Instanca svijesti
Prikaz instance Svijesti sa svim “priključcima” ka vanjskom i ka unutrašnjem svijetu. Dole, sa lijeva na desno su spojevi sa instancom Regulatora, instancom Memorije, instancom Nesvjesnog, instancom u kojoj su grupisani nagoni i strasti, instancom Karaktera sa svim pratećim instancama, instancom Imaginacije, instancom Razuma i instancom Inteligencije. Kao što se može vidjeti Volja je svuda oko Svijesti i na raspolaganju je Svijesti. Unutar “voljne odbrane” nalazi se JA kao glavni nosioc instance Svijesti. To “JA” je ono što je čovjek, sve ostalo je produkt Svijesti (JA) i Instanci. Ljudsko tijelo nije čovjek, Psiha nije čovjek, jetra nije čovjek, ona je organ u ljudskom tijelu. Instanca Memorije nije čovjek, ona je “psihički organ” ljudske psihe. Kao što imamo fizičko tijelo i njegove organe , isto tako imamo psihičko “tijelo” i njegove “organe”. Sve je to “nešto” u čemu čovjek egzistira. To što je on u bliskoj vezi sa svim tim to ne znači da je on to. Čovjek nije tijelo, isto kao što nije ni psiha čovjek, oni jesu jedno, ali složeno jedno. Ovo što se nalazi unutar žutog polja je prostor u kome egzistira ono što svemu oko sebe daje pravo da se nazove sastavnim dijelom čovjeka.XXXX
Radi lakšeg shvaćanja ovaj prikaz instance Svijesti možete uz pomoć instance Imaginacije (mašte) zamisliti kao jedan moćan grad sa visokim bedemima koji je konstantno pod većom ili manjom opsadom najraznovrsnijih zavojevača. Cilj svih zavojevača je dokopati se energije za vlastito manifestiranje. Da bi došli do te energije oni moraju podrediti Svijest (JA) sebi, jer jedino Svijest ima moć da “otvori” ventil “univerzalne psihičke energije” koja omogućuje zavojevaču da se manifestira onoliko dugo koliko je njegovo vrijeme. Taj zid (snaga Volje) je prepreka koja se nalazi na njihovom putu ka univerzalnoj energiji. Zavojevači, ili napadači, nemaju svijesnosti o sebi, ali njihova “prirodna” težnja jest da dođu u kontakt sa “zidom”. Ostvarivanjem tog kontakta oni postaju prava “bića” koja imaju na raspolaganju instancu Imaginacije (maštu) i instancu Inteligencije. Jednostavnije rečeno i napadnuti i napadači imaju sve na raspolaganju osim što Svijest, kao uvijek napadnuta, ima instancu Razuma na raspolaganju kao saveznika, a napadači imaju tu instancu kao najvećeg neprijatelja, većeg i od same snage Volje. Moć tog saveznika je savjetodavna, dok je snaga Volje više kao gruba sila. Na primjer, jedan od napadača je nagon za pušenjem. On se prvo “provuce kroz malu pukotinu”, a poslije kratkog vremena počne “ulaziti” na “glavnu kapiju”, ne kao gost, nego u stilu domaćina. Pokušaj “izbacivanja” tog “neželjenog gosta” je poznat svima onima koji su se htjeli riješiti te duvanske ovisnosti. Razum, kao glavno savjetodavno tijelo, vodi veliku borbu u nadmetanju sa “argumentima koje iznosi duhanski nagon kao zavojevač. Tada dolazi do izražaja snaga Volje, koja na mahove može pobijediti ali i izgubiti. Situacije i vremenske prilike mogu ići na “ruku” čas jednom, čas drugom. Tu se vode prave borbe. Svakog napadača koji je uspio par puta ući u “grad” je veoma teško izbaciti. Znamo da su napadači vješti u pravljenju pravih “trojanskih konja” kako bi se uvukli u grad. Osim toga, skloni su savezništvu kako bi lakše oslabili snagu Volje kao jedinog čuvara. Znamo da alkohol može biti iskorišten od drugih zavojevača koji uz njegovu pomoć mogu oslabiti moć Volje i mogu umanjiti sposobnost Razuma kao glavnog savjetodavca. Ljudi popiju malo da se opuste, a ne znaju da upravo taj “savjet” može da bude savjet njihova zavojevača koji savjetuje konzumaciju alkohola kao poželjnu, a u biti on tim “opustanjem” izaziva slabljenje odbrambene moći toga grada. Taj savjet može da bude pravi trojanski konj u kome se nalaze neki napadači. Kad se “grad” usljed blaženog opuštanja opusti, oni mogu da provale i da se onda manifestuju. A kad blaženo opuštanje prođe, i kad pregled Memorije pokaže da je grad bio “pao”, i da je počinjeno nešto što nije u skladu sa instancom PNS, onda Svijest odgovara pred instancom Savjesti kao da je ona to svojevoljno učinila. Vecina zna za “grižu savjesti” koja boli Svijest zbog toga što je počinila. Dalje se odvijaju procesi koji ne ulaze u podrucje ovog nacrta.XXX
Polje obojeno u žuto je energija Volje, snaga koja stoji na raspolaganju Svijesti. Volja daje potrebnu snagu htijenjima Svijesti i štiti ih od “napada” onih činilaca sa kojim odredjeno htijenje nije usklađeno. Osim toga, snaga volje štiti Svijest od pokušaja okupacije Svijesti od strane raznoraznih zavojevača kao sto su nagoni ili neke strasti. Glavna osobina Volje je ta da se njezina snaga može povećavati i smanjivati, kao i to da je nezina snaga promjenjiva u dužim i kracim vremenskim intervalima. Što znači da postoji vrijeme i situacije kada Svijest nije dovoljno zaštićena zbog toga što je nešto izazvalo oslabljenje snage Volje koja treba da štiti Svijest. Izučavanjem situacija, vremenskih prilika i raznoraznih konzumenata koji utiču na smanjenje snage Volje, stiče se znanje koje za rezultat ima povećanje snage Volje. Svijest (čovjek) mora da izučava zakonitosti u vezi snage Volje i time doprinese većoj vlastitoj sigurnosti. Jedan od glavnih zadataka je izrada studija koji proučavanjem o zakonitostima koji se tiču Volje pospješuju cjelokupan život na zemlji. Sve žrtve su pale samo zato što su određene Svijesti imale nedovoljno jaku snagu Volje koja se trebala oduprijeti “zavojevačima” iz pozadine Svijesti, prvenstveno raznoraznim nagonima i strastima.XXXX
Prednja vrata Svijesti sastoje se iz pet čula koja za funkciju imaju “upuštanje” informacija iz vanjskog svijeta u Svijest. Imamo vid, sluh, okus, miris i dodir. Lijevo i desno se nalaze dva “izlaza” putem kojih Svijest ostvariva kontakte sa vanjskim svijetom. Ta dva “izlaza” su Pokret i Govor. Kako je cjelokupan vanjski svijet samo obrađena informacija, tako se putem odašiljanja informacija upravlja “tuđim” mišljenjem. Odaslana informacija putem Govora (ovdje ulazi i radnja pisanja), ili Pokreta, ulazi putem pet čula u drugog čovjeka (drugu svijest, tocnije receno u drugi misaoni sistem), i tu ona biva obrađena. Obrađivanje informacija spada u funkciju mišljenja koje radi po gotovo istom sistemu kod svih ljudi jednako. Misaoni sistem, kao sastavni dio Svijesti, izbaciva Svijesti sve dobijene zaključke koji se prihvaćaju “začinjeni” osobnim karakterom Svijesti. Što znači da će sumnjičava Svijest posumnjati, a lakovjerna Svijest povjerovati. Dakle, putem moći “gospodarenja” informacija može se navoditi druge na željene zaključke. U skladu sa time može se zaključiti da čovjek ne smije misliti ušima ni očima, jer tada zaključuje po volji onog, ili onih koji odašilju informacije. Čovjek mora biti naučen da razmišlja uz asistenciju instance Razuma. Samo takvo razmišljanje zaštićuje Svijest od “okupacije” koja se vrši putem informacija. Putem ovih pet čula ulaze informacije koje sa sobom mogu “neopaženo” da unesu određene “viruse” koji mogu putem misaonog sistema da promijene neke datosti u instanci PNS. Uglavnom se radi o “promjeni mišljenja” o nekom ili nečemu. U ovom prikazu energija Volje, kao “osobni čuvar” Svijesti, stoji kao “Vratar” koji po nalogu Svijesti može da “blokira” ulazak i izlazak informacija koje Svijest ne želi da primi, ili ne želi da se “refleksno” odašilju.XXX
Stvorio sam htijenje ( da hoću nešto) da nešto još napišem o instanci Svijesti i da to bude prikazano vidljivim pojmovima. Sjedam za sto i „klikam“ na instancu Imaginacije kojoj upisujem ono što mi treba da obavim ono što hoću. Imaginacija mi nudi nekoliko slika i prikaza, JA odabirem jednu verziju prikaza koji mi se danas više sviđaju. Tako se dešava da imamo više različitih prikaza iste stvari. No, bez na različite prikaze, bit ostaje ista. Kada izaberem verziju prikaza, Imaginacija na misaoni ekran izbaciva sve ono što je povezano sa tim prikazom. Kad je sve posloženo onda aktiviram putem sjećanja (dakle, ulazim u memoriju) zapisane (memorisane) spoznaje o Svijesti i zakonima koji su u neposrednoj vezi sa njom. Tada na misaonom ekranu vršim kombiniranje zasisanog sa imaginarnim prikazom. I onda to kreće tako da se riječi počinju same slagati pa kažu da postoje dva potpuno različita svijeta koja su odvojena beskonačno visokim zidom. U tom vječno utvrđenom zidu postoji ugrađen grad tvrđava kroz koji postoji jedini prolaz koji spaja ta dva svijeta. Visina gradskih zidina nije beskonačna, ali te zidine nijedno živo postojanje nije prešlo. Jedini ulazi i izlazi su ugrađeni kao čvrsta vrata u gradskim zidinama. Grad ima svog vladara i gardu koja čuva grad od raznoraznih zavojevača. Grad je gotovo uvijek pod njhovom opsadom, i oni vrše svakodnevne pokšaje da na trenutak osvoje vlast u gradu. Napadači napadaju iz oba svijeta s jednim ciljem, pokoriti vladara i učiniti ga svojim vazalom. Jedan svijet je ovaj fizički, vidljivi svijet, a drugi svijet je nevidljivi psihički svijet. Čovjek, preciznije rečeno, ljudska Svijest je vladar utvrđenog grada tvrđave. Svi zavojevači na vladara i njegove moći dolaze iz nevidljivog psihičkog svijeta, mada izgleda da ima i zavojevača iz ovog fizičkog svijeta. Ljudi koji vrše zavojevanje na vladara grada tvrđave jesu zavojevači iz vidljivog svijeta, ali ti zavojevači nisu postojanja vidljivog svijeta. To vidljivo je oruđe nevidljivog koje želi da se manifestuje u vidljivom svijetu. Jedina mogućnost nevidljivog da se manifestuje u vidljivom je da ovlada vladarom koji jedini ima moć da otvori vrata vidljivog svijeta. Vladar je tijekom sveg svog postojanja izložen zavojevačima koji nisu istih karaktera niti su svi jednake štetnosti ili korisnosti. Jedino vladar ima na raspolaganju energiju koja je potrebna da bi se ti zavojevači manifestirali, i oni se ne mogu manifestirati u vidljivom svijetu bez odobrenja vladara. Zavojevači imaju raznovrsnu taktiku i strategiju za ovladavanjem vladarom, bilo da je ona trajna ili privremena. Svaki zavojevač se povlači nakon svoje manifestacije, što znači da on „pušta“ svladanog vladara. Vladar ima potencijalnu moć da se odupre svim zavojevačima, ali na tu moć utiču mnoge stvari. Tako da on nekim zavojevačima, koji su već ovladali njime, može spriječiti ponovno ovladavanje. A neki zavojevači mogu imati veću moć od one koju je u tom trenutku razvio vladar, što znači da ponovno ovladavanje vladarom za zavojevača nije nikakav problem. Neki se ponašaju kao da vladara i nema, ulaze i izlaze kad hoće. Postoji mnoštvo stvari koje utiču na moć vladara ili na moć zavojevača. Uglavnom te stvari utiču na povećavanje ili smanjenje moći vladara. Čak i najobičniji vremenski uvjeti vidljivog svijeta mogu da utiču na moć vladara. Vladar ima potencijal, ili mogućnost, da povećava svoju moć nad moćima zavojevača. Vladar je čovjekovo JA, u biti JA je čovjek, grad tvrđava je Svijest, to jest, psihička instanca Svijesti. Volja je glavna odbrambena snaga Svijesti, to je u biti vladareva garda koja se po nalogu vladara bori protiv zavojevača. A zavojevači su najraznovrsniji nagoni i strasti, kao i mnoštvo negativnih pojava koje putem Svijesti nastoje da izvrše svoje manifestovanje u vanjskom fizičkom svijetu. Vanjski fizički zavojevači su drugi ljudi koji žele Svijest (JA, čovjeka) pretvoriti u sredstvo za ostvarivanje „svojih“ ciljeva koji su im u biti nametnuti od njihovih unutrašnjih zavojevača. Dakle, čovjek mora prvo postati rob nekog unutrašnjeg zavojevača da bi se mogao pretvoriti u robovlasnika drugih ljudi. Na primjer, za sadizam je potrebno dvoje, kao i za ljubav i druge slične pojave. Dakle, imamo pojave gdje se Svijest mora zaštititi da ne postane oruđe sadizma koji napada iz nevidljivog svijeta. Ali isto tako se mora zaštititi da ne postane žrtva, ili objekt sadizma koji napada iz vidljivog svijeta putem Svijesti (ljudi) koji se nisu uspjeli zaštititi od napada sadizma. Dakle, zavojevači iz vidljivog svijeta su samo oruđa zavojevača iz nevidljivog svijeta. Tako se čovjek nalazi u dilemi da li da postane oruđe ili žrtva, rob ili robovlasnik, s tim da su i rob i robovlasnik u biti robovi. Rob pohlepe dopušta da se pohlepa manifestuje u vidljivom svijetu, i time taj rob vrši destrukciju nad vidljivim svijetom. Taj rob nije naš neprijatelj, ne, on je oruđe našeg neprijatelja koji se zove pohlepa. I tih neprijatelja ima još mnogo. Tako dolazimo do zaključka da čovjek čovjeku ne može biti neprijatelj, čovjek može samo da bude oruđe čovjekovog neprijatelja. A taj neprijatelj nije čovjek niti spada u ono što se podrazumijeva pod čovjekom. To nismo mi, ali ono ima vezu sa nama, i ta se veza može prekinuti na naše opće zadovoljstvo. Nameće se pitanje koje pita zašto ti neprijatelji postoje i zašto se manifestuju u vidljivom svijetu? Pa upravo su ti neprijatelji izgradili ovakav svijet. I oni putem „ljudi oruđa“ grade ono što oni hoće i nedopuštaju ono što im šteti. Oni znaju da je znanje čovjeka o sebi samome veoma opasno po njih i zato i nemamo nauku o čovjeku. Ono što psihologija zna je znanje koje služi da sanira posljedice njihove manifestacije. Ti čovjekovi neprijatelji ne idu da unište ljudski rod, ne, oni će se boriti za čovjeka jednako snažno kao da se bore za svoje postojanje. Kraj čovjeka je i njihov kraj. Njihov kraj ne znači čovjekov kraj, nego to znači čovjekov pravi početak.