vjerovanjem ili nevjerovanjem. Od toliko njih on našao baš tebe, a našao te jer ti on nije dao mira pa te uputio u pravcu povijesnih bespuća, uputio te u carstvo gdje on caruje. A lijepo ti je Isus govorio da nije dobro staviti ruke na plug pa se onda okretati natrag. A ti si se u prkos upozorenju okrenuo i nažalost svih nas nisi se pretvorio u stup soli kao Lotova žena. Da si bogdom, ali nije ti vrag dao jer si mu trebao za njegov naum osvete na koji smo upozoreni onog dana kad je rečeno: „Jao vama, zemljo i more, jer je đavo sišao k vama s velikim gnjevom svjestan da ima samo još malo vremena.“ Kao što đavo ne može govoriti sam od sebe tako ne može ni činiti ništa sam od sebe. Kad je zbačen sa neba na svoju glavu punu gnjeva stavio je dva roga i njima je u svom bjesnilu izvršio strašnu destrukciju te zemlje i njezina mora. A ti si jedan od ta dva roga, a drugi je tvoj kompanjon, možemo ga slobodno, po Isusovoj mjeri, nazvati tvojim bratom. Jadna zemlja, jadno joj i more, a jadni i oni koji se u njoj zatekoše. Ali nisi ti samo po tome poznat. Mnogo je đavoljeg daha u tebi ostalo. Točnije rečeno njegovog zadaha. Tim zadahom si paralizirao sve ono u kojem si pravcu uputio taj đavolji zadah. Niko, ama baš niko u tvojoj blizini nije uspio da se odupre toj paralizirajućoj sili tvog zadaha. Ta iz tvojih je usta izlazio. Niko nije imao nikakve šanse, niko niti išta, ni ustav, ni institucije, ni pojedinci, ni vojska, ni crkva, ama baš niko se nije uspio mrdnuti nakon što si taj svoj zadah uputio u njihovom pravcu. Moćan đavolji dar, nema šta.
Pljačkao si siromahe i davao to bogatašima, pa kad ti je nestalo bogataša sam si ih stvarao i pretvarao ih u vreće bez dna u koje si ubacivao opljačkano od siromaha. A da tvoja patnja u tom ognju bude veća ti si istom snagom udario na najosjetljiviji dio siromaha, udario si na stare i nemoćne koji nisu imali prilike nikakve, udario si na penzionere. Kad ti je taj tvoj brod počeo da popušta vodu uslijed financijskih rupa prvo si penzionere bezobzirno pobacao u more i tako zaustavio prodor vode u svoj brod. Duša ti se u paklu vječno pržila. Neka ti svaka njihova suza bude jedan stepen više na paklenom termometru. A i kad su se paklena vrata počela polako pred tobom otvarati počeo si se da koprcaš i da se opireš, ali nije ti uspjelo da produžiš svoj odlazak u zasluženo. Borio si se, nema što, a da li ti je tad na um pala ona Isusova priča o bogatašu i siromašnom Lazaru? Vjerojatno nije tad, ali ubrzo nakon prolaska kroz paklena vrata zasigurno jest. A tako ti je to u životu, ono što ti nije bitno u životu postane ti bitno nakon njega, ali što to tad vrijedi. A meni je bitno da sam ja evo tebe nameo na lopaticu pa ću da te bacim na bunišće povijesne zbiljnosti gdje će te proljetni vjetrovi raznijeti daleko od mog uma. I kako mi ovo dođe kao neko pismo tako bih ti trebao iz pristojnosti uputiti neki pozdrav, ali znam da ti moji pozdravi ne mogu biti od koristi pa sam zato odlučio da ti pošaljem jednog penzionera sa u vodu umočenim prstom.
