Možemo slobodno reći da je Bog poslao Isusa Nazarećanina da Izraelcima, a samim tim i svim ostalim ljudima, pripravi jednu čorbu koja će im učiniti dobro i koja će ih ozdraviti. Da ljudsko biće konzumira čistu čorbu, to jest, da slijedi čistu Isusovu riječ, uistinu bi mu bilo dobro. To je istina.
Istina je da je Isus rekao da je Satan dobio odriješene ruke da se može umiješati u sva ljudska djelovanja. Kad je Isus načinio čorbu odlučio je da ode, ili je odlučeno da ode, nije sad bitno. Čim su se za Isusom vrata zatvorila Satan je stupio na scenu. On ima odriješene ruke i normalno je zaključiti da će stupiti na scenu. Isus je otišao a čorba je ostala ljudima na čuvanje. Satan nije odlučio da “prolije” čorbu i tako je uništi, ne, to mu ne donosi korist.
Što njemu donosi korist? Njemu korist donosi samo otrovana čorba. Isusova čorba je, prema njegovim riječima, mada je on uspoređuje sa živom vodom, čorba koja daje život. Onda Satanova čorba daje smrt, naravno ne fizičku smrt nego smrt duše. Njegov cilj je otrovati dušu, zato Satan načinja otrov koji će ubaciti u Isusovu čorbu i tim Isusovu čorbu načiniti svojom čorbom. Ako Satan ubaci otrov u Isusovu čorbu onda je cjelokupan Isusov trud išao njemu u korist. Isusova čorba je uistinu savršenstvo kulinarskog umijeća, ali ako se ona otruje onda to više nije čorba, onda je to čisti otrov. Ja ne napadam Isusovu čorbu nego otrov u njoj, i kažem da to više nije čorba nego čisti Satanov otrov. I to je istina. Istina je i da Satan nije mogao, niti može, da sam ubaci otrov u čorbu. On je morao naći neke ljude koji će ubaciti taj otrov u Isusovu čorbu. Taj se otrov ne ubacuje rukom nego se on ubacuje riječju. Sveti Petar i sveti Pavle su njegovi glavni trovači, mada ih je kroz povijest imao mnogo više. Riječi svetog Petra i svetog Pavla su čisti otrov, ne sve riječi, nego neke riječi, a riječi o vlasti i sluganstvu i trpljenju patnje su najsmrtonosniji otrov. Cijeli mračni srednji vijek je posljedica djelovanja tog otrova. Humanizam, sloboda, jednakost i ljudska prava su počela da jačaju ljudski imunitet protiv tog Satanovog otrova. Zato trovači to i ne vole kao što ne vole ni dan francuske revolucije koja je ubacila prva zrnca protuotrova u tu čorbu. Satanov otrov ih je pretvorio u idolopoklonike, on im je kroz stoljeća paralizirao stvaralačku moć uma, moć koju im je Bog dao. I tog Satanovog otrova u ljudskom biću, u cjelokupnom čovječanstvu je mnogo, raznovrstan je kao karcinom. I tu sad nastupa ostvarenje legende o Kristu spasitelju svijeta. On je serum koga će Bog u određenom trenutku ubrizgati u čovječanstvo, u ljudska bića, i tim ozdraviti svijet. Krist je serum, protuotrov, lijek, itd.
